Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4903/15 (S. Ž.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4903/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4903/15, rješavajući zahtjev Sanje Žučko za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sanje Žučko za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Žučko (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 101489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine. Apelantkinja je 21. decembra 2016. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio Opštinskom sudu u Sarajevu da odloži izvršenje u predmetu broj 65 0 I 605619 16 I" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 101489 09 P od 17. februara 2011. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla sva prava i obaveze, koja po Zakonu o stambenim odnosima ima nosilac stanarskog prava, i to na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica Dolina broj 1/2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tužena Opština Centar (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti, kao i apelantkinjin alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je građenjem stekla pravo suvlasništva na predmetnom stanu, te da je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelantkinja nakon provedenog postupka etažiranja upiše kao suvlasnik predmetnog stana sa dijelom 72/100 (stav I izreke presude). Usvojen je dio protivtužbenog zahtjeva tužene, pa je utvrđeno da je ništavo rješenje d.j.l. "Forma comerca" od 24. oktobra 1996. godine kojim je apelantkinji dodijeljen na korišćenje predmetni stan (stav II izreke presude). Odbijen je dio protivtužbenog zahtjeve tužene kojim je tražila da se naloži apelantkinji da iseli iz predmetnog stana i da taj stan slobodan od lica i stvari preda tuženoj (stav III izreke presude).
3. Odlučujući o žalbama apelantkinje i tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 101489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine kojom je apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tužene djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u stavu III izreke presude tako što je naložio apelantkinji da iseli iz predmetnog stana i da taj stan slobodan od lica i stvari preda tuženoj, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
4. Tužena je podnijela Opštinskom sudu prijedlog za izvršenje, na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 101489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine, protiv apelantkinje, predlažući izvršenje prinudnim iseljenjem apelantkinje iz predmetnog stana. Opštinski sud, postupajući po prijedlogu tužene za izvršenje, donio je Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 605619 16 I od 21. novembra 2016. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je izjavila prigovor.
5. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantkinja navodi da je u toku postupka dokazala da je svojim sredstvima, sredstvima njene majke i sredstvima koji joj je dodijelio njen poslodavaca "Forma comerc" u toku 1996. godine uložila ukupno 45.000,00 KM u rekonstrukciju predmetnog stana. Apelantkinja navodi da u predmetnom stanu živi 19 godina, te se u vezi s tim poziva na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj U-14/00 prema kojem nesmetano korišćenje stana u periodu dužem od osam godina stvara čvrst imovinsko-pravni status jednako statusu nosioca stanarskog prava koji je zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da bi iseljenje nje i njenog maloljetnog djeteta iz predmetnog stana značilo gubitak doma, odnosno povredu njenog osnovnog ljudskog prava –prava na dom, te da bi za nju i njeno maloljetno dijete nastale neotklonjive štetne posljedice.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da naloži Opštinskom sudu da ne sprovodi izvršenje prinudnim iseljenjem apelantkinje iz predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda (kojom je u parničnom postupku naloženo apelantkinji da iseli iz predmetnog stana i da taj stan preda u posjed tuženoj). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na navodima o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem je donesena osporena presuda Kantonalnog suda, što, kako je već navedeno, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po presudi koja je pravosnažna i izvršna.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman