Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4672/16 (E. Ć.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4672/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4672/16, rješavajući apelaciju Esada Ćerimagića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Esad Ćerimagić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004227 16 U od 30. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Ćerimagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004227 16 U od 30. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantov tužba, podnesena protiv akta tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), u predmetu ostvarivanja prava na srazmjerni dio starosne penzije.
2. Okružni sud navodi, da iz predmetne upravne stvari proizlazi da je rješenjem Filijale Doboj od 28. aprila 2016. godine, donesenim u izvršenju drugostepenog rješenja tuženog, apelantu primjenom odredaba Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijsko i invalidskog osiguranja, priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije. Dalje se navodi, da je iz spisa vidno da je prvostepeni organ, postupajući u izvršenju rješenja tuženog, kojim je prvostepenom organu bilo naloženo da u ponovnom postupku u cilju pravilnog i nespornog utvrđenja činjeničnog stanja, vezanog za period i dužinu ostvarenog staža u Federaciji BiH i pravilno obračuna srazmjernog dijela penzije na teret tuženog, neizostavno od Federalnog nosioca osiguranja, zatraži odgovor da li apelant ima ostvarenog staža osiguranja u određenim periodima, a što prvobitno prvostepeni organ nije utvrdio iako mu je rješenjem tuženog, isto bilo naloženo. Dakle, prvostepeni organ je na osnovu dokaza u spisu utvrdio da je apelant na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije, ima navršenih 68 godina života i ukupno ostvarenog staža osiguranja u SR BiH, Republici Srpskoj i Federaciji BiH, utvrđenog primjenom odredaba Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijsko i invalidskoga osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum), u trajanju od 30 godina, dva mjeseca i 23 dana i ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju propisane članom 41. Zakona o PIO (u daljnjem tekstu: Zakona), da staž osiguranja na teret RS iznosi šest godina, jedan mjesec i 12 dana ili 73 mjeseca, u Federaciji BiH jednu godinu i devet mjeseci ili 21 mjesec, da iz potvrde staža Federalnog zavoda za PIO je vidno da za apelanta, za određeni period nisu izmireni doprinosi, da su predstavnici fondova PIO entiteta, na stručnom sastanku, vezano za primjenu članova 7. i 8. Sporazuma, koji se odnose na izračunavanje srazmjernog dijela penzije za slučajeve kada kod jednog od nosilaca osiguranja nije uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, da se za ispunjenje uslova za sticanje prava na penziju uzima u obzir samo staž i osiguranja za koji su plaćeni doprinosi za PIO, dok se za određivanje visine srazmjernog dijela penzije uzima u obzir i period za koji nisu plaćeni doprinosi, te shodno tome za određeni period nisu uračunati u ukupan penzijski staž koji se uzima u obzir za ocjenu ispunjenosti uslova za sticanje prava na starosnu penziju te su uzeti u obzir u postupku obračuna srazmjernog dijela penzije. Nadalje, da je iznos srazmjernog dijela starosne penzije na teret tuženog utvrđen u iznosu od 248,48 KM, te da je određen primjenom odredaba člana 7. i 8. Sporazuma, na način da je iznos penzije određen za ukupan penzijski staž, podijeljen sa brojem mjeseci penzijskog staža ostvarenog u Republici Srpskoj i Federaciji BiH (107 mjeseci), i potom, dobijeni iznos pomnožen sa brojem mjeseci penzijskog staža ostvarenog u Republici Srpskoj (73 mjeseca). Okružni sud ističe, da je iz spisa vidno da u skladu sa odredbama člana 83. Zakona i Odlukom o utvrđivanju procenta za usklađivanje penzija, penzija apelantu usklađena i povećana za 1,6 % te iznosi 252,46 KM, članom 5. istog Sporazuma propisano je da penzijski staž navršen u Republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za PIO vojnih osiguranika Beograd, nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije u skladu sa propisima koje primjenjuju, a poseban staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je priznao taj staž, te je članom 6. istog Sporazuma propisano da penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine, kod jednog od nosilaca osiguranja, a nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, te da je članom 7. istog Sporazuma propisano da u slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine, penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje uz primjenu članova 5. i 6. Sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret. Po ocjeni Okružnog suda, zbog svega naprijed iznesenog, a kako je članom 8. stav 1. Sporazuma propisano da srazmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog Sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži se brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju, te kako je prvostepeni organ u svemu postupio po uputama tuženog, datim u prvobitnom rješenju, to se suprotni tužbeni navodi apelanta ukazuju potpuno neosnovanim i nemaju uporište u stanju spisa i naprijed označenom relevantno materijalnom propisu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman