Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5002/14 (L. R., Z. R., A. R. i S. R.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Ostavinski postupak
- Testament
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5002/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5002/14, rješavajući apelaciju Ljubice Raca i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Raca, Zorana Race, Alena Race i Snježane Raca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 055410 14 Gž 3 od 12 septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 055410 13 P 3 od 23. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ljubica Raca, Zoran Raca, Alen Raca i Snježana Raca (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 055410 14 Gž 3 od 12. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 055410 13 P 3 od 23. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od tužiteljki Gordane Topić i Danice Milošević zatraženo je 16. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. novembra 2016. godine, a Osnovni sud 6. decembra 2016. godine. Tužiteljke Gordana Topić i Danica Milošević su odgovore na apelaciju dostavile 24. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 055410 13 P 3 od 23. decembra 2013. godine, koja je donesena po tužbi Gordane Topić i Danice Milošević (u daljnjem tekstu: tužiteljke) protiv apelanata, utvrđeno je da ¼ nepokretnosti upisanih u posjedovni list i zemljišne knjige kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) ne čini ostavinsku masu ostavioca Đurađa Race, tako da su tužiteljke stekle susvojinu i suposjed po osnovu nasljeđa iza svoje pokojne majke Bosiljke (rođ. Raca) Kecman na predmetnoj parceli, površine 10.672 m2, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se izvrši prenos svojine i posjeda u zemljišnim i katastarskim knjigama predmetne parcele na tužiteljke sa dijelom od po ½.
6. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je pokojni Đurađ Raca 10. jula 1982. godine sačinio pismen testament pred svjedocima kojim je svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio svom bratu Mihajlu Raci, da je testament proglašen u ostavinskom postupku 23. decembra 1985. godine, nakon smrti zavještaoca koji je umro 29. juna 1985. godine ( koji nije imao nasljednika prvog nasljednog reda), tako da se Mihajlo Raca primio nasljeđa po osnovu proglašenog testamenta, a da su nasljednici drugog nasljednog reda osporili valjanost testamenta, slijedom čega je Rješenjem Osnovnog suda broj O-96/87 od 18. avgusta 1990. godine ostavinski postupak iza Đurađa Race prekinut i nasljednici navedeni u tom rješenju su upućeni na parnicu. Dakle, majka tužiteljki kao zakonska nasljednica svoga oca Branka Race, koji je umro 3. decembra 1990. godine, podnijela je tužbu protiv tuženog Mihajla Race a koji postupak su, nakon njihove smrti, nastavile zakonske nasljednice Bosiljke Kecman, tužiteljke, a nakon smrti Mihajla Race apelanti. Iz nalaza vještaka geometra Milana Pikule proizilazi da sporne nepokretnosti, ostavinsku masu Đurađa Race, predstavlja poljoprivredno zemljište ukupne površine 53.946 m2, među kojima je i predmetna parcela majke tužiteljki, površine 10.672 m2, da su zemljišne knjige za navedeno područje, Mrčevci, uništene u Drugom svjetskom ratu, te da je postojeće zemljišna knjiga za ovo područje formirana 2005. godine, preuzimanjem podataka iz katastra nepokretnosti. Osnovni sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je predmetnom parcelom mogao raspolagati Đurađ Raca u vrijeme kada je sačinjen testament prema odredbi člana 2 Zakona o nasljeđivanju, odnosno da li je predmetna parcela bila podobna za testamentarno raspolaganje, i da li je ona obuhvaćena testamentom. Ovo zbog toga što je zavještalac Đurađ Raca bio upisan kao posjednik predmetnih nepokretnosti, a ne njihov vlasnik. Majka tužiteljki je kao univerzalni sukcesor stupila u prava i obaveze ostavioca, svoga oca, a djeda tužiteljki, Branka Race, čijom smrću prestaje njegov pravni subjektivitet, a ne nestaju pravni odnosi i pravna stanja u kojima se on do tada nalazio u odnosu na imovinu iz nasljedničke mase nakon smrti svoga oca Pere Race.
7. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je djed tužiteljki Branko Raca umro 1929/1930. godine, kada je njegova kćerka, majka tužiteljki (Bosiljka Raca), imala jednu do dvije godine života, nakon čega se baka njihove majke (supruga pokojnog Branka) ubrzo preudala, tako da je majka tužiteljki ostala u zajedničkom domaćinstvu sa stričevima i strinama koji su je othranili i gdje je bila do 1946. godine, kada se udala. U domaćinstvu sa pokojnim Đurađom Racom su ostala da žive i djeca njegovog brata Mirka Race, koji je nestao za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je njegov brat Mihajlo Raca, nakon završene vojne škole, bio u vojnoj službi i živio je u Mrčevcima. Osnovni sud je dalje utvrdio da je Đurađ Raca za života majci tužiteljki ustupio predmetnu parcelu na raspolaganje, koja je predmet ovog spora, koju je ona obrađivala sve do svoje smrti. Dakle, po ocjeni Osnovnog suda, predmetna parcela u vrijeme sačinjavanja testamenta nije bila svojina zavještaoca Đurađa Race, jer je bila u samovlašću majke tužiteljki, i nije bila podobna za testamentarno nasljeđivanje. Ovo tim prije što je zavještalac bio upisan kao posjednik predmetnih nepokretnosti, a ne njihov vlasnik. Dakle, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 2 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) zaključio da su samo stvari i prava koja su pripadala ostaviocu u momentu otvaranja nasljedstva, dakle, „samo one stvari i prava koje je ostavilac posjedovao kao svoju svojinu“, mogla biti predmet zaostavštine. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da predmetna parcela koju je majka tužiteljki imala u posjedu nije pripadala ostaviocu u momentu sačinjavanja testamenta, odnosno nije činila njegovu zaostavštinu, jer je bila u samovlašću njihove majke u momentu njene smrti, iza koje tužiteljke izvode svoje pravo na njeno nasljeđe. Osnovni sud je, takođe, naveo da ne stoji prigovor apelanata u pogledu neurednosti tužbe, te zastare, jer smatra da zahtjev tužiteljki u ovoj pravnoj stvari nije zastario. U vezi s tim je ukazao da odredba člana 142 st. 1 i 2 Zakona o nasljeđivanju ima u vidu pravnu situaciju kada nasljednik zahtijeva ostavinu prema savjesnom, odnosno nesavjesnom držaocu ostavine, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji u kojoj tužiteljke, kao nasljednice svoje majke, traže da se utvrdi da predmetna parcela koju one drže ne čini ostavinsku masu ostavioca Đurađa Race. Istaknuto je da tužiteljke svoje pravo prema apelantima izvode iz prava nasljeđa iza pokojne majke, te se ova tužba ne može smatrati nasljednom tužbom u smislu člana 142 Zakona o nasljeđivanju, nego svojinskom tužbom, te stoga nema mjesta za primjenu navedene zakonske odredbe. Ovo zbog toga što svojina predstavlja stvarno pravo koje je kao pravo apsolutnog karaktera neograničenog trajanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 055410 14 Gž 3 od 12. septembra 2014. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda od 23. decembra 2013. godine potvrđena (stav 1 izreke). Stavom 2 izreke presude žalba tužiteljki je usvojena i rješenje o troškovima parničnog postupka ukinuto, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Stavom 3 izreke presude zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan.
9. Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanata da tužiteljke nisu dokazale svoje pravo na predmetnoj parceli. U vezi s tim, Okružni sud je prvenstveno prezentovao činjenično utvrđenje, te pravni stav prvostepenog suda prema kojem, kako proizilazi iz obrazloženja presude, predmetna parcela, koju nakon smrti njihove majke drže u posjedu tužiteljke, nije pripadala ostaviocu u vrijeme sačinjavanja testamenta i u vrijeme njegove smrti, odnosno da nije predstavljala njegovu zaostavštinu u smislu člana 2 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), jer je bila u samovlašću majke tužiteljki u momentu njene smrti. U tom kontekstu Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je Đurađ Raca (60-ih godina) raspolagao zajedničkom imovinom kada je majci tužiteljki ustupio predmetnu parcelu, a Branku Raci ustupio drugu parcelu koju on od tada koristi i tim raspolaganjem je nasljedna zajednica Đurađa Race i njegove braće prestala. Stoga je, kako je obrazložio Okružni sud, prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da je pokojna Bosiljka spornu parcelu obrađivala sve do svoje smrti, što proizilazi iz iskaza poimenično navedenih (tri) svjedoka. Navedeno, kako je ukazano, „nesumnjivo upućuje na zaključak da sporna parcela koju tužiteljke drže u posjedu nakon smrti njihove majke nije pripadala ostaviocu u momentu sačinjavanja njegovog testamenta pred svjedocima i u vrijeme njegove smrti i nije činila njegovu zaostavštinu, već je bila u samovlasništvu majke tužiteljki u momentu njene smrti iz čega tužiteljke izvode svoje pravo na nasljeđe ove parcele“. Istaknuto je da je neosnovana žalba apelanata da su tužiteljke morale obuhvatiti na strani tuženih i sva ostala lica koja su potomci njihovog djeda Boška Race zbog toga što su, po ocjeni suda, „ta lica (Božana Počuća, kćerka Boška, i Snježana Radošević, kćerka Bosiljke) unučad pokojnog Branka Race, a odnosu na predmet spora nemaju svojstvo nužnih jedinstvenih suparničara, kako se pogrešno u žalbi smatra, te zbog toga nije ni bilo potrebe da se ova lica obuhvate tužbom na strani tuženih“. Osnovni sud je, takođe, zaključio da su neosnovani prigovori apelanata u vezi sa povredom odredaba čl. 8 i 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer smatra da je prvostepeni sud ocijenio svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te naveo iz čega je izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nasuprot navedenom, tužiteljke žalbom osnovano ukazuju da odluka prvostepene presude o troškovima parničnog postupka nije pravilna, da je izostalo obrazloženje takve odluke, posebno imajući u vidu da su zahtjev za naknadu troškova postupka postavile blagovremeno i zahtjev opredijelile. Iz svega navedenog je odlučeno kao u izreci presude a na osnovu odredbe čl. 226 i čl. 235 stav 1 tačka 3 ZPP. Osim toga, kako tuženi nisu uspjeli sa svojom žalbom, po ocjeni ovog suda, ne pripada im pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti dovode u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom Zakona o nasljeđivanju, jer smatraju da tužiteljke nisu dokazale svoje pravo u obimu u kome su zahtijevale njegovo ostvarenje, da im po osnovu nasljeđa iza majke pripada ¼ dijela imovine Đurađa Race. Takođe, navode da su trebala biti obuhvaćena i sva ostala lica, potomci njihovog djeda
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da odlukom ovog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud navodi da ostaje kod činjeničnog i pravnog zaključka sadržanog u obrazloženju odluke ovog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužiteljke u odgovoru na apelaciju navode da apelaciju apelanata osporavaju uz prigovor da ona nije dozvoljena, jer, kako ističu, apelanti se bave u apelaciji onim što nije predmet spora pred redovnim sudovima, bez navođenja zakonskih osnova na kojima temelje apelaciju, dokaza, sadržaja presuda, detaljnih činjeničnih i pravnih obrazloženja. Dalje, ističu da se u konkretnom slučaju radi o sporu radi utvrđenja u kojem je presudama redovnih sudova odlučeno na zakonit način, te u kojima su dati valjani razlozi o svim odlučnim činjenicama uz detaljnu analizu svih sprovedenih dokaza. Tužiteljke dalje, u veoma opširnom odgovoru na apelaciju, navode tok postupka pred redovnim sudovima. Na kraju ističu da navode apelanata smatraju neosnovanim, te predlažu da se apelacija odbije, jer, kako navode, osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 191. stav 4.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
15. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80“, koji je na osnovu člana 12 Ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.
Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 055410 14 Gž 3 od 12. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelanti su osporenu presudu primili 29. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stav 2 ovog člana, a ona obuhvataju :
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja da određene nepokretnostii ne ulazi u sastav zaostavštine prednika apelanata, te utvrđivanja postojanja prava susvojine tužiteljki na predmetnoj parceli, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata i tužiteljki, te su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljivi.
24. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje svode na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo - odredbe ZN, jer tužiteljke nisu dokazale svoje pravo u obimu u kome su zahtijevale njegovo ostvarenje, te jer nisu dokazale osnovanost svog tužbenog zahtjeva da im po osnovu nasljeđa pripada ¼ dijela nepokretnosti njihove pokojne majke, Bosiljke (rođ. Raca) Kecman. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da se u toku ostavinskog postupka nakon smrti Đurađa Race, koji je sve svoje nepokretnosti testamentom ostavio svom bratu Mihajlu Raci, pojavio spor o tome šta ulazi u sastav njegove zaostavštine, pa je sud ostavinski postupak prekinuo i zakonske nasljednike uputio na parnicu. U parničnom postupku prvobitno je majka tužiteljki podnijela tužbu protiv Mihajla Race, osporavajući pravnu valjanost testamenta a koji postupak su, nakon njene smrti, nastavile tužiteljke, a nakon smrti Mihajla Race apelanti.
27. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da su tužiteljke, kćerke Bosiljke (rođ. Raca) Kecman u predmetom postupku dokazale da predmetna parcela nije pripadala ostaviocu u vrijeme sačinjavanja testamenta prema odredbi člana 2 Zakona o nasljeđivanju, niti u vrijeme njegove smrti, te da ona nije činila njegovu zaostavštinu, jer je bila u posjedu njihove majke, koja ju je obrađivala sve do svoje smrti, te koju je njihovoj majci ustupio ostavilac Đurađ Raca u postupku raspolaganja svojom imovinom. Dakle, kako su obrazložili redovni sudovi, svoje pravo na nasljeđe predmetne parcele tužiteljke izvode iz prava svoje majke. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, do kojih su došli ocjenom brojnih sprovedenih dokaza, posebno i zajedno, pri čemu je eksplicitno obrazložen proces ocjene dokaza, koji korespondira obavezi suda u smislu relevantnih odredbi ZPP (čl. 8 i 191 stav 4), Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o nasljeđivanju. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve prigovore apelanata, koje oni ponavljaju u apelaciji, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, budući da ona u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke.
28. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaju u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova, koja bi kao posljedicu imala kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. U vezi sa prigovorima apelanata koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba na način kojim se ne ostavlja utisak proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman