Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4750/16 (Ž. Ž.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4750/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4750/16, rješavajući apelaciju Željka Žulja, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Žulj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 006567 12 Uvp od 15. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Žulj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 006567 12 Uvp od 15. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznanje svojstva ratnog vojnog invalida.
2. Vrhovni sud navodi, da prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je vršeći vojne dužnosti zadobio povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, a prema odredbi člana 46. istoga Zakona, vojni invaliditet utvrđuje se na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija. Dalje se navodi, da je u konkretnom slučaju, iz saglasnih nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Ljekarske komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, proizlazi da su obje komisije, pregledom apelanta i uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrdili da je ukupan invaliditet apelanta ispod 20%, te su stoga organi uprave u skladu sa citiranim zakonskim odredbama odbili apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Vrhovni sud konstatuje, da apelantovi navodi da se prvostepeni sud nije upustio u tužbene prigovore koji se odnose na činjenično stanje utvrđeno u provedenom upravnom postupku, već se samo držao nalaza ljekarskih komisija u kojim nisu cijenjene povrede grudnog koša ne pokazuju se osnovanim. Ovo iz razloga jer je u nalazu i mišljenju Ljekarske komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica izričito konstatovano da postoji deformacija grudnog koša u smislu jače razvijene lijeve strane grudnog koša, što znači da se ne radi o većim deformacijama grudnog koša iz tačke 220., niti deformacijama grudnog koša, iskrivljenosti kičme sa umjerenom respiratornom insufijencijom, ali bez srčane insufijencije iz tačke 222., a niti o znatnijim deformacijama grudnog koša (fibotorax) iz tačke 223. Liste procenta vojnog invaliditeta, zbog čega je invaliditet cijenjen ispod 20 %. Vrhovni sud ističe, da isto tako po pitanju osporavanja primjene tačke 234. i u tom dijelu je u nalazu i mišljenju Drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu vršena ocjena oboljenja za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod uslovima vršenja vojne službe, ali se može zaključiti da je služba u Oružanim snagama uticala na pogoršanje oboljenja, pa je primjenom člana 11. navedenog zakona i člana 10. Pravilnika ukupni invaliditet ocijenjen ispod 20%. Vrhovni sud zaključuje, da iz izloženog proizlazi da je navedeni nalaz ljekarske komisije, suprotno navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, jasan i dovoljno obrazložen, sa detaljnim opisom stanja oštećenja organizma u odnosu na zadobijene rane i stanje oboljenja apelanta i sa činjenicama koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman