Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4754/16 (S.P.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4754/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4754/16, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 043955 15 Rev od 20. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vlado Musa, advokat iz Mostara, podnio je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043955 15 Rev od 20. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana zaključenog sa tuženim (Stambena zadruga „UPI“ Sarajevo) od 20. februara 1990. godine, stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na stanu u Sarajevu (bliže opisanom u izreci prvostepene presude), također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da isplati apelantu štetu u određenom novčanom iznosu na ime neispunjenja Ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana od 20. februara 1990. godine.

2. Vrhovni sud navodi, da je predmet spora apelantov zahtjev za utvrđenje da je na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana zaključenog sa tuženim, stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na stanu u Sarajevu, i alternativni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja Ugovora o udruživanju sredstava u iznosu od 210.000,00 KM. Dalje se navodi, da su na osnovu izvedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da su parnične stranke 20. februara 1990. godine zaključile pismeni Ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana, da je članom 3. Ugovora određena jedinična cijena stana po 1 m2 7.000,00 tadašnjih dinara, da ukupna cijena stana iznosi 588.000,00 dinara, da je do zaključenja Ugovora apelant uplatio 60.480,00 dinara, da je ostalo za uplatu 527.520,00 dinara, da je određen rok uplate cjelokupnog iznosa do 10. marta 1990. godine, da je članom 6. citiranog Ugovora regulisano da će se konačna cijena utvrditi kalkulacijom po završetku stana - porodične zgrade, da je članom 7. Ugovora predviđen završetak izgradnje stana - porodične zgrade do kraja 1991. godine, a da će se primopredaja izvršiti po izmirenju konačnog iznosa cijene koštanja stana - porodične zgrade, čime zadrugar stiče pravo uknjižbe prava vlasništva kod nadležnog suda, da je članom 12. stav 2. Ugovora regulisano da Zadruga može jednostrano raskinuti ovaj ugovor, bez prethodnog obavještavanja zadrugara, ukoliko zadrugar ne izvrši obaveze u skladu sa članom 3. ovog ugovora, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a kod kojeg je nalaza vještak ostao i na glavnoj raspravi, utvrđeno da apelant nije platio ukupnu cijenu predmetnog stana tuženom, da je po Ugovoru uplaćen iznos od 60.480,00 dinara, da nije uplatio po Ugovoru iznos od 527.520,00 dinara, da iznosi po kreditima na koje se pozivao apelant, a koje je navodno dobio od Beogradske banke, po nalazu vještaka nisu uplaćeni na račun tuženog. Vrhovni sud konstatuje, da kada kupac stana ne isplati zaostali dio cijene dogovorene ugovorom u ugovorenom roku, a ugovorom je predviđeno da će se u takvom slučaju ugovor smatrati raskinutim, onda se ugovor po sili zakona raskida, iako povjerilac nije izvijestio kupca o tome. U konkretnom slučaju apelant je isplatio neznatan dio cijene (za koji iznos se moglo kupiti samo 8 m2 stana), pa je po ocjeni Vrhovnog suda taj ugovor u smislu odredbe člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) raskinut. Također se navodi, da zbog nemogućnosti prodavca ispunjenja obaveze iz Ugovora, apelant tužbom ne može tražiti predaju bilo kojeg stana, nego samo stana koji čini sadržinu obaveze tuženog iz Ugovora o udruživanju sredstava (član 307. stav 1. ZOO), a kako je navedeno u stavu 1. Ugovora. Vrhovni sud ističe, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo član 376. stav 3. i 371. ZOO-a kada je odbijen i alternativni tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete zbog neizvršenja ugovora, obzirom da apelant nije isplatio ugovorenu cijenu do 10. marta 1990. godine, da je određen rok završetka gradnje stana krajem 1991. godine, a da je tužba podnesena 21. maja 2008. godine, dakle nakon isteka roka od pet godina u kojem je mogao zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4754/16 (S.P.) | Sudska praksa | Aktio