Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4836/14 (V. H.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4836/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4836/14, rješavajući apelaciju Vahide Habul, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vahide Habul podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 022665 14 Gž 2 od 28. avgusta 2014. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 022665 08 I od 7. aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vahida Habul (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 022665 14 Gž 2 od 28. avgusta 2014. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 022665 08 I od 7. aprila 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Peje Vukovića - izvršenika u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: P.V. ili izvršenik) zatraženo je 1. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. P.V. je 8. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 12. decembra 2016. godine, a Okružni sud 4. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj P 1304/05 od 11. aprila 2007. godine, donesenoj po tužbi apelantice te po protivtužbi P.V., (stav 1. izreke presude) utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Banjoj Luci 5. oktobra 1994. godine između Fadile Habul kao prodavca (u daljnjem tekstu: prednica apelantice) i P.V. kao kupca, ovjeren kod tog suda 25. oktobra 1994. godine pod brojem OV 4388/94, na osnovu kojeg je P.V. kupio stambeno-poslovni objekat i garažu u Banjoj Luci koji su pobliže precizirani u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) P.V. je obavezan da apelantici preda u posjed predmetne nekretnine slobodne od lica i svojih stvari u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Predmetnom presudom (st. 3, 4. i 5. izreke presude) P.V. je obavezan da trpi da u posjedovnom listu (pobliže opisanom u izreci presude) uspostavi posjedovno stanje kakvo je prethodilo kupopoprodaji i da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.170,00 KM, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa. Apelantica je predmetnom presudom (stav izreke 6. presude) obavezana da P.V. isplati primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 158.500,00 KM u roku od trideset dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Odlučujući o žalbama koje su apelantica i P.V. podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 11-0-GŽ-07-001737 od 15. februara 2008. godine kojom je djelimično uvažio žalbu P.V. i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o povratu kupoprodajne cijene u iznosu od 158.500,00 KM (stav 6. izreke prvostepene presude) tako što je apelantica obavezana da na navedeni novčani iznos plati P.V. zakonsku zateznu kamatu počevši od vraćanja nekretnina u njen posjed pa do isplate navedenog iznosa. Predmetnom presudom je žalba P.V. u ostalom dijelu odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u preostalom usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem djelu odluke o troškovima postupka. Predmetnom presudom je žalba apelantice usvojena i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav 5. izreke prvostepene presude) tako što je P.V. obavezan da apelantici naknadu troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.060,00, KM umjesto ranije dosuđenih 8.170,00 KM.
Izvršni postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Apelantica 1. aprila 2008. godine podnijela prijedlog za izvršenje gore navedenih presuda Osnovnog suda i Okružnog suda.
8. Postupajući povodom tog prijedloga, Osnovni sud je donio rješenje broj 71 0 I 022665 08 I od 31. avgusta 2010. godine kojim je odredio izvršenje protiv izvršenika tako što ga je obavezao da apelantici preda predmetne nekretnine u posjed. Tim rješenjem je određeno da apelantica ima isplatiti izvršeniku iznos od 158.500,00 KM istog dana kada nekretnine budu predate apelantici. Također, predmetnim rješenjem je radi namirenja troškova parničnog postupka u iznosu od 10.060,00 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.215,00 KM određeno izvršenje popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika koje se uklanjaju iz stana, te namirenjem apelantice iz novčanog iznosa dobijenog prodajom, i to uplatom na račun njenog punomoćnika.
9. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je izvršenik podnio prigovor protiv navedenog rješenja Osnovnog suda, koji je taj sud rješenjem broj 71 0 I 022665 08 I od 8. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan.
10. I iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je izvršenik podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 022665 08 I od 8. aprila 2011. godine, koja je odbijena rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 022665 Gž od 21. decembra 2011. godine.
11. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 I 022665 08 I od 7. aprila 2014. godine obustavio postupak izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud zaključkom broj 71 0 I 022665 08 I od 21. septembra 2012. godine odredio sprovođenje izvršenja u konkretnoj pravnoj stvari za 16. oktobar 2012.godine, a koje je odgođeno na zahtjev punomoćnika izvršenika i zaključkom od 31. oktobra 2012. godine zakazano za 23. novembar 2012.godine. Dalje, navedeno je da je predmetno izvršenje odgođeno na zahtjev punomoćnika apelantice uz saglasnost punomoćnika izvršenika, radi pokušaja sporazumnog rješavanja predmetne izvršne stvari. Zatim, navedeno je da je zaključkom od 14. decembra 2012.godine naloženo apelantici da u roku od 15 dana od dana prijema tog zaključka dostavi sudu dokaz da je izvršila uplatu iznosa od 147.225,00 KM (što čini iznos 158.500 KM umanjen za troškove parničnog i izvršnog postupka u iznosu od 11.275,00 KM), po čijem prijemu je apelanticin punomoćnik obavijestio Sud da postoji velika vjerovatnoća nagodbe između izvršenika i apelantice i predložio da sud zakaže ročište, koje je zakazano za 22. februar 2013.godine, te odgođeno za 20. mart 2013.godine po sporazumnom prijedlogu obje stranke radi njihovog dogovora. Dalje, navedeno je da na ročištu održanom 20. marta 2013. godine stranke nisu postigle sporazum o načinu završetka predmetnog izvršnog predmeta, zbog čega je zaključkom od 6. avgusta 2013.godine ponovo naloženo apelantici da u roku od 15 dana od dana prijema tog zaključka dostavi sudu dokaz da je izvršila uplatu navedenog novčanog iznosa. Apelantica je podneskom od 19. septembra 2013. godine zatražila da sud izađe na lice mjesta da se utvrdi stanje objekta, radi dogovora sa kupcem, koji bi isplatio predujam i na taj način bi se isplatio izvršenik. Sud je dostavio podnesak punomoćniku izvršenika, koji se nije očitovao. Pored toga, navedeno je da je apelantica nije obavijestila Sud o eventualno postignutom dogovoru sa izvršenikom zbog čega je taj sud zaključkom broj 71 0 I 022665 08 I od 31. oktobra 2013.godine ponovo naložio apelantici da u roku od 15 dana od dana prijema dostavi sudu dokaz da je izvršila uplatu navedenog novčanog iznosa uz upozorenje na posljedice propuštanja. Najzad, navedeno je da punomoćnik apelantice nakon toga dostavila sudu podnesak kojim je navela da je u predmetu tog Suda broj 71 0 P 095897 10 P izvršenik podnio tužbu i apelantica podnijela protivtužbu, te da će se u tom predmetu odlučiti o izlasku na lice mjesta, čime bi apelantica obezbijedila novac od kupca i isplatila izvršenika i da moli sud da ne obustavi postupak.
13. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da je dužnost izvršnog suda da provede izvršnu ispravu onako kako ona glasi. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je predmetnom izvršnom ispravom za ugovorne strane utvrđena obaveza restitucije u smislu člana 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja podrazumijeva da svaka od ugovornih strana vrati drugoj ono što je stekla ništavim pravnim poslom. Osnovni sud je istakao da su takve obaveze stranaka, s obzirom da su propisane materijalnim pravom i utvrđene pravosnažnom i izvršnom ispravom, po svojoj prirodi uzajamne i da se u izvršnom postupku podrazumijeva njihovo istovremeno ispunjenje. Osnovni sud je konstatovao da su uslovi i način ispunjenja uzajamnih obaveza u izvršnom postupku propisani odredbom člana 31. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Osnovni sud je istakao da je u tom smislu odredbom stava 3. navedenog člana propisano da ako je izvršenik po izvršnoj ispravi dužan da ispuni obavezu, uz uslov da se istovremeno ispuni obaveza prema njemu, sud će odrediti izvršenje ako tražilac izvršenja podnese dokaz da je obezbjedio ispunjenje obaveze. Također, istakao je da je „stavom 4. istog člana“ propisano da se smatra da je tražilac izvršenja obezbjedio ispunjenje svoje obaveze, ako je predmet obaveze položio kod suda ili u istom cilju postupio na drugi pogodan način.
14. Osnovni sud je ukazao da je rješenjem o izvršenju od 31. avgusta 2010. godine dozvolio izvršenje na taj način da je izvršenik dužan predati u posjed apelantici predmetne nekretnine slobodne od lica i stvari i istovremeno odredio da apelantica ima isplatiti izvršeniku iznos od 158.500,00 KM istog dana kada budu predmetne nekretnine predate apelantici. U vezi sa tim, Osnovni sud je istakao da je od 21. septembra 2012.godine, kad je prvi put donio zaključak o sprovođenju izvršenja, konstantno poduzimao radnje u cilju spovođenja predmetnog izvršnog postupka, ali da je apelantica, iako je prethodno podnosila urgencije za rješavanje konkretnog predmeta, tražila odgađanje predmetnog izvršnog postupka čim bi Sud zatražio da se izvršna isprava sprovede u dijelu kojim apelantica ima isplatiti izvršeniku iznos od 158.500,00 KM istog dana kada budu nekretnine predate apelantici. Osnovni sud je zaključio da je apelantica time pokazala da nije spremna da ispuni svoju obavezu da vrati primljeno, na način kako je to određeno izvršnom ispravom. Pri tome, Osnovni sud je, u vezi sa apelanticinim navodima, ukazao da parnični postupak koji se vodi pred tim sudom ne spriječava dozvoljeno izvršenje, jer već postoji pravosnažan izvršni naslov po kojem sud postupa.
15. Naime, Osnovni sud je istakao da je rješenjem od 71 0 I 022665 08 I od 27. novembra 2013. godine obustavio konkretan izvršni postupak jer apelantica nije postupila u skladu sa zaključkom od 31. oktobra 2013. godine u ostavljenom roku od 15 dana, odnosno nije dostavila dokaz da je položila novac na depozit suda. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je na navedeno rješenje apelantica blagovremeno izjavila žalbu, koju je podneskom od 24. januara 2014. godine povukla i predložila nastavak postupka jer je uspjela obezbijediti sredstva za isplatu izvršeniku. Osnovni sud je ukazao i da je rješenjem od 7. februara 2014.godine stavio van snage svoje ranije rješenje i nastavio izvršni postupak, nakon čega je zaključkom broj 71 0 I 022665 08 I od 10. februara 2014. godine naložio apelantici da dostavi dokaz da je položila novac na depozit suda u roku od 15 dana od prijema zaključka, a da je apelantica podneskom od 28. februara 2014. godine zatražila produženje roka za polog novca i da je Sud zaključkom od 6. marta 2014.godine ostavio apelantici dodatni rok do 26. marta 2014. godine za postupanje po nalogu suda. Ističući da su predaja u posjed nekretnine apelantici i isplata kupoprodajne cijene izvršeniku određene kao istovremene i uslovljene radnje, a apelantica nije postupila u skladu sa zaključcima od 10. februara 2014.godine i 6. marta 2014. godine odnosno nije dostavila dokaz da je položila novac na depozit suda, Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja u smislu člana 63. st. 3. i 4. ZIP-a.
16. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 022665 08 I od 7. aprila 2014. godine, koju je Okružni sud odbio rješenjem broj 71 0 I 022665 14 Gž 2 od 28. avgusta 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
17. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita i da apelanticinom žalbom nije dovedena u sumnju. Naime, Okružni sud je ukazao da je po izvršnoj ispravi apelantica trebala isplatiti izvršeniku iznos od 158.500,00 KM, a izvršenik je imao obavezu da oslobodi predmetne nekretnine odnosno da se radi o uzajamnim obavezama, zbog čega je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 31. ZIP-a. Okružni sud je ukazao da je u tom izvršnom predmetu sprovođenje izvršenja odgađano kako po zahtjevu stranaka, tako i po njihovom sporazumu da se odloži radi pokušaja mirnog rješenja spora, ali kako do toga nije došlo, da je Osnovni sud u više navrata zaključkom tražio od apelantice da uplati iznos na koji je obavezna pravosnažnom presudom, sa upozorenjem na posljedice nepostupanja po istom. S obzirom da to apelantica nije učinila, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno postupio kada je donio rješenje kojim se izvršni postupak obustavlja s pozivom na odredbu člana 63. st. 3. i 4. ZIP-a.
18. Pri tome, Okružni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantice da nije bilo uslova za obustavu postupka, da je izvršenje trebalo nastaviti i da je podnesena tužba od strane izvršenika, u kojoj je i apelantica podnijela protivtužbu, te da će se u tom predmetu izvesti dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke. Naime, Okružni sud je istakao da je, nakon što je prvostepena presuda postala pravosnažna, a istekom paricionog roka i izvršna, apelantica stekla uslove da prinudnim putem zatraži izvršenje pravosnažne presude. Također, Okružni sud je ponovio da se u konkretnom slučaju radi o uzajamnim obavezama i da ni jedna strana nije dužna da izvrši svoju obavezu, dok to ne učini i suprotna strana. Okružni sud je zaključio da nema nikakvog značaja činjenica da je izvršenik i dalje ulagao u apelanticine nekretnine, odnosno da je podnio tužbu za ulaganja koja je već imao, jer je to stvar drugog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi i da joj je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa navodnom povredom prava na suđenje u razumnom roku, apelantica ističe da je izvršni postupak u konkretnom slučaju pokrenut 1. aprila 2008. godine i da je pravosnažno okončan 28. avgusta 2014. godine, odnosno da je trajao više od šest godina, što, po njenom mišljenju nesumnjivo ukazuje na povredu navedenog prava. Pri tome apelantica tvrdi da redovni sud nije postupao po članu 5. ZIP-a. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, između ostalog, tvrdi da se prvostepeni sud stavio na stranu izvršenika jer joj je u više navrata nalagao da položi novčani iznos na depozitni račun suda, a da pri tome nije istovremeno nalagao izvršeniku da vrati ključeve od predmetnih nekretnina. Tvrdi da je to u potpunoj kontradiktornosti sa rješenjem o izvršenju u kojem je navedeno da će apelantica isplatiti izvršeniku novčani iznos istog dana kada joj predmetne nekretnine budu predate u posjed. Apelantica navodi da je u toku postupka više puta isticala da nekretnine više nisu iste kao što su bile u momentu prodaje jer su od strane izvršenika porušene i devastirane, te smatra da bi stoga bilo nepravično tražiti od nje da vrati puni iznos kupoprodajne cijene. Apelantica ističe da je izvršenik pokrenuo parnični postupak radi isplate određenog novčanog iznosa na ime ulaganja u predmetne nekretnine, a da je ona podnijela protivtužbu u kojoj je tražila da se utvrdi vrijednost predmetnih nekretnina na dan uviđaja putem vještaka građevinske struke, te da je uviđaj izvršen 21. marta 2014. godine, kada je konstatovano da je izvršenik ulaganja vršio nakon pravosnažnosti presude. Apelantica tvrdi da je evidentno da ne može vratiti izvršeniku ukupnu prodajnu cijenu jer „je cijelo prizemlje potpuno devastirano, kao i činjenicu da su građevinski radovi izvršeni na spratu 2010. godine“. Također, apelantica tvrdi da je imala kupca za predmetne nekretnine ali da „do realizacije nije došlo“ jer postoji zabilježba spora, a restitucija nije moguća jer je izvršenik potpuno izmijenio stanje na licu mjesta. U vezi sa navodnom povredom prava na imovinu, apelantica u suštini tvrdi da je pozivanje redovnih sudova na odredbu člana 31. ZIP-a u kontradiktornosti sa rješenjem o izvršenju. Vezano za navodnu povredu prava na dom, apelantica u suštini tvrdi da redovni sud nije postupio u skladu sa rješenjem o izvršenju.
b) Odgovori na apelaciju
20. Okružni sud je istakao da ostaje kod obrazloženja osporene odluke i da smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se apelantica poziva u apelaciji. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud je, prije svega, opisao hronologiju predmetnog izvršnog postupka (kako je to opisano i u osporenim rješenjima). Pri tome, Osnovni sud je istakao da se predmetni sudija ne može izjasniti zašto je izvršenje u konkretnom slučaju dozvoljeno dvije godine nakon podnošenja prijedloga za izvršenje jer je predmet preuzeo 1. maja 2012. godine. Po mišljenju Osnovnog suda u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom, a dužina predmetnog izvršnog postupka je srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Osnovni sud je ukazao da je od 21. septembra 2012. godine, kada je prvi put donio zaključak o sprovođenju izvršenja po pravosnažnom rješenju o izvršenju, konstantno preduzimao radnje u cilju sprovođenja predmetnog izvršnog postupka, ali da je apelantica tražila odgađanje izvršnog postupka čim bi Sud zatražio da se izvršna isprava sprovede u dijelu kojim apelantica ima isplatiti izvršeniku iznos od 158.500,00 KM. Osnovni sud smatra da je apelantica time pokazala da nije spremna da ispuni svoju obavezu da vrati primljeno, na način kako je to određeno izvršnom ispravom. Osnovni sud se također pozvao na odredbu člana 31. ZIP-a.
22. Izvršenik smatra da je apelantica isključivo odgovorna za neizvršenje pravosnažne presude, što se, po njegovom mišljenju, vidi iz čitavog izvršnog postupka jer je, kako tvrdi, apelantica zahtijevala da joj se vrate predmetne nepokretnosti, a da pri tome niti jednom radnjom nije pokazala interes da vrati kupoprodajnu cijenu odnosno da izvrši svoju obavezu prema izvršeniku.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
[…] Uslovna i uzajamna obaveza Član 31. st. 3. i 5.
Ako je izvršenik po izvršnoj ispravi dužan da ispuni obavezu, uz uslov da se istovremeno ispuni obaveza prema njemu, sud će odrediti izvršenje ako tražilac izvršenja podnese dokaz da je obezbijedio ispunjenje svoje obaveze.
Smatra se da je tražilac izvršenja obezbijedio ispunjenje svoje obaveze, u smislu stava 3. ovog člana, ako je predmet obaveze položio kod suda ili u istom cilju postupio na drugi pogodan način.
Član 63. st. 3. i 4.
Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće.
Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođerr, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 022665 14 Gž 2 od 28. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 12. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena je 11. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku izvršenja pravosnažne presude po prijedlogu apelantice kao tražioca izvršenja, u kojem su donesena osporena rješenja kojima je taj postupak obustavljen, a u kojem je, po apelanticinom mišljenju, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u određenim slučajevima i na fazu izvršnog postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica kao tražilac izvršenja u predmetnom izvršnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
A.) U odnosu na osporene odluke
32. Apelantica u suštini smatra da je do kršenja njenog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što su redovni sudovi proizvoljno primjenili procesno pravo kada su osporenim rješenjima obustavili predmetni izvršni postupak.
33. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni izvršni postupak vodio po apelanticinom prijedlogu radi izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj P 1304/05 od 11. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda broj 11-0-GŽ-07-001737 od 15. februara 2008. godine. Ustavni sud ukazuje da je predmetnim presudama, kao izvršnim ispravama, izvršenik, između ostalog, obavezan da apelantici preda u posjed predmetne nekretnine slobodne od lica i svojih stvari u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a apelantica je, između ostalog, obavezana da u istom roku isplati izvršeniku primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 158.500,00 KM. Ustavni sud primjećuje da je, odlučujući o apelanticinom prijedlogu, Osnovni sud donio pravosnažno i izvršno rješenje broj 71 0 I 022665 08 I od 31. avgusta 2010. godine kojim je obavezao izvršenika da apelantici preda u posjed predmetne nekretnine i odredio da apelantica ima isplatiti izvršeniku iznos od 158.500,00 KM istog dana kada joj nekretnine budu predate. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon toga osporenim rješenjima obustavili predmetni izvršni postupak uz obrazloženje da su se stekli uslovi za obustavu tog postupka u smislu člana 63. st. 3. i 4. ZIP-a jer se u konkretnom slučaju radi o uzajamnim obavezama koje se ispunjavaju u skladu sa odredbama člana 31. ZIP-a, ali da je apelantica svojim ponašanjem u toku izvršnog postupka pokazala da nije spremna da ispuni svoju obavezu određenu izvršnom ispravom, jer nije uplatila odnosno dokazala da je uplatila (na depozit suda) novčani iznos koji je izvršnom ispravom obavezana da vrati tuženom, iako je to u više navrata Sud zaključkom tražio od apelantice, sa upozorenjem na posljedice nepostupanja po istom.
35. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 31. stav 3. ZIP-a propisano: [a]ko je izvršenik po izvršnoj ispravi dužan da ispuni obavezu, uz uslov da se istovremeno ispuni obaveza prema njemu, sud će odrediti izvršenje ako tražilac izvršenja podnese dokaz da je obezbijedio ispunjenje svoje obaveze. Također, Ustavni sud podsjeća da je odredbom stava 5. istog člana propisano: [s]matra se da je tražilac izvršenja obezbijedio ispunjenje svoje obaveze, u smislu stava 3. ovog člana, ako je predmet obaveze položio kod suda ili u istom cilju postupio na drugi pogodan način. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je izvršnom ispravom u konkretnom slučaju apelantici i tuženom ostavljen isti rok za međusobno ispunjenje obaveza predaje u posjed predmetnih nekretnina i isplate novčanog iznosa. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne osporava da činjenicu da joj je redovni sud u predmetnom izvršnom postupku više navrata nalagao da na ime izvršenja svoje obaveze iz izvršne isprave položi određeni novčani iznos na depozitni račun suda, s upozorenjem na posljedice nepostupanja po istom. Naprotiv, apelantica u apelaciji potvrđuje da joj je redovni sud u više navrata nalagao da to učini. Dakle, u konkretnom slučaju je nesporno da apelantica kao tražilac izvršenja nije izvršila svoju obavezu određenu izvršnom ispravom odnosno da nije dostavila sudu dokaz da je obezbijedila ispunjenje svoje obaveze u smislu člana 31. st 3. i 5. ZIP-a. Dovodeći u vezu naprijed navedeno i citirane odredbe ZIP-a, kao i ostale odredbe ZIP-a na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, u vezu sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz apelacionih navoda proizilazi da je apelantici u konkretnom slučaju zapravo sporna visina njene obaveze (isplata preciziranog novčanog iznosa) odnosno da apelantica smatra da je došlo do promjene vrijednosti predmetnih nekretnina nakon što je izvršenik ušao u njihov posjed. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je izvršni sud u izvršnom postupku vezan za izvršnu ispravu (u konkretnom slučaju prethodno donesene presude Osnovnog odnosno Okružnog suda – koje su pravosnažne i za koje je istekao rok za dobrovoljno ispunjenje), te da je, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, izvršenje dozvoljeno u skladu sa izvršnom ispravom i da apelantica u predmetnom izvršnom postupku ne može problematizirati to pitanje. Shodno tome, u vezi sa apelacionim navodima da se redovni sud stavio na stranu izvršenika jer mu nije istovremeno nalagao da vrati ključeve od predmetnih nekretnina i da je pozivanje redovnih sudova na odredbu člana 31. ZIP-a u kontradiktornosti sa rješenjem o izvršenju, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da iz obrazloženja osporenih odluka i apelacionih navoda nesporno proizilazi da apelantica u predmetnom izvršnom postupku uopšte nije bila spremna da izvrši svoju obavezu isplate ukupnog novčanog iznosa određenog izvršnom ispravom, a koji predstavlja primljenu kupoprodajnu cijenu za predmetne nekretine koje je izvršenik izvršnom ispravom obavezan apelantici predati u posjed, umanjenu za troškove parničnog i izvršnog postupka. Imajući u vidu naprijed navedeno, te okolnost da apelantica, dakle, kao tražilac izvršenja nije podnijela dokaz da je obezbijedila ispunjenje svoje obaveze, što se, kako to proizilazi iz relevantnih odredbi ZIP-a (član 31. stav 3), pojavljuje kao preduvjet za određivanje izvršenja prema izvršeniku, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, očitujući se na ostale apelanticine žalbene navode, slične onima koje apelantica ponavlja u apelaciji, jasno obrazložio da nema nikakvog značaja činjenica da je izvršenik i dalje ulagao u apelanticine nekretnine, odnosno da je podnio tužbu za ulaganja koja je već imao, jer je to stvar drugog postupka. Dakle, imajući u vidu navedeno, te konstatujući da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud smatra da su predmetna obrazloženja redovnih sudova jasna i logična i da iz istih, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne proizilazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava.
36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.
B.) Pravo na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
38. Ustavni sud zapaža da je apelantica pred Osnovnim sudom pokrenula izvršni postupak 1. aprila 2008. godine i da je taj postupak okonačan rješenjem Okružnog suda od 28. avgusta 2014. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od nešto više od šest godina.
39. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da se u konkretnom slučaju može reći da se radilo o nešto složenijem predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da se radi o hitnom postupku u smislu odredbi člana 5. ZIP-a.
40. U odnosu na ponašanje redovnih sudova i apelantice, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u početnoj fazi postupka bio neaktivan u nešto dužem vremenskom periodu odnosno da je rješenje o izvršenju u konkretnom slučaju donio nakon nešto više od dvije godine od podnošenja prijedloga za izvršenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je predmetno rješenje o izvršenju postalo pravosnažno i izvršno, u roku od nekoliko mjeseci donio zaključak o sprovođenju izvršenja u konkretnoj pravnoj stvari za 16. oktobar 2012. godine i da je zatim bio veoma aktivan u konkretnom predmetu sve do okončanja postupka pred tim sudom donošenjem osporenog rješenja o obustavi tog postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Osnovni sud zakazano izvršenje za 16. oktobar i 23. novembar 2012. godine odgodio na zahtjev punomoćnika izvršenika odnosno na zahtjev apelantice uz saglasnost punomoćnika izvršenika, radi pokušaja sporazumnog rješavanja predmetne izvršne stvari. Ustavni sud zapaža da dalje proizilazi da je Osnovni sud zatim, na apelanticin prijedlog, zakazao ročište za 22. februar 2013.godine, koje je po zajedničkom prijedlogu apelantice i izvršenika odgodio za 20. mart 2013.godine, a na kojem apelantica i izvršenik nisu postigli sporazum o načinu završetka predmetnog izvršnog predmeta. Također, Ustavni sud zapaža da proizilazi da je Osnovni sud, prije i poslije održanog ročišta, u više navrata zaključcima (od 14. decembra 2012. godine, 6. avgusta 2013.godine i od 31. oktobra 2013.godine) naložio apelantici da u određenom roku uplati određeni novčani iznos na ime izvršenja svoje obaveze iz izvršne isprave, a po kojima apelantica nije postupila. Ustavni sud primjećuje da, s obzirom da apelantica u ostavljenom roku nije postupila u skladu sa zaključkom od 31. oktobra 2013.godine, Osnovni sud je rješenjem od 27. novembra 2013. godine obustavio konkretan izvršni postupak, ali da je apelantica podneskom od 24. januara 2014. godine predložila nastavak postupka jer je uspjela obezbjediti sredstva za isplatu izvršeniku, zbog čega Osnovni sud je rješenjem od 7. februara 2014. godine stavio van snage svoje ranije rješenje i nastavio izvršni postupak, pa je zaključkom od 10. februara 2014. godine ponovo naložio apelantici da dostavi dokaz da je položila novac na depozit suda u određenom roku. Ustavni sud primjećuje da je apelantica podneskom od 28. februara 2014. godine zatražila produženje roka za polog novca, pa je Osnovni sud zaključkom od 6. marta 2014.godine ostavio apelantici dodatni rok do 26. marta 2014. godine za postupanje po nalogu suda, ali da apelantica nije postupila u skladu sa zaključcima od 10. februara 2014.godine i 6. marta 2014. godine odnosno nije dostavila dokaz da je položila novac na depozit suda, zbog čega je, Osnovni sud rješenjem od 7. aprila 2014. godine obustavio postupak izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da je postupak pred Osnovnim sudom trajao nešto duže od uobičajenog. Međutim, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizilazi da je, bez obzira na period početne neaktivnosti Osnovnog suda, koji je svakako utjecao na dužinu trajanja postupka, apelantica zapravo svojim radnjama (odnosno prijedlozima za sporazumno rješenje konkretne pravne stvari i za održavanje odnosno odlaganje ročišta) i propustom da postupi po nalozima Osnovnog suda o plaćanju određenog novčanog iznosa na ime izvršenja svoje obaveze iz izvršne isprave, što je u konačnici i dovelo do obustave predmetnog izvršnog postupka, upravo u odlučujućoj mjeri doprinijela dužini trajanja istog. U odnosu na ponašanje Okružnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud nije u većoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka, s obzirom da je odluke o žalbama protiv rješenja Osnovnog suda donio u rokovima od nekoliko mjeseci.
41. Imajući u sve vidu naprijed navedeno, i uzimajući u obzir sve navedene faktore, naročito apelanticin odlučujući doprinos dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka, Ustavni smatra, da bez obzira na nešto duži period trajanja postupka pred Osnovnim sudom, da ukupan period od nešto više do šest godina u kojemu je na dvije sudske instance okončan predmetni izvršni postupak, nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
Ostali navodi
42. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kojima su obustavili postupak izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari i ukinuli sve sprovedene izvršne radnje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog izvršnog postupka, koji je na dvije sudske instance trajao nešto više oko šest godina, u konkretnom slučaju, čemu je apelantica u odlučujućoj mjeri doprinijela, nije prekršila standard donošenja odluke u razumnom roku.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman