Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2158/16 (M. V.,D. V. i N. V.,Ž. M.,G. G.,D. O. i J.M.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2158/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2158/16, rješavajući apelacije Mire Vučić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mira Vučić, Dejana Vučić i Nemanja Vučić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 014487 14 Gž od 11. marta 2016. godine;
Žarko Matović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 007736 13 Rev od 8. marta 2016. godine;
Goran Glišić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 138164 16 Gž od 9. juna 2016. godine;
Draženka Osmanspahić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020556 16 Gž od 12. jula 2016. godine;
J.M. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032438 15 Rev od 21. aprila 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2158/16
1. Mira Vučić, Dejana Vučić i Nemanja Vučić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Melburna- Australija, koje zastupa Radmila Plavšić advokatica iz Banjaluke, podnijeli su 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 014487 14 Gž od 11. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi (Opština Kneževo i „Niskogradnja“ d.o.o. Laktaši) obavežu da im solidarno isplate materijalnu štetu po osnovu stvarne štete (podizanje nivoa puta) i izgubljenu dobit za poslovni prostor, u iznosima navedenim u izreci presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknade troškove postupka, dok su apelanti obavezani da tuženim naknade troškove postupka. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja-apelanata uvažavajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke jer je dati nalaz stručan, a iz nalaza proizlazi da na objektu apelanata nije nastupila šteta radnjama tuženih, da to što ne postoji valjana tehnička dokumentacija i rješenje o odobrenju (za izvođenje radova) ne znači da je samim tim prouzrokovana šteta apelantima, te da ne postoji uzročna veza između postupanja tuženih i štete, niti su tuženi odgovorni po odredbi člana 207. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, kako navodi Okružni sud, da bi tuženi bili odgovorni za nastalu štetu potrebno je da je šteta nastupila, da postoji uzročna veza između radnje i štetne posljedice i da postoji protupravnost. Kod činjenice da se vještak građevinske struke izjasnio, a o čemu svjedoče i fotografije stambeno-poslovnog objekta apelanata, da nema štete, to ni tuženi nisu odgovorni da ovu štetu nadoknade. Obzirom na način kako je sagrađen stambeno-poslovni objekat i mogućnost da bi se u budućnosti mogla pojaviti šteta, vještak je samo sugerisao koje radove bi trebalo izvesti, a čija bi cijena iznosila 3.180,00 KM, da do štete ne bi došlo usljed padavina, zbog toga što je veći nivo puta u odnosu na stambeni objekat i zbog toga što ispred samog stambenog objekta nisu urađeni pragovi i što je isti priljubljen uz ulicu. Dakle, ako nema štete, nema ni odgovornosti, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da sama činjenica da tuženi nisu imali tehničku dokumentaciju i odobrenje za izvođenje radova ne može značiti da zbog tog propusta tuženih postoje elementi protupravnosti i da bi tuženi bili u obavezi da nadoknade štetu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-2383/16
2. Žarko Matović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Budana-Opština Foča, podnio je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 007736 13 Rev od 8. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Preduzeće za unutrašnju i spoljnu trgovinu, transport, zanatstvo i lične usluge „Pavgord“ d.o.o. Foča) da mu naknadi štetu, u visini od 45.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, zbog onemogućavanja jednogodišnjeg ubiranja voća (za 2010. godinu), sjenokosa i za uništenu pokretnu imovinu, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom predmetu apelant nije dokazao pravni osnov i visinu štete u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je apelant bio u posjedu nepokretnosti nakon pravosnažno okončanog postupka eksproprijacije, sve do otvaranja stečajnog postupka nad Rudnikom mrkog uglja ,,Miijevina“ 2006. godine, mada su korisnik eksproprijacije i tužilac-apelant u sporazumu od 18. septembra 1991. godine dogovorili da raniji vlasnik pristaje da korisnik eksproprijacije može ući u posjed da vrši eksploataciju uglja na njegovom eksproprisanom zemljištu i prije obaveze korisnika eksproprijacije da ranijem vlasniku obezbijedi dvosoban stan u gradu Foča. Takođe je nesporno utvrđeno da je apelant prijavio svoja potraživanja nakon otvaranja stečajnog postupka nad Rudnikom mrkog uglja ,,Miljevina“ u kome mu je priznato potraživanje u ukupnom iznosu od 140.312,80 KM, što je utvrđeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju od 16. marta 2009. godine kojom je apelantu dosuđena pravična naknada za ekspropisanu stambenu zgradu u iznosu od 20.000,00 KM, kao i naknada za izgubljenu dobit za 2005. i 2006. godinu u ukupnom iznosu od 9.197,60 KM, tako da je apelant u pogledu naknade za eksproprisane nekretnine namiren, kao i u pogledu štete koja se odnosi na izgubljenu dobit, koja potraživanja je prema odredbi čl. 60. Zakona o stečajnom postupku kao stečajni povjerilac mogao prema stečajnom dužniku ostvarivati u stečajnom postupku, što je apelant i ostvario. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-3212/16
3. Goran Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Nebojša Pantić advokat iz Banjaluke, podnio je 26. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 138164 16 Gž od 9. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi (M.P., „Servis Vidović“ d.o.o. Banjaluka i Republika Srpska-Vlada Republike Srpske-Ministarstvo finansija RS-Poreska uprava Banjaluka) obavežu da mu solidarno na ime štete isplate iznos od 13.612,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da prvotuženom i trćetuženoj naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu štete po osnovu odgovornosti zbog pravnih nedostataka na vozilu marke "Golf 2" koje je prodao D.Š. ne znajući da je isto bilo ukradeno, jer je vozilo kupio od prvotuženog, a ovaj od drugotuženog, dok je drugotuženi do predmetnog vozila došao razmjenom staro za novo od trećetužene, a koju obavezu apelant temelji na pravosnažnoj presudi prvostepenog suda kojom je obavezan da D.Š. na ime naknade štete isplati novčani iznos od 5.600,00 KM. Okružni sud je naveo da apelant traži naknadu štete od lica od kojih je pribavio stvar sa pravnim nedostatkom ne znajući da stvar ima nedostatke i to od prvotuženog ovaj od drugotuženog, a on od trećetužene. Međutim tužitelj-apelant ničim nije dokazao da je pretrpio štetu i da je došlo do umanjenja njegove imovine kao uslova za naknadu štete, posebno kod činjenice da nije platio dug po izvršnoj ispravi D.Š. (postupak izvršenja nije okončan i posljednja izvršna radnja je neuspio popis stvari službenog lica od 19. februara 2014. godine) na čemu i temelji osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, zahtjev apelanta za naknadu štete je neosnovan iz razloga što apelant nije dokazao u smislu odredbe člana 7. stav 1. u vezi sa odredbom člana 123. a sve u vezi sa odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku da je došlo do umanjenja njegove imovine, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant izgubio pravo na zaštitu od evikcije istekom zakonskih prekluzivnih rokova koje propisuje odredba člana 515. Zakona o obligacionim odnosima. Razloge koje je dao prvostepeni sud, da je pravo tužitelja-apelanta po osnovu pravnih nedostataka ugašeno istekom roka od godinu dana od dana postojanja saznanja za prava trećeg (momenat saznanja je 10. decembar 2010. godine, a tužba podnesena 25. februara 2012. godine), te da apelant kao kupac u parnici protiv D.Š. nije pozvao prvotuženog i ostale tužene da se u spor umiješaju, čime je ugašeno pravo istekom roka od šest mjeseci od pravosnažnog okončanja parnice (spor pravosnažno okončan 18. augusta 2011. godine, a tužba podnesena 25. februara 2012. godine) u cijelosti prihvata i ovaj sud, a žalba ih ničim ne dovodi u sumnju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-3289/16
4. Draženka Osmanspahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020556 16 Gž od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina-Vijeće Ministara BiH-Ministarstvo pravde BiH) da joj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je na prijedlog Tužilaštva BiH, a po naredbi Suda BiH od 21. februara 2011. godine, u fazi istrage, od apelantice oduzeto putničko motorno vozilo zbog postojanja sumnje da su isto otuđili pripadnici grupe za organizovani kriminal. Sud Bih navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je privremeno oduzimanje stvari-motornog vozila za potrebe vođenja krivičnog postupka u skladu sa ovlaštenjima iz Zakona o krivičnom postupku, te da apelantici nije nanesen niti jedan od oblika nematerijalne štete priznatih odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, u konkretnom slučaju, privremeno oduzimanje vozila je izvršeno na osnovu naredbe Suda BiH u cilju obezbjeđenja dokaza u krivičnom postupku te obezbjeđenja efikasnijeg vođenja krivičnog postupka, pa tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih privremenim oduzimanjem vozila za potrebe krivičnog postupka, nema uporišta u odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i ne predstavlja pravno priznati vid nematerijalne štete. Sud BiH je istakao da nema sumnje da je privremeno oduzimanje imovine u konkretnom slučaju u skladu sa odredbama i postavljenim uslovima Zakona o krivičnom postupku, da je oduzimanje u javnom interesu, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži.
5. AP-3290/16
5. J.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banjaluke, podnio je 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032438 15 Rev od 21. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (A.Z.) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 70.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da se zahtjev apelanta temelji na činjeničnim navodima da je ugovorom od 24. decembra 1971. godine od tužene kupio zemljište (koje u vrijeme prodaje nije bilo u skladu sa zemljišno knjižnom i katastarskom evidencijom, te iz tog razloga u javnim evidencijama nije proveden) koje je kupoprodajnim ugovorom od 27. oktobra 2003. godine, zaključenim između tužene, R.Z. i R.Z. (kao prodavaca) i R.M. (kao kupca), ponovo prometovano, usljed čega mu je pričinjena šteta. Vrhovni sud navodi da u pismenom ugovoru o kupovini i prodaji nepokretnosti, predmet ugovora treba da je označen po zemljišno knjižnim podacima ili na drugi način, tako da bude isključena svaka sumnja u pogledu identiteta i površine zemljišta, pa proizilazi da predmet kupoprodajnog ugovora od 24. decembra 1971. godine nije dovoljno određen, u smislu odredbe člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, pa je ugovor saglasno odredbi člana 103. istog Zakona ništav i nije valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom zemljištu. Dalje, apelant ne zahtijeva vraćanje datog po ništavom ugovoru (član 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), već traži naknadu štete. Vrhovni sud ističe da je u konkretnom slučaju, provjerom u zemljišnoj knjizi, apelant je mogao utvrditi da sporno zemljište u ugovoru nije pravilno označeno, pa navedena zakonska odredba (član 108. Zakona o obligacionim odnosima) ne bi dala osnova za dosudu štete, pri čemu se ne mogu prihvatiti revizioni navodi apelanta da je bio savjestan. Pored toga, šteta koju je apelant pretrpio usljed ništavosti navedenog ugovora ne može predstavljati sadašnju tržišnu vrijednost spornog zemljišta. Naime, apelant na osnovu predmetnog ugovora nije stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu niti je imao valjan pravni osnov za sticanje istog, pa nije ni trpio štetu usljed toga što je ovo zemljište prodato u 2003. godini, tako da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete. Kada bi se i zauzeo suprotan stav apelantu ne pripada zahtijevani iznos od 70.000,00 KM, koji odgovara sadašnjoj tržišnoj vrijednosti spornog zemljišta, već eventualno druga šteta međutim, i tada bi se radilo o potraživanju koje je u zastari. Naime, apelant je tek podneskom od 13. novembra 2012. godine preinačio tužbu u ovoj parnici i zahtjevom tražio naknadu štete, pa čak kada bi se zastarni rok iz odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima računao od dana zaključenja novog ugovora o prometu (27. oktobra 2003. godine) ili od izmjene regulacionog plana, opet je osnovan istaknuti prigovor zastare, na koju ocjenu nisu od uticaja usmena obraćanja apelant tuženoj (koja nisu dokazana).
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2158/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman