Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4127/14 (N.A., D.A. i M.D. svi iz Okučana, Republika Hrvatska, te A.T. iz Zagreba)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravo na povratak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4127/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4127/14, rješavajući apelaciju N.A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N.A., D.A., M.D. i A.T.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047920 13 Rev 2 od 9. jula 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047920 12 Gž 2 od 20. novembra 2012.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047920 07 P od 30. augusta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.A., D.A. i M.D., svi iz Okučana, Republika Hrvatska, te A.T. iz Zagreba, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047920 13 Rev 2 od 9. jula 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047920 12 Gž 2 od 20. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047920 07 P od 30. augusta 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog P.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. decembra 2016. godine, tuženi posredstvom opunomoćenika, advokata Jelene Todić iz Banje Luke, 12. decembra 2016. godine, Vrhovni sud 15. decembra 2016. godine, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047920 07 P od 30. augusta 2010. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047920 12 Gž 2 od 20. novembra 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 30. maja 1995. godine u Trnu između pravnog prednika apelanata V.A. (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) i tuženog, ovjeren kod Osnovnog suda 31. maja 1995. godine, na osnovu koga je, sada pokojni, pravni prednik apelanata dao u razmjenu tuženom nekretnine, bliže precizirane u izreci presude, a tuženi je dao pravnom predniku apelanata nekretnine u Republici Hrvatskoj, opisane u izreci presude. Također, odbijen je i zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja nekretnina kakvo je bilo prije zaključenja spornog ugovora i zahtjev za uzajamnu predaju u posjed predmetnih nekretnina.

6. U obrazloženjima presuda je navedeno, pored ostalog, da je pravni prednik apelanata sa tuženim 30. maja 1995. godine u Trnu zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, da se tim ugovorom pravni prednik apelanata obavezao predati i prenijeti tuženom pravo vlasništva na nekretninama u Trnu, bliže označenim u izreci prvostepene presude, a tuženi se, zauzvrat, obavezao pravnom predniku apelanata predati i prenijeti pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj, označenim u izreci navedene presude, da je pravni prednik apelanata i nakon zaključenja predmetnog ugovora živio sa suprugom, tj. apelanticom N.A. u Banjoj Luci do 15. augusta 1995. godine, ravnopravno sa ostalim građanima, koliko su to dozvoljavale ratne okolnosti i okruženje (bez indicija da je na njega vršen direktan pritisak radi zaključenja navedenog ugovora o razmjeni), da je apelantica A.T. napustila Banju Luku 1995. godine, poslije svojih roditelja, da je apelant D.A. napustio Banju Luku u martu 1993. godine, da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Novoj Gradišci, Republika Hrvatska, od 22. januara 1996. godine po tužbi pravnog prednika apelanata utvrđeno da je on stekao pravo vlasništva na nekretninama tuženog koje su predmet ugovora o razmjeni i slijedom toga je u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisan kao vlasnik sa 1/1 predmetnih nekretnina, da je pravni prednik apelanata putem punomoći od 3. septembra 1999. godine ( umro je 27. oktobra 1999. godine) ovlastio sina, tj. apelanta D.A., da raskine sporni ugovor, a M.M., advokata iz Banje Luke je ovlastio putem punomoći (bez datuma) da ga zastupa u upravnom i sudskom postupku za vraćanje imovine i za raskid ugovora, da je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Laktaši od 9. oktobra 2000. godine obustavljen postupak po zahtjevu pravnog prednika apelanata za vraćanje u posjed napuštene imovine u Trnu, da je apelantica N.A. rješenjem javnog bilježnika D.Z. iz Nove Gradiške od 11. aprila 2006. godine proglašena nasljednikom iza ostavitelja i u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji je upisana kao samovlasnik predmetnih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud i Okružni sud su zaključili da nema elemenata koji bi sporni ugovor činili ništavim (član 103. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) i tužbeni zahtjev apelanata su odbili.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 047920 13 Rev 2 od 9. jula 2014. godine revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047920 12 Gž 2 od 20. novembra 2012. godine je odbijena. U obrazloženju presude je istaknuto da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), a izjave volje za zaključenje ugovora moraju biti učinjene slobodno i ozbiljno (član 28. istog zakona). Također, utvrđeno je da je članom 552. ZOO propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega vlasništvo na nekoj stvari i da mu je u tu svrhu preda. Isto tako, navedeno je da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti sačinjen u pisanom obliku a potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda (član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti). Shodno tome, utvrđeno je da ugovor o razmjeni nekretnina, čije utvrđenje ništavosti se u predmetnom slučaju traži, ispunjava uvjete propisane navedenom zakonskom odredbom.

8. Nadalje, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da prihvata zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je pobijani ugovor o razmjeni nekretnina zaključen na dobrovoljan način, zasnovan na utvrđenim činjenicama: da je općepoznato da je, zbog ratnih djejstava na području Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine, svaki čovjek, bez obzira na nacionalnu pripadnost, osjećao strah, pritisak i neizvjesnost u pogledu lične sigurnosti i sigurnosti imovine i da su pripadnici manjinskih naroda bili izloženi strahu, pritiscima i prijetnjama, usljed općih ratnih okolnosti, da je pravni prednik apelanata provjeru (posredstvom apelanta D.A. u Njemačkoj i I.M. u Okučanima) o stvarnom i vlasničkom stanju nekretnina tuženog u Okučanima izvršio prije zaključenja spornog ugovora i da tvrdnja apelanata da su o stanju nekretnina saznali nakon zaključenja ugovora nije dokazana. Pri tome je utvrđeno da se ne može zanemariti ni činjenica da je pravni prednik apelanata, nakon što je ušao u posjed nekretnina tuženog koje su mu pripale razmjenom, 14. oktobra 1995. godine u Republici Hrvatskoj sa tuženim zaključio ugovor istog sadržaja. Dakle, utvrđeno je da ova okolnost upućuje na nesumnjiv zaključak da su ugovorne strane 30. maja 1995. godine dobrovoljno dogovorile i izvršile razmjenu nekretnina i da su tu dobrovoljnost potvrdile i nakon ulaska pravnog prednika apelanata u posjed nekretnina tuženog, zaključenjem istovjetnog ugovora, kao i vođenjem parnice od pravnog prednika apelanata kod Općinskog suda u Novoj Gradišci u kojoj je presudom od 22. januara 1996. godine usklađeno faktičko i pravno stanje nekretnina (predmetne nekretnine su i pravno pripale u vlasništvo pravnog prednika apelanata). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su tačni navodi revizije da ova presuda, koju nije priznao domaći sud, ne proizvodi pravno djejstvo u Republici Srpskoj, ali da to ne znači da ne predstavlja dokaz koji se u pogledu spornih činjenica ima ocijeniti u povezanosti sa drugim dokazima.

9. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatirao da je pravilno shvatanje Osnovnog i Okružnog suda da se na osnovu izvedenih dokaza može zaključiti da je volja ugovornih strana da zaključe predmetni ugovor bila ograničena i uvjetovana objektivnim – ratnim okolnostima koje su pratile zaključenje ugovora i da iz izvedenih dokaza ne proizlaze navodi apelanata o postojanju konkretnih, posebnih i subjektivnih okolnosti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi bile od utjecaja na formiranje volje kod pravnog prednika apelanata da zaključi sporni ugovor. Naime, utvrđeno je da za dokazivanje ove sporne i odlučne činjenice nije dovoljan samo iskaz apelantice N.A. (supruge pokojnog V.A., a majke ostalih apelanata), koja potvrđuje navode na kojima se temelji tužbeni zahtjev, jer je ona neposredno zainteresirana za ishod ove parnice. Pored toga, utvrđeno je da ona nije bila dosljedna u svojim navodima, jer nakon donošenja rješenja o ukidanju od 21. decembra 2007. godine apelantica N.A., u prilog ranije iznesenim tvrdnjama „da je i sin tuženog (iz spisa proizlazi da je bio policajac) došao sa oružjem koje je stavio na sto ... i da im je rekao da ne mogu ostati u kući dok ne potpišu ugovor o razmjeni, te da je ugovor sačinio J.A., zet V.A., koji se sa njim dogovarao oko razmjene“, u svom iskazu navodi: „...te noći kada je došao sin tuženog u civilnom odijelu sa oružjem, pištoljem, a u putnoj torbi je imao automat i bombe, a to sam vidjela jer je stavio na sto ...“, što (u pogledu navedenog brojnog oružja) nije tvrdila u svom iskazu od 26. maja 2006. godine, niti je ove tvrdnje bilo čim dokazala. Isto tako, utvrđeno je da je svjedok A.Š., na čiji iskaz se ukazuje u reviziji, potvrdila da je sve u vezi sa „napadanjem“ (sina tuženog) čula od apelantice N.A., a ni iskaz svjedoka D.B., na koji se, također, ukazuje u reviziji (koji potvrđuje da je bilo ponuda za razmjenu za apelanticu N.A. i njenog supruga V.A. sa svih strana, da oni nisu imali nikakve opasnosti i da mu je to poznato, „jer ih dijeli ograda“, da su prije zaključenja ugovora spavali jedno vrijeme kod njega, jer su se „kao stariji ljudi plašili, da se i on plašio iako je srpske nacionalnosti i da je bilo zlo na sve strane“), ne daje osnov za drugačiji zaključak.

10. Dakle, utvrđeno je da je sve navedeno suprotno tvrdnji revizije dovoljan razlog za zaključak da se iskaz apelantice N.A. sam za sebe (s obzirom na to da ovu odlučnu činjenicu apelanti nisu dokazali drugim dokazima) ne može prihvatiti istinitim u pogledu tvrdnje o nedobrovoljnosti pravnog prednika apelanata za zaključenje predmetnog ugovora. Također, utvrđeno je da su tačni navodi revizije da ulaganje ugovornih strana u razmijenjene nekretnine ne predstavlja osnov za zaključak o valjanosti ili ništavosti ugovora. Međutim, utvrđeno je da se ova činjenica ima uzeti kao osnov za zaključak da su ugovorne strane postojanje dobrovoljnosti prilikom zaključenja ugovora potvrdile, između ostalog, i naknadnim uzajamnim ulaganjem u nekretnine koje su im pripale i njihovim odnosom prema tim nekretninama kao svojim. U prilog tome Vrhovni sud je zaključio da je pravilno shvatanje prvostepenog i drugostepenog suda da utvrđene činjenice nisu dovoljne za pouzdan zaključak o tome da je pravni prednik apelanata u vrijeme zaključenja ugovora bio izložen posebnim okolnostima (pritisci, prijetnje, primjena sile) koje bi bile toliko ozbiljne da su u bitnom ograničile slobodu odlučivanja i uvjetovale njegovu volju da zaključi predmetni ugovor, a u smislu odredbe člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, teret dokazivanja da ugovor nije zaključen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom je na apelantima. Budući da se postojanje ovih posebnih okolnosti utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, Vrhovni sud je smatrao da pozivanje apelanata u reviziji na odluku tog suda od 4. februara 2005. godine ne doprinosi drugačijem ishodu ovoga spora. Najzad, kako opće ratne okolnosti, koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, same za sebe, nisu dovoljne za utvrđenje ništavosti ugovora, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak Osnovnog i Okružnog suda o nedokazanosti zakonskih uvjeta iz člana 103. ZOO u vezi sa odredbama čl. 26. i 28. istog zakona za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Opširni navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Po tvrdnjama apelanata, Vrhovni sud je „selektivno i iskrivljeno“ tumačio iskaze apelantice N.A., te svjedoka A.Š. i D.B. kada je zaključio da je apelantica N.A. iznijela različite tvrdnje u pogledu spomenutog brojnog oružja koje je donio sin tuženog prilikom dolaska njima, te da te tvrdnje ničim nije dokazala, zatim, da je svjedok A.Š. sve u vezi sa „napadanjem“ (sina tuženog) čula od apelantice N.A., kao i da iz iskaza svjedoka D.B. proizlazi da oni nisu imali nikakve opasnosti i da mu je to poznato, „jer ih dijeli ograda“, da su prije zaključenja ugovora spavali jedno vrijeme kod njega, jer su se „kao stariji ljudi plašili, da se i on plašio iako je srpske nacionalnosti i da je bilo zlo na sve strane“, te da Vrhovni sud pri tome nije ocijenio iskaze ostalih saslušanih svjedoka. Nadalje, apelanti smatraju da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda potpuno zanemaren član 107. ZOO shodno kom nije moguća konvalidacija ugovora koji su ništavi, te su ukazali na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1341/09 i AP 3766/08. Također, apelanti tvrde da je sporni ugovor ništav shodno čl. 28. stav 2. i 103. ZOO, jer je zaključen suprotno stvarnoj volji pravnog prednika apelanata, odnosno zbog toga što su pravni prednik apelanata i njegova supruga bili ozbiljno uznemiravani za vrijeme rata samo zbog svoje etničke pripadnosti, i to je i bio stvarni razlog za zaključenje spornog ugovora, što ukazuje na nedostatak slobodno izražene volje. Najzad, apelanti smatraju da je njihov pravni prednik bio prinuđen voditi sudski postupak u Republici Hrvatskoj kako bi ušao u posjed razmijenjenih nekretnina, kao i da je presuda hrvatskog suda nezakonita.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u razlozima drugostepene odluke.

14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su tvrdnje apelanata neosnovane, te da su osporene presude zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, kao i da je sporni ugovor zaključen slobodno izraženom voljom ugovornih strana.

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju konstatirao da apelanti nisu u konkretnom slučaju na pouzdan način dokazali postojanje posebnih okolnosti koje bi utjecale na stvarnu volju njihovog pravnog prednika da sa tuženim zaključi predmetni ugovor. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je dovoljan razlog za neprihvatanje iskaza apelantice N.A. činjenica da ni sama u svojim iskazima nije bila dosljedna, pa je u ponovnom saslušanju posebne okolnosti u kojima je ugovor o razmjeni zaključen pokušala predstaviti „opasnijim“ po apelante, a sasvim bi logično bilo da je takav iskaz dala prilikom ranijeg saslušanja, jer se po logici i po prirodi stvari tada bolje sjećala svih detalja nego nakon proteka dužeg vremena. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da ona svoje navode ničim nije potkrijepila, a kako je kao tužilačka strana zainteresirana za ishod ove parnice, te svoje navode je, da bi uspjela u sporu, morala dokazati i drugim - pravno relevantnim dokazima. Naime, ona to nije učinila, niti je nekim drugim dokazima potvrdila svoje tvrdnje o tome da pravni prednik apelanata nije dobrovoljno zaključio ugovor sa tuženim. Najzad, Vrhovni sud je naglasio da ni pozivanje apelanata u apelaciji na druge revizione odluke tog suda i apelacione odluke u ovoj vrsti spora ne mogu ishoditi drugačiju odluku u ovoj parnici, zato što je svaki ugovor „priča za sebe“ i zaključuje se u konkretnim okolnostima koje su karakteristične za svaki od tih slučajeva. V.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.

(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047920 13 Rev 2 od 9. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Apelanti, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.

25. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se proglasi ništavim sporni ugovor koji je pravni prednik apelanata zaključio sa tuženim 30. maja 1995. godine odbijen je kao neosnovan. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zaključili da je sporni ugovor zaključen slobodno i dobrovoljno izraženom voljom pravnog prednika apelanata, jer apelanti nisu dokazali da postoje uvjeti iz člana

103. ZOO zbog kojih bi sporni ugovor bio proglašen ništavim. Postojanje slobodno i dobrovoljno izražene volje na strani pravnog prednika apelanata u trenutku zaključenja spornog ugovora Vrhovni sud je, pored ostalog, ocijenio na temelju činjenice da je pravni prednik apelanata provjeru (posredstvom apelanata D.A. u Njemačkoj i I.M. u Okučanima) o stvarnom i vlasničkom stanju nekretnina tuženog u Okučanima izvršio prije zaključenja spornog ugovora. Također, u vezi sa postojanjem dobrovoljnosti i slobodno izraženom voljom, ocijenjena je i činjenica da je pravni prednik apelanata sa suprugom, i nakon zaključenja predmetnog ugovora, živio u Banjoj Luci do 15. augusta 1995. godine, ravnopravno sa ostalim građanima, koliko su to dozvoljavale ratne okolnosti i okruženje, bez indicija da je prednik apelanata u vrijeme zaključenja ugovora bio izložen posebnim okolnostima (pritisci, prijetnje, primjena sile) koje bi bile toliko ozbiljne da su u bitnom ograničile slobodu odlučivanja prednika apelanata i uvjetovale njegovu volju da zaključi predmetni ugovor o razmjeni. Apelanti u apelaciji nijednu od ovih okolnosti nisu osporili na pravno validan način, niti doveli u pitanje, pa stoga Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu njihovu tvrdnju da je sporni ugovor zaključen zbog toga što su pravni prednik apelanata i njegova supruga bili ozbiljno uznemiravani za vrijeme rata samo zbog svoje etničke pripadnosti, zbog čega bi tom ugovoru nedostajao element dobrovoljnosti iz člana 28. ZOO. Shodno navedenom, ni zaključak da ratne okolnosti u kojim je sporni ugovor zaključen ne mogu same po sebi utjecati na postojanje slobodno i dobrovoljno izražene volje za njegovo zaključenje ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Vrhovni sud je, također, istakao, budući da se postojanje posebnih okolnosti, pored ratnog stanja, utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, da je pozivanje apelanata na odluku tog suda u predmetu broj Rev-293/03 od 4. februara 2005. godine neutemeljeno i da nije moglo dovesti do drugačijeg odlučenja i da zbog istih razloga nije osnovan ni prigovor apelanata o povredi materijalnog prava.

28. Shodno navedenom, nasuprot tvrdnjama apelanata, proizlazi da je njihov tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što je u vrijeme zaključenja spornog ugovora postojala slobodno i dobrovoljno izražena volja pravnog prednika apelanata i tuženog kao ugovornih strana, a ne zbog činjenice da je sporni ugovor apelantovim radnjama nakon njegovog zaključenja u vezi sa utvrđivanjem njegove pravne valjanosti pred sudovima u Republici Hrvatskoj konvalidiran. Zbog toga, ne ostavlja utisak proizvoljnosti ni zaključak iz osporene presude Vrhovnog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja bez značaja pozivanje apelanata na član 107. ZOO. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju radi se o drugačijoj situaciji od onih koje su razmatrane u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1341/09 od 23. februara 2012. godine i Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) a na koje apelanti ukazuju u apelaciji. Naime, u Odluci broj AP 1341/09 (vidi tačku 27), te u Odluci broj AP 3766/08 (vidi tačku 54) Ustavni sud je zauzeo stav koji se može sumirati na sljedeći način: ugovor koji je proglašen apsolutno ništavim zbog razloga koji su postojali u trenutku njegovog zaključenja ne može biti naknadno osnažen, pa stav redovnih sudova da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja, rezultira proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno člana 107. ZOO.

29. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi ovih prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine budući da su apelanti u prilog povredi ovih prava iznijeli iste razloge kao i za povredu prava na pravično suđenje za koje je već zaključeno da su neosnovani.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4127/14 (N.A., D.A. i M.D. svi iz Okučana… | Sudska praksa | Aktio