Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2032/14 (V. Š., S. V., M. V. i M. Š.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2032/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2032/14, rješavajući apelaciju Vide Škorić i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vide Škorić, Stojana Vučkovića, Miodraga Vučkovića i Milke Šlezinger podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 002258 12 Gž od 21. februara 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 002258 11 P2 od 20. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vida Škorić, Stojan Vučković, Miodrag Vučković i Milka Šlezinger (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnijeli su 3. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 002258 12 Gž od 21. februara 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 22 0 P 002258 11 P2 od 20. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Opštinskog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika tužene Opštine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 25. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Pravobranilaštvo 28. oktobra 2016. godine i Opštinski sud 31. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 22 0 P 002258 11 P2 od 20. januara 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im preda u posjed nepokretnosti (kuću sa okućnicom) koje su upisane u z.k. ul. broj 792 k.o. Donji Kamengrad (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti). U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da su apelanti u predmetnoj tužbi istakli da je tužena donijela zaključak od 4. novembra 2008. godine kojim je prekinula upravni postupak koji je pokrenut po zahtjevu drugoapelanta (zahtjev od 21. jula 2006. godine) za povrat predmetnih nepokretnosti u posjed, te uputila drugoapelanta da pokrene sudski postupak radi rješavanja predmetnog pitanja. Takođe, apelanti su u predmetnoj tužbi istakli da je njihova prednica Stana Vučković bila posjednik predmetnih nepokretnosti, do njene smrti 1997. godine, te da su Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Prijedoru od 6. juna 2005. godine apelanti proglašeni kao nasljednici iza Stane Vučković, i to sa dijelovima od po ¼ na predmetnim nepokretnostima. Opštinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je prednica apelanata, zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva, stanovala u objektu koji je dobila na korišćenje od RMU „Kamengrad“, te da je u tom objektu stanovala od 1963. do 1995. godine, kada je napustila objekat zbog ratnih okolnosti. Osnovni sud je naveo da je, međutim, među strankama sporno da li je prednica apelanata imala stanarsko pravo na objektu i pravo korišćenja na zemljištu oko objekta, odnosno da li je bila vlasnik nepokretnosti koje su predmet spora, te da stoga apelantima kao njenim nasljednicima pripada pravo na povrat predmetnih nepokretnosti u posjed. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je prvoapelantkinja 17. marta 1999. godine podnijela tuženoj zahtjev za vraćanje stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da je rješenjem tužene od 24. aprila 2001. godine odbijen predmetni zahtjev. Takođe, Opštinski sud je naveo da je utvrdio da je prvoapelantkinja izjavila žalbu protiv navedenog rješenja, te da je rješenjem tužene od 4. jula 2001. godine njena žalba odbačena. Opštinski sud je ukazao da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je njihova prednica bila nosilac stanarskog prava, niti da je nakon njene smrti neko od apelanata postao nosilac stanarskog prava na objektu koji je predmet spora. Pri tome, Opštinski sud je naveo da je uvidom u zapisnik nadležnog opštinskog organa od 4. oktobra 2006. godine utvrdio da je objekat koji je predmet spora porušen u toku rata, te da je izgrađen novi objekat koji je vlasništvo Senada Zahirovića. Opštinski sud je naveo da, dakle, čak i da su apelanti dokazali da su nosioci stanarskog prava na objektu, njihov zahtjev za predaju u posjed tog objekta bi bio neosnovan, budući da je objekat potpuno uništen.

6. Opštinski sud je dalje naveo da su apelanti u toku postupka, osim što su isticali da im pripada pravo na posjed po osnovu stanarskog prava, isticali i to da je njihova prednica bila vlasnik predmetnih nepokretnosti. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je uvidom u k.k. ul. broj 792/01 od 1. novembra 2004. godine utvrdio da je prednica apelanata upisana kao posjednik predmetnih nepokretnosti, dok je RMU „Kamengrad“ upisan sa pravom raspolaganja na tim nepokretnostima. Opštinski sud je naveo da je na osnovu Zapisnika o zaključenom poravnanju broj 516/97 od 24. septembra 1998. godine utvrdio da je RMU „Kamengrad“ dao Abdulahu Veliću nepokretnost koja je predmet spora na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti. Opštinski sud je naveo da je na osnovu Rješenja tog suda broj 191/01 od 25. maja 2001. godine utvrdio da je dozvoljeno polaganje isprava, a na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog između Abdulaha Velića kao prodavca i Senada Zahirovića kao kupca radi sticanja vlasništva na dijelu nepokretnosti koje su predmet ovog spora. Takođe, Opštinski sud je naveo da je na osnovu zapisnika sa terena nadležnog opštinskog organa od 4. oktobra 2006. godine utvrdio da je Senad Zahirović u posjedu dijela nepokretnosti koje su predmet spora. Opštinski sud je ukazao da čak i da su apelanti dokazali da su vlasnici predmetnih nepokretnosti, njihov zahtjev za predaju u posjed tih nepokretnosti bi bio neosnovan jer u tom slučaju tužena ne bi bila pasivno legitimisana. Naime, Opštinski sud je ukazao da, u smislu odredaba člana 43 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika vraćanje individualno određene stvari, s tim što mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. S obzirom na to da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je njihova prednica, odnosno da su apelanti nosioci stanarskog prava na objektu koji je predmet spora, niti su dokazali da su vlasnici spornih nepokretnosti, Opštinski sud je zaključio da je njihov tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 22 0 P 002258 12 Gž od 21. februara 2014. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz zapisnika nadležnog opštinskog organa, koji je sačinjen na licu mjesta, proizlazi da je predmetni objekat, koji apelanti traže da im tužena preda u posjed, porušen u toku rata, te da je na zemljištu na kom se nalazio taj objekat izgrađen potpuno novi objekat čiji je vlasnik Senad Zahirović. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, budući da je objekat u kom su stanovali apelanti i njihova prednica do 1995. godine uništen. Kantonalni sud je naveo da, dakle, taj objekat više ne postoji, tako da ne postoji mogućnost da se naloži predaja u posjed tog objekta. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 53 stav 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima propisano da pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Kantonalni sud je naveo da čak i da su apelanti dokazali (a nisu) da su vlasnici predmetnog objekta ili da su dokazali tvrdnju da im pripada pravo na predaju u posjed po osnovu posjeda nepokretnosti do 1995. godine, njihov zahtjev ne bi bio osnovan, jer objekat više ne postoji, pa je neosnovano tražiti predaju u posjed objekta kog više nema. Kantonalni sud je naveo da, stoga, nije nužno ni analizirati okolnosti kojima se bavio dalje prvostepeni sud, a to su stanarsko pravo i pravo vlasništva kao pravni osnov za predaju u posjed. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, potrebno ukazati da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti, čak i u situaciji da objekat nije porušen, nisu dokazali da je njihova prednica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pa da po tom osnovu apelanti kao članovi domaćinstva imaju pravo na predaju u posjed, niti su dokazali da je njihova prednica bila vlasnik predmetnih nepokretnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Apelanti navode da je njihova prednica, nakon smrti njenog supruga koji je bio radnik RMU „Kamengrad“, dobila na korišćenje predmetne nepokretnosti (kuću sa okućnicom), koje je koristila zajedno sa apelantima do 1995. godine. Apelanti navode da tužena u konkretnom slučaju nije postupila u skladu sa odredbama člana 12 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, to jest nije u roku od 30 dana od prijema zahtjeva (koji je podnesen 17. marta 1999. godine) donijela rješenje o vraćanju predmetnih nepokretnosti u posjed. Naime, apelanti navode da je tužena, umjesto da im vrati predmetne nepokretnosti u posjed, tek 4. novembra 2008. godine donijela zaključak o prekidu upravnog postupka i neosnovano uputila apelante da pokrenu sudski postupak radi rješavanja pitanja povrata predmetnih nepokretnosti u posjed. Apelanti navode da tužena, ne samo da im nije vratila u posjed predmetne nepokretnosti već je omogućila i promet tih nepokretnosti, te na kraju donijela zaključak kojim je uputila apelante da svoja prava ostvaruju u sudskom postupku, iako su oni mogli svoja prava ostvariti isključivo u upravnom postupku, čime su apelanti na „najnekorektniji način obmanuti i upućeni na krivi put“.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Opštinski sud je naveo da tokom prvostepenog postupka nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. Opštinski sud je naveo da nije bilo povrede procesnog zakona, niti materijalnih propisa, te predlaže da se apelacije odbije.

11. Pravobranilaštvo je navelo da su apelanti propustili napomenuti da je prvoapelantkinja 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnih nepokretnosti i da je njen zahtjev odbijen, a da je drugoapelant 21. jula 2006. godine podnio istovjetan zahtjev, te da je povodom tog zahtjeva tužena donijela zaključak o prekidu postupka i upućivanju drugoapelanta da svoja prava ostvaruje u sudskom postupku. Pravobranilaštvo je dalje navelo da su nepokretnosti koje su predmet spora uništene u toku rata, a da je zemljištem raspolagao RMU „Kamengrad“ kao vlasnik, tako da tužena nije odgovorna ni za rušenje, niti može biti odgovorna za raspolaganje zemljištem. Osim toga, Pravobranilaštvo je navelo da apelanti nisu ni pokušali dokazati pravo vlasništva na spornim nepokretnostima iako su u upravnom postupku isticali i takve zahtjeve, pa su zbog toga i upućeni na rješavanje u sudskom postupku.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 43. st. 1. i 2.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Član 53. stav 1.

Pravo vlasništva prestaje propašću stvari.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 22 0 P 002258 12 Gž od 21. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za predaju u posjed nepokretnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

21. Apelanti u suštini smatraju da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom prvostepenom presudom, koja je kao pravilna potvrđena osporenom drugostepenom presudom, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im preda u posjed predmetne nepokretnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, ukazao na činjenicu da je objekat, u pogledu kog su apelanti postavili zahtjev za predaju u posjed, uništen u toku rata, te da je na zemljištu na kojem se nalazio taj objekat izgrađen novi objekat (čiji je vlasnik drugo lice), tako da ne postoji mogućnost da se naloži predaja u posjed objekta koji više ne postoji u smislu odredaba člana 53 stav 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti, čak i u situaciji da objekat nije porušen, nisu dokazali da je njihova prednica bila nosilac stanarskog prava ili vlasnik predmetnih nepokretnosti, te da im stoga po tom osnovu pripada pravo na predaju u posjed predmetnih nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Što se tiče navoda apelanata kojima ukazuju na navodno „nezakonito“ postupanje tužene u upravnom postupku, Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da odluke tužene koje su donesene u upravnom postupku nisu predmet ovog apelacionog postupka, tako da se Ustavni sud ne može upuštati u ispitivanje ovih navoda na način na koji to apelanti traže. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da to pitanje nije bilo ni predmet spora u postupku pred redovnim sudovima u kom su donesene osporene odluke, već je eventualno moglo biti predmet nekog drugog postupka koji su apelanti mogli pokrenuti protiv tužene.

23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2032/14 (V. Š., S. V., M. V. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio