Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4751/16 (S. K. i V. P.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4751/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4751/16, rješavajući apelaciju Slavka Kovačevića i Vesne Palalić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Slavko Kovačević i Vesna Palalić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 115911 14 Rev od 8. septembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Kovačević i Vesna Palalić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mile Antonić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 115911 14 Rev od 8. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi ništavost ugovora o razmjeni nekretnina, zaključen između prednika apelanata F. K. i tužene (D. B.), te da se tužena obaveže da apelantima preda u posjed predmetne nekretnine koje se nalaze u Banja Luci i da trpi da se u zemljišnoj knjizi i katastarskoj evidenciji na tim nekretninama upiše pravo vlasništva u korist apelanata, te da im na ime građevinskih ulaganja u objekat na Viru isplati određeni novčani iznos.
2. Vrhovni sud navodi, da apelanti svoj zahtjev zasnivaju na tvrdnjama da je predmetni ugovor zaključen u ratnim uslovima i da je suprotan stvarnoj volji ugovarača, da se radi o fiktivnom ugovoru sačinjenom kako bi se u ratu sačuvale razmijenjene nekretnine i na tvrdnji da se radi o očiglednoj nesrazmjeri vrijednosti razmijenjenih nekretnina. Dalje se navodi, da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o razmjeni 6. septembra 1995. godine (kod suda ovjeren 11. septembra 1995. godine), kojim je pravni prednik apelanata tuženoj prenio pravo svojine na nekretninama u Banjoj Luci, a tužena istome suvlasnički dio od ½ dijela na nekretninama u Viru (predmetni objekat je u vrijeme zamjene imao dva zasebna stana). Također se navodi, da nije sporno da je ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi, dok je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđeno da su stranke stupile u posjed razmijenjenih nekretnina i da su se uknjižile na istima, te da je između stranaka sporno da li je uslijed konkretnih okolnosti kojima je vršen pritisak na pravnog prednika apelanata zaključenje predmetnog ugovora protivno njegovoj stvarnoj volji. Vrhovni sud ističe, da činjenica da je sporni ugovor zaključen u toku ratnih sukoba na području BiH nije dovoljna za zaključak da je prednik apelanata ugovor zaključio pod pritiskom čak i kad se uzme u obzir pretpostavka opštih okolnosti s obzirom da prednik apelanata pripada drugoj etničkoj zajednici u odnosu na brojčano veće stanovništvo u njihovom mjestu življenja. Naime, apelanti su u pravcu dokazivanja činjeničnih tvrdnji tužbe izveli dokaze saslušanjem prvoapelanta (sin pokojnog F. K.), čiji iskaz nije potkrijepljen drugim izvedenim dokazima, te prvoapelant (koji je svo vrijeme rata bio u Banjoj Luci) nije bio prisutan događaju o kojem se sudu izjašnjavao, kada je navodno u dvorište njegovog oca iz automobila koji je prolazio bačena bomba, te se o istom izjašnjavao prema kazivanju njegovog oca, pri čemu navodi da ovaj događaj (za koji nije siguran da li se desio 1994. ili 1995. godine) nije bio prijavljen policiji i da je njegov otac zadobio lakše tjelesne povrede za koje nije tražio ljekarsku pomoć, pa su po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ovaj iskaz nije dovoljan za zaključak da su dokazani navodi tužbe. Nadalje, apelanti su u istu svrhu izveli i dokaze saslušanjem svjedoka M. Š. i M. U., koji su se sudu izjašnjavali o tome da su u vrijeme dolaska izbjeglica u Banju Luku u nekoliko navrata prespavali kod prednika apelanata, ali kako njihovi iskazi nisu saglasni (oko toga da li su pri tome bili naoružani i kako su se smjenjivali, koje činjenice nisu beznačajne s obzirom na razlog zbog kojeg su, kako navode, spavali u kući prednika apelanata), te kako navodi svjedoka M. Š. da ga je F. K. zvao jedne noći telefonom kada su ga izbjeglice istjerale iz kuće nisu potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da ovi iskazi nisu pouzdani za utvrđenje posebnih okolnosti kojima je prednik apelanata bio izložen kod zaključenja ugovora, pri tome se naglašava da ne stoje revizioni navodi apelanata da su nižestepeni sudovi cijenili samo dijelove iskaza ovih svjedoka. Vrhovni sud zaključuje, da kod takvog stanja stvari, te kod toga da je prednik apelanata tek 1997. godine (kada je već rat završen) ušao u posjed nekretnina u Viru i da je po navodima tužbe i po stavljenom zahtjevu vršio znatna ulaganja u objekat u Viru, te se na istima uknjižio, da je i tužena u posjedu nekretnina u Banjoj Luci na kojima se također uknjižila, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu dokazali posebne okolnosti (pritisci, prijetnje, primjena sile) kojima je njihov prednik bio izložen u vrijeme zaključenja spornog ugovora, niti da su ove okolnosti toliko ozbiljne da su u bitnome ograničile njegovu slobodu odlučivanja i uslovile njegovu volju kao jedne od ugovornih strana za zaključenje predmetnog ugovora. Vrhovni sud konstatuje, da kako postojanje rata i opšte poznatih okolnosti, koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, same za sebe nisu dovoljne za utvrđenje ništavosti ugovora, proizlazi da su, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nije dokazano da predmetnom ugovoru nedostaje elemenat dobrovoljnosti odnosno da nije dokazano ispunjenje zakonskih uslova propisanih odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o razmjeni.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman