Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4782/16 (M. E.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4782/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4782/16, rješavajući apelaciju Mare Erletić rođ. Karlović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mara Erletić rođ. Karlović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 86 0 P 002439 16 Rev od 6. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Erletić rođ. Karlović (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 86 0 P 002439 16 Rev od 6. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo) da joj na ime materijalne štete, u obliku rente, zbog trajnog tjelesnog oštećenja, kao i na ime izgubljene zarade zbog umanjenja radne sposobnosti, usljed zadobijenih teških tjelesnih povreda u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 21. jula 1991. godine, isplati određeni novčani iznos, za vremenski period od 21. jula 1991. godine do 1. februara 2015. godine, a ostale mjesečne iznose počev od 1. februara 2015. godine pa ubuduće, na načine opisane u izreci prvostepene presude.
2. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelantica 21. jula 1991. godine, doživjela saobraćajnu nezgodu, kojom prilikom je zadobila teške tjelesne povrede. Nadalje, utvrđeno je da je presudom Osnovnog suda u Modriči od 8. februara 2012. godine, obavezan tuženi da apelantici na ime naknade materijalne štete, kao posljedice zadobijenih teških tjelesnih povreda, isplati na ime fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i na ime duševnog bola zbog unakaženosti određene novčane iznose. Isto tako, utvrđeno je da je apelantica od 31. januara 1989. godine prijavljena u Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske i da nije sada, niti ranije bila korisnik stalne novčane pomoći, jednokratnih novčanih pomoći, tuđe njege i pomoći, kao ni jednog od oblika socijalnog davanja. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke iz oblasti medicine rada proizilazi da kod apelantice postoji trajan i potpun gubitak radne sposobnosti za sve teške i vrlo teške poslove, te da nije sposobna obavljati, između ostalog, bilo koje poslove i radne zadatke koji zahtijevaju teže fizičko naprezanje, dizanje i nošenje tereta težeg od 10 kg, duže stajanje, hodanje i čučanje pri radu, te poslove gdje se traži precizan vid na oba oka, ali da je radna sposobnost u potpunosti očuvana za sve poslove i radne zadatke iz svoje kategorije stručnosti, koji podrazumijevaju lake i srednje teške poslove, smjenjivanje sjedenja, hodanja i stajanja u toku rada i da može sa punim radnim vremenom obavljati poslove i radne zadatke frizera (za koji posao se stručno osposobila 22. juna 1987. godine). Shodno tome, konstatovano je da odredba člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako povrijeđeni, zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. U vezi s tim, zaključeno je da se naknada štete po ovom osnovu dosuđuje ne zbog smanjene ili izgubljene radne sposobnosti, već zbog zarade koja je iz tog razloga izostala. Naime, konstatovano je da odredbe člana 188. i 195. Zakona o obligacionim odnosima propisuju uslove za ostvarenje ovog prava koje se ostvaruje samo ako se utvrdi da oštećeni zbog smanjene nesposobnosti za rad ne može da ostvaruje prihod koji je mogao osnovano ostvarivati da je zdrav i da mu nije umanjena radna sposobnost, a ne samo s obzirom na umanjeni stepen radne sposobnosti. Isto tako, konstatovano je da se naknada štete u obliku rente može dosuditi ako se utvrdi da su oštećenom uništene i smanjene mogućnosti napredovanja i daljeg razvijanja, što podrazumijeva da je napredovanje ili razvijanje oštećenog u poslu kojim se bavi, odnosno kojim se bavio bio izvjestan, ali da je izostao kao posljedica štetnog događaja. Prema tome, zaključeno je da i lice ograničeno sposobno za rad, može u okviru tog ograničenja, ostvariti pravo na zaposlenje i dobiti ljekarsko uvjerenje u skladu sa tim ograničenjem, pa je shodno tome zaključeno da nije osnovan apelanticin prigovor u kome ističe da je potpuno nesposobna za obavljanje poslova bilo koje vrste, a kojim prigovorom nije dovela u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke iz oblasti medicine rada. Najzad, Vrhovni sud navodi da nalaz vještaka medicinske struke P. B. od 3. februara 2016. godine, koji je dostavljen uz reviziju nije cijenjen od strane ovog suda, iz razloga što ne predstavlja novi dokaz u smislu odredbe člana 242. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman