Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4749/16 (Grad Prijedor)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4749/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4749/16, rješavajući apelaciju Grada Prijedor, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Prijedor, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 V 027913 16 Gž 2 od 27. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Prijedor, podnio je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 V 027913 16 Gž 2 od 27. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom određena je naknada za predmetnu nekretninu (bliže opisanu u izreci prvostepenog rješenja), ekspropriranu rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 9. maja 2007. godine, u iznosu od 18.440,91 KM, pa je obavezan apelant da predlagaču (M. K.) određeni iznos naknade isplati u roku od 30 dana, te je obavezan apelant da predlagaču naknadi troškove postupka u iznosu od 3.750,00 KM.
2. Okružni sud navodi, da je predmet odlučivanja u konkretnom vanparničnom postupku određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, te da se naknada za eksproprirane nepokretnosti određuje pred sudom po pravilima vanparničnog postupka poslije izvršene eksproprijacije, kad stranke nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprirane nepokretnosti pred nadležnim organom uprave. Dalje se navodi, da prema odredbi člana 54. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZOE), pravična naknada u novcu za ekspropriranu nepokretnost ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, a naknada za eksproprirano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta (član 60. ZOE). Okružni sud ističe, da u konkretnom slučaju, radi utvrđivanja tržišne cijene ekspropriranih nepokretnosti provedeno je vještačenje po vještaku građevinske struke V. N. - R., po vještacima građevinske struke S. O. i Z. S., te da je prvostepeni sud cijenio i cijenu zemljišta po m2 prema izvještaju Poreske uprave Republike Srpske, te je cijenio ugovor o zamjeni nekretnina i rješenje u vanparničnom postupku kojim je određena naknada ranijem vlasniku, a koje rješenje nije postalo pravosnažno. Okružni sud konstatuje, da je tačno da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao cijeneći nalaz i mišljenje vještaka Z. S. ali da nije dosudio visinu naknade prema nalazu i mišljenju ovog vještaka jer bi prekoračio tužbeni zahtjev s obzirom da je predlagač postavio tužbeni zahtjev na iznos od 18.440,91 KM. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, navedeni iznos je pravilno dosuđen predlagaču, jer je i prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke S. O. koji je procijenio vrijednost zemljišta po 1 m2 na iznos od 302,31 KM. Naime, prvostepeni sud je dosudio pravilnu naknadu, ali je u obrazloženju presude naveo da je istu odredio na osnovu nalaza i mišljenja, odnosno dopune nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Z. S.. Okružni sud smatra, da se nije mogla naknada odrediti na osnovu nalaza i mišljenja ovog vještaka koja je koristila „model 100“ kod činjenice da je vještak građevinske struke S. O. visinu tržišne cijene utvrdio prema mogućnosti korištenja zemljišta pod pretpostavkom da se isto koristi kao ljetna bašta ispred ugostiteljskog poslovnog prostora, da predstavlja lokaciju za postavljanje privremenih poslovnih objekata ugostiteljske ili trgovačke namjene ili da predstavlja lokaciju za izgradnju poslovnog objekta, spratnosti P+l. Dakle, kada nema prometa na području gdje se nalaze eksproprirane nekretnine, kada nema zaključenih sporazuma, a ne mogu se cijeniti samo podaci Poreske uprave, onda je upravo ovaj vještak utvrdio visinu naknade za eksproprirane nepokretnosti koju može dati eksproprirana nepokretnost redovnim iskorištavanjem. Upravo zbog toga, Okružni sud zaključuje, da bez obzira na činjenicu, što je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z. S., ova povreda postupka na koju žalba ukazuje, a tiče se nerazumljivosti prvostepene presude, nije bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Kako je naknadu za eksproprirane nepokretnosti valjalo odrediti na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. O., a posebno jer je vještak građevinske struke V. N. – R. u upravnom postupku nalaz i mišljenje uradila 2007. godine, a dati nalaz ne sadrži ni jedan materijalni dokaz, to je po ocjeni Okružnog suda pravilna odluka prvostepenog suda kada je obavezao apelanta da predlagaču isplati iznos od 18.440,91 KM, te kako naknada nije određena prema nalazu vještaka građevinske struke Z. S., to su bez značaja apelantovi žalbeni navodi koji se tiču načina na koji je ovaj vještak izvršila procjenu vrijednosti izuzetih nekretnina. Okružni sud ističe, da suprotno apelantovim žalbenim navodima, da je prvostepeni sud dosudio troškove parničnog postupka, prema opredijeljenom troškovniku punomoćnika predlagača, a u visini kako je to propisano Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
3. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman