Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4748/16 (M. V.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4748/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4748/16, rješavajući apelaciju Milenka Vujića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Vujić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 025556 15 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Vujić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ugljevika, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 025556 15 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, obavezan apelant da tužiteljici („Nova Banka“ a.d. Banja Luka) isplati određeni novčani iznos.

2. Vrhovni sud navodi, da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužiteljice da joj apelant po osnovu protestirane mjenice isplati određeni novčani iznos. Dalje se navodi, da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant kao fizičko lice potpisao bjanko mjenicu od 21. decembra 2004. godine, a u vezi ugovora zaključenog istog dana između tužiteljice i preduzeća AD „Građenje“ Ugljevik, čiji je osnivač i direktor apelant, da je mjeničnom izjavom od 3. juna 2005. godine apelant potvrdio svoje obaveze po naprijed navedenom ugovoru od 21. decembra 2004. godine i mjenici izdatoj istog dana, da je tužiteljica popunila navedenu bjanko mjenicu i u njoj odredila određeni iznos duga, a kao datum dospijeća ovog potraživanja navela 18. januar 2010. godine, da je narednog dana tužiteljica sudu dostavila zahtjev za protest mjenice i da je rješenjem suda od 9. februara 2010. godine predmetna mjenica protestirana. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev nalazeći da apelant nije jemac po ugovoru koji je preduzeće AD „Građenje“ Ugljevik zaključilo sa tužiteljicom, jer ne postoji ugovor o jemstvu u pismenoj formi, radi čega taj sud smatra da je ništava mjenična izjava od 3. juna 2005. godine. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev, jer po stanovištu tog suda u mjeničnom sporu se ne može ispitivati pravni osnov i razlog obavezivanja mjeničnog dužnika, pa tužiteljica kao zakonit i savjestan imalac mjenice sa pratećom izjavom ima pravo da sama u bjanko potpisanoj mjenici upiše iznos potraživanja i datum njegovog dospijeća. Vrhovni sud ističe, da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, da je tužiteljica kao imalac mjenice mogla birati da li će protiv dužnika po osnovnom ugovoru (AD „Građenje“ Ugljevik), koji je i mjenični dužnik, podnijeti mjeničnu tužbu ili tužbu za ispunjenje ugovora ili će pak podnijeti mjeničnu tužbu protiv apelanta koji je također mjenični dužnik, te da iz stanja spisa proizlazi da je apelant bjanko potpisao više mjenica i mjeničnih izjava te da je neke potpisao u svoje ime kao fizičko lice, a neke u ime AD „Građenje“ Ugljevik, čiji je on direktor. Također se navodi, da je tužiteljica bila ovlaštena da aktivira bilo koju od ovih mjenica, ukoliko se ne naplati od dužnika, te da je u konkretnom slučaju ona aktivirala mjenicu koju je apelant potpisao kao fizičko lice u svoje ime, a ne kao direktor AD „Građenje“ Ugljevik. Vrhovni sud konstatuje, da mjenična izjava koju je potpisao apelant ne predstavlja ugovor o jemstvu, koji je prema svojim karakteristikama dvostrani pravni posao, već jednostranu izjavu volje kojom se uspostavlja obaveza iz vlastite mjenice, kojom se apelant kao trasat obavezao da će tužiteljici kao remitentu isplatiti iznos koji bude naveden u mjenici. Naime, dug na koji se apelant obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov vlastiti dug, nastao na osnovu njegove jednostrane izjave volje, to nije dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla niti je obaveza iz mjenice zavisna od obaveze iz osnovnog posla već je to samostalna obaveza koju tužiteljica kao remitent može uvijek aktivirati, stoga nisu od značaja apelantovi revizioni prigovori da je sporna mjenica popunjena suprotno osnovnom pravnom poslu. Po ocjeni Vrhovnog suda apelant tokom postupka nije dokazao da je tužiteljica zloupotrijebila spornu mjenicu, naprotiv, iz nalaza i mišljenja finansijskog vještaka proizlazi da potraživanje tužiteljice iz osnovnog pravnog posla upravo iznosi onoliko koliko je navedeno u mjenici. Vrhovni sud naglašava, da obaveza iz mjenice nije zavisna od obaveze iz osnovnog posla već je to samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati (to proizlazi iz apstraktnosti mjenice), radi čega apelant kao mjenični dužnik nema mogućnost da ističe prigovore u odnosu na tužiteljicu kao zakonitog i savjesnog imaoca mjenice, te da u skladu sa načelom neposrednosti mjenice, mjenični dužnik (ovdje: apelant) je u neposrednom pravnom odnosu prema imaocu mjenice (ovdje: tužiteljica), a realizacija mjenice je uvijek valjan osnov za bilo koju isplatu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4748/16 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio