Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2350/16 („AT Kerametal“ d.o.o. Ljubuški i Ekološko društvo „Kladari“)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2350/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2350/16, rješavajući apelacije “AT Kerametal” d.o.o. Ljubuški i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„AT Kerametal“ d.o.o. Ljubuški protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002462 15 U od 27. aprila 2016.
godine;
Ekološko društvo „Kladari“ protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010808 14 Uvp od 2. marta 2016.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2350/16
1. „AT Kerametal“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Marko Kraljević i Dario Kraljević advokati iz Ljubuškog, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002462 15 U od 27. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta kojom je tražio poništenje rješenja Povjerenstva za rješavanje po žalbama Općine Ljubuški od 7. aprila 2015. godine, u postupku utvrđivanja dugovanja zbog neplaćanja komunalne naknade, kojim je odbijena žalba apelanta i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da apelant zbog neplaćanja komunalne naknade za period od 31. jula 2011. godine do 31. decembra 2012. godine duguje iznos od 15.750,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem utvrđeno da apelant zbog neplaćanja komunalne naknade za navedeni period duguje iznos naveden u dispozitivu rješenja. Kantonalni sud je naveo da se komunalna naknada plaća mjesečno najkasnije do 10-tog u narednom mjesecu za protekli mjesec ili u roku plaćanja odgovarajućeg računa kad se dio komunalne naknade plaća uz neki drugi račun ili izuzetno polugodišnje ili godišnje za obveznike plaćanja komunalne naknade s manjim iznosima što se utvrđuje rješenjem o komunalnoj naknadi (član 19. stsav 3. Odluke o komunalnoj naknadi). Dalje, u slučaju neplaćanja komunalne naknade, nadležna općinska služba donosi rješenje o dugovanju pojedinog obveznika sa utvrđenim iznosom duga za određeni vremenski period i rokom plaćanja utvrđenog duga, kako to propisuje odredba člana 25. stav 2. Odluke o komunalnoj naknadi. Kantonalni sud je istakao da je prvostepenim rješenjem od 18. marta 2011. godine, kojim je tužitelju-apelantu utvrđena obaveza plaćanja komunalne naknade, upravna stvar definitivno riješena i zakonitost tog rješenja ne može se više osporavati redovnim pravnim lijekovima (član 13. Zakona o upravnom postupku). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-2351/16
2. Ekološko društvo „Kladari“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslava Drinić advokatica iz Gradiške, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010808 14 Uvp od 2. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS) i preinačena je presuda Okružnog suda u Banjaluci od 7. maja 2014. godine tako što je odbijena kao neosnovana tužba apelanta kojom je tražio poništenje rješenja tuženog od 4. oktobra 2012. godine, a kojim je investitoru Đ.C. data ekološka dozvola za postrojenje „Farma za tov pilića“ u Gornjim Kladarima, na parceli označenoj kao k.č. 1578/1 k.o. Kladari, projektovanog kapaciteta 10.000 mjesta za piliće, uz uslove i mjere navedene u dispozitivu tog rješenja. Vrhovni sud navodi da je u postupku nesporno utvrđeno da je predmetni objekat izgrađen 1989. godine i da je zahtjev za izdavanje ekološke dozvole podnijet u vrijeme važenja Zakona o zaštiti životne sredine, kada je i preduzeta prva radnja od strane tuženog obavještenjem o podnošenju predmetnog zahtjeva za izdavanje ekološke dozvole koje je objavljeno u Dnevnom listu „Glas Srpske“ u broju od 3. jula 2012. godine. Prema članu 85. navedenog Zakona za postrojenja koja rade, za postrojenja koja su dobila odobrenje za građenje i dozvolu za rad, odnosno upotrebu bez ekološke dozvole, prije stupanja na snagu ovog zakona, moraju se obezbjediti ekološke dozvole do 2009. godine, a ekološka dozvola za postojeća postrojenja može sadržavati plan aktivnosti sa mjerama i rokovima za postepeno smanjenje emisija, odnosno zagađivanja. Spisima upravnog predmeta je priloženo rješenje tuženog broj 15.04-96-159/1 1 od 24. augusta 2011. godine kojim je odobren Plan aktivnosti sa mjerama i rokovima za postepeno smanjenje emisija, odnosno zagađenja i za usaglašavanje sa najboljom raspoloživom tehnikom investitora Đ.C., za postrojenje „Farma za tov pilića“u naselju Gornji Kladari, projektovanog kapaciteta 10000 mjesta za piliće. Vrhovni sud je istakao da, obzirom da ni apelant ne osporava da je predmetni objekat izgrađen 1989. godine i da je imao odobrenje za izgradnju, ali nije imao ekološku dozvolu, proizlazi da se na takvu kategoriju objekta, koji je izgrađen prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti životne sredine, primjenjuje Pravilnik, a ne Uredba zbog čega je odluka suda donijeta suprotno odredbama člana 85. Zakona o zaštiti životne sredine i Pravilnika. U tom smislu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ostvareni su razlozi iz odredbe člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zbog čega se na osnovu člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev tuženog uvažava i pobijana presuda preinačava tako da se tužba odbija kao neosnovana, jer nisu ostvareni razlozi iz odredbe člana 10. Zakona o upravnim sporovima (za poništenje osporenog akta), zaključio je na kraju Vrhovni sud.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2350/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
4. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman