Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4137/16 („Vistad“ d.o.o. Višegrad)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4137/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4137/16, rješavajući apelacije „Vistad“ d.o.o. Višegrad i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Vistad“ d.o.o. Višegrad protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 005835 16 Pž 2 od 14. septembra 2016.

godine;

A.M. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 015225 13 Rev od 4. oktobra 2016. godine;

Mustafa Ćoralić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Mal 004742 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine;

„MIMAR“ d.o.o. Cazin protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 021961 13 Rev od 20.

septembra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4137/16

1. „Vistad“ d.o.o. Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sonja Dragičević zakonski zastupnik apelanta, podnio je 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 005835 16 Pž 2 od 14. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja („Nova Banka“ a.d. Banjaluka) i obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 2.015,21 KM na ime glavnog duga, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose pobliže navedene u izreci presude, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi-apelant dao tužitelju mjeničnu izjavu dana 10. maja 2006. godine, da je apelant, kao mjenični dužnik, izdao tužitelju, kao mjeničnom vjerovniku bjanko vlastitu mjenicu za pokriće plaćanja obaveza iz Ugovora o kreditu broj: 110113060016 na iznos koji će utvrditi vjerovnik na dan dospijeća obaveze, da se apelant na osnovu Ugovora o jemstvu od 10. maja 2006. godine, obavezao da će kao jemac u slučaju da dužnik „Mini farma Agros‘‘, po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110113060016 od 10. maja 2006. godine, ne ispuni svoju dospjelu obavezu u roku, ispuniti obavezu glavnom dužniku. Nesporno je da apelant nije ispunio svoju obavezu, odnosno nije isplatio navedeni iznos tužitelju, da je tužitelj ustao sa mjeničnom tužbom i pravilno je prvostepeni sud obavezao apelanta kako u pogledu glavnog duga, tako i zakonskih zateznih kamata. Viši privredni sud navodi da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, a kojim nije, koje obrazloženje prihvata i ovaj sud, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 39., 49. stav 1. tač. 1. i 2., i člana 73. Zakona o mjenici, čl. 372., 387. stav 2., 998., 324., 277. i 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa kako nisu učinjene povrede postupka, to je prvostepena odluka je pravilna i zakonita. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

2. AP-4888/16

2. A.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 19. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 015225 13 Rev od 4. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) da joj na ime osigurane svote isplati iznos od 12.271,00 KM, te na ime dividende iznos od 374,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi kao osiguravatelj sa Auro banka d.d. Mostar, pravnim prednikom umješača na strani tuženog, Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, kao ugovaratelj osiguranja zaključio Ugovor - polisu za kolektivno osiguranje života broj 1087 od 11. jula 2000. godine, a kojom polisom su obuhvaćeni svi uposlenici ugovaratelja osiguranja sa početkom osiguranja od 1. augusta 2000. godine pa do 1. augusta 2010. godine, da je navedenom polisom tužiteljica-apelantica kao zaposlenik ugovaratelja osiguranja obuhvaćena, da je predmet osiguranja, osiguranje života, doživljenje, da je navedenom polisom kolektivnog osiguranja života, ugovoreno da je korisnik osiguranja (ugovorene svote) za doživljenje ugovaratelj osiguranja (Auro banka d.d. Mostar) a za slučaj smrti zakonski nasljednici zaposlenika uz pismenu saglasnost ugovaratelja, da je premija osiguranja od strane ugovaratelja osiguranja u cjelosti uplaćena, da je ugovaratelj - korisnik osiguranja pozvao osiguravatelja da izvrši isplatu osigurane sume, da je korisniku osiguranja isplaćena osigurana suma po polisi danom isteka kolektivnog osiguranja za slučaj smrti i doživljenja zajedno sa dopunskim osiguranjem, te da je tuženi kao osiguravatelj 15. oktobra 2010. godine, isplatio iznos utvrđen u sporazumu na ime osigurane svote i dobiti ugovarateiju i korisniku osiguranja, njegovom pravnom predniku Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno-pravnog odnosa između stranaka i primjenu Pravila tuženog, koja po svojoj pravnoj prirodi čine propis ugovornih klauzula formulisanih unaprijed u pisanom obliku, na koja je pravni prednik umješača kao ugovaratelj, zaključenjem Ugovora o kolektivnom osiguranju života - polisi, pristao, i koja ga obavezuju. Navedena Pravila u članu 13. tač. 1. i 6. propisuju da, ugovaratelj može ugovorom kao i nekim kasnijim pravnim poslom odrediti osobu po imenu kojoj će pripasti pravo iz ugovora, a da za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja, ako nije drugačije ugovoreno da je korisnik osiguranja ugovaratelj osiguranja. U konkretnom slučaju ugovaratelj osiguranja Auro banka d.d. Mostar je u Ugovoru - polisi kao korisnika u slučaju doživljenja odredio samog sebe, shodno odredbi člana 13. tačka 6. Posebnih uslova, pa nije osnovan zahtjev apelantice za isplatu osigurane svote jer ista u ugovoru nije navedena kao korisnik osiguranja te je njen zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, zaključio je Vrhovni sud.

3. AP-4929/16

3. Mustafa Ćoralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Mal 004742 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Mal 004742 15 Gž od 9. septembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-511/14 od 22. decembra 2015. godine, u odnosu na predmet AP-5061/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je obavezan apelant da, na ime naknade za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, tužitelju (JU „Komunalno-stambeni fond“ Cazin) isplati iznos od 358,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa kao i zahtjev tužitelja i apelanta za naknadu troškova postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu tužitelja kao prinudnog upravitelja da mu apelant kao etažni vlasnik posebnog dijela zgrade plati naknadu za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade za period od 1. marta 2007. godine do 31. oktobra 2009. godine. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužitelj dokazao u smislu čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku da je naknadu odredio u skladu sa čl. 29., 30. i 43. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada USK, kako je to i navedeno u rješenju tužitelja od 20. februara 2007. godine, dok tuženi-apelant nije dokazao u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku da je visina mjesečne naknade utvrđena u većem iznosu, zbog čega nema osnova žalbeni prigovor da je sud propustio cijeniti navedeno rješenje i da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Naime, za postojanje navedenog rješenja kojim je utvrđena mjesečna naknada apelant je u svakom slučaju znao prijemom opomene pred tužbu 21. augusta 2009. godine, dakle i prije podnošenja tužbe sudu, te je u prilogu tužbe primio navedeno rješenje koje je mogao pobijati ali u drugom upravnom postupku. Rješenjem tužitelja iz 2007. godine kojim je utvrđena mjesečna naknada nije određeno da se visina naknade odnosi samo na 2007. godinu, pa se visina mjesečne naknade utvrđena tim rješenjem odnosila i za 2008. i 2009. godinu, a nije dokazano da se odlukom tužitelja mijenjala. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

4. AP-4930/16

4. „MIMAR“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnio je 21. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 021961 13 Rev od 20. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi-apelant da tužitelju („Rad“ d.d. Cazin), na ime duga, isplati iznos od 105.562,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i tuženi-apelant bili u poslovnom odnosu duži vremenski period, da je tužitelj robu koja je bila predmet poslovnog odnosa apelantu isporučio i dostavio svu dokumentaciju koja prati isporuku robe, da je apelant robu (asfaltna masa) i dokumentaciju primio i da nije prigovarao, niti je isporučenu robu, kao i dugovanje utvrđeno Ugovorom o kompenzaciji platio. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo i odlučili kada su polazeći od odredbe člana 17. a u vezi sa čl. 124. i 516. Zakona o obligacionim odnosima usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Također, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja, odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, te da je sve utvrđene činjenice, koje su relevantne za donošenje predmetne odluke, dokazao tužitelj predlaganjem i izvođenjem dokaza, uvidom u pismenu dokumentaciju i provođenjem vještačenja po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4137/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4137/16 („Vistad“ d.o.o. Višegrad) | Sudska praksa | Aktio