Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1740/14 (P. O.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
Predmeti (1)
AP-1740/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1740/14, rješavajući apelaciju Pere Orkića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine broj /94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Pere Orkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21.
prosinca 2012. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Peri Orkiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati Peri Orkiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Pere Orkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pero Orkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matića, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 11. travnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1111/13 od 9. listopada 2013. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je 15. ožujka 2013. godine apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj, u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji, nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu članka 19. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo, zatraženo je 25. listopada 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 28. listopada do 3. studenog 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 12. ožujka 2007. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga, vsp. 1.276,00 KM.
7. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-08-000746 od 13. svibnja 2008. godine obvezana je tužena apelantu isplatiti na ime neisplaćenih plaća za siječanj 2001. godine iznos od 638,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. ožujka 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i za mjesec veljaču 2001. godine iznos od 638,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. ožujka 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.041,60 KM. S viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka apelant je odbijen.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio da sud nakon provedenog dokaznog postupka obveže tuženu da mu isplati ukupan iznos od 1.276,00 KM po osnovi neisplaćenih plaća, i to za siječanj 2001. godine iznos od 638,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. ožujka 2001. godine pa do isplate i za veljaču 2001. godine iznos od 638,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. ožujka 2001. godine pa do isplate. Općinski sud je, također, naveo da je ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno potvrde tužene od 14. ožujka 2007. godine, nesporno utvrdio da se apelant nalazio u radnom odnosu kod tužene -Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: FMO) do 1. travnja 2002. godine kada mu je prestao radni odnos na temelju Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u FMO - VFBiH, koji je apelant zaključio 1. travnja 2002. godine sa FMO. Općinski sud je, također, naveo da je na temelju navedene potvrde tužene utvrđeno da tužena nije isplatila apelantu plaću za siječanj 2001. godine u iznosu od 638,00 KM, kao ni naknadu plaće za veljaču 2001. godine u istom iznosu od 638,00 KM. Nadalje, Općinski sud je naveo da je neutemeljen prigovor tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo iz razloga što je tužena svojom potvrdom od 14. ožujka 2007. godine priznala navedeni dug apelantu. Pored toga, Općinski sud je, imajući u vidu odredbe članka 4. toč. 1. i 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) kojim su propisane opće obveze i dugovi Federacije nastali u razdoblju od 1. travnja 1996. pa do 31. prosinca 2002. godine, kao i da te opće obveze obuhvaćaju i obveze na temelju neisplaćenih plaća i dodataka FMO i Vojske Federacije BiH koje će se prema zakonu izmiriti isplatom u gotovini, i to u razdoblju od četiri godine, a počevši od 2004. godine kao fiskalne, Općinski sud je zaključio da se i po ovoj osnovi ima smatrati priznanje duga, a po osnovi kojeg priznanja je prestala teći zastara potraživanja.
9. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev glede novčanih potraživanja utemeljen, te je primjenom članka 38. Zakona o državnoj službi u FBiH, te Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti usvojio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća, te donio odluku kao u izreci presude. Odluku o kamatama Općinski sud je donio primjenom odredaba članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a odluku o troškovima postupka primjenom odredaba članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine apelantov priziv je odbijen, dok je priziv tužene uvažen tako što je prvostupanjska presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 638,00 KM na ime neisplaćene plaće za mjesec siječanj 2001. godine i iznosa od 638,00 KM na ime neisplaćene plaće za mjesec veljaču 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 12. ožujka 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.041,60 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na prizivne navode tužene kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, između ostalog, istaknuo da suprotno zaključku prvostupanjskog suda Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza nema za posljedicu priznanje duga, te da je njime utvrđen samo dug Federacije BiH od travnja 1996. do 31. prosinca 2002. godine. Shodno tome, Kantonalni sud je istaknuo da stupanjem na snagu navedenog zakona nije došlo do prekida roka zastarjelosti ni na jedan od načina predviđenih ZOO. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, a odredbom članka 372. ZOO propisano je da povremena davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U konkretnom slučaju apelant je 12. ožujka 2007. godine podnio tužbu s tužbenim zahtjevom po osnovi novčanih potraživanja iz radnog odnosa, a kojim potražuje isplatu neisplaćenih plaća za mjesec siječanj i veljaču 2001. godine s pripadajućim zakonskim kamatama. Budući da je predmet spora isplata neisplaćenih plaća, koja imaju karakter povremenih potraživanja i koja kao takva zastarijevaju u roku od tri godine od nastanka potraživanja u smislu odredbi članka 106. ZOR-a (apsolutna zastara), odnosno u roku od tri godine u smislu odredbi članka 372. ZOO, Kantonalni sud je imajući u vidu i odredbu članka 360. ZOO zaključio da je utemeljen prigovor tužene glede zastare potraživanja neisplaćenih plaća za mjesec siječanj i veljaču 2001. godine, te je primjenom odredbe članka 229. stavak 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP-a) prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev za isplatu plaća za mjesec siječanj i veljaču 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom odbio kao neutemeljen.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostupanjske presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 Rs 337749 13 Rev od 21. siječnja 2014. godine kojim je revizija odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 237. stavak 2. ZPP prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 10.000,00 KM. Budući da je vrijednost spora u konkretnom slučaju iznos od 1.276,00 KM, što znači da ne prelazi imovinski cenzus propisan člankom 237. stavak 2. ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da uvjet za dopustivost revizije u smislu navedene zakonske odredbe nije ispunjen. Vrhovni sud je, također, ocijenio da u konkretnom predmetu nema osnove za iznimno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP. Stoga je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu shodno odredbama članka 247. stavak 1. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ukazuje i na to da je postupak trajao od 12. ožujka 2007. godine, „dakle sedam godina“, što je za radni spor neprihvatljivo dugo razdoblje. Stoga smatra da mu je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Apelant, također, smatra da je neprihvatljivo stajalište Kantonalnog suda o nastupanju apsolutne zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbi članka 106. ZOR-a i članka 372. ZOO. U svezi s tim, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi jer je tužena, izdavanjem uvjerenja-potvrde od 14. ožujka 2007. godine koje glasi na ime apelanta, s navedenom i potvrđenom vrstom i visinom duga prema apelantu, te objavljivanjem i stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza (28. studenog 2004. godine) priznala dug i došlo je do prekida zastare. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredama ustavnih prava navedenih u apelaciji, te je istaknuo da ostaje pri razlozima danim u drugostupanjskoj odluci nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane tog suda. Kantonalni sud je, također, ukazao da je obveza Kantonalnog suda, a koja je propisana odredbom članka 56. stavak 2. Pravilnika o unutarnjem sudskom poslovanju, da prioritetno rješava predmete prema kriteriju starosti, tj. prema nadnevku prijema podneska kojim je pokrenut postupak pred prvostupanjskim sudom, pa s obzirom na navedeno smatra da nisu utemeljeni navodi iz apelacije da je učinjena povreda apelantova prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije.
14. Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje odluke prvostupanjskog suda navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude, pri kojoj u cijelosti ostaje.
15. Tužena je navela da nema povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
17. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte pravilo Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 372.
1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, […], zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
18. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.
19. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 23/00):
Članak 25.
[…] Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana.
20. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05 i 35/06):
Članak 1.
Ovim zakonom utvrđuju se unutarnje obveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim osobama, nastale temeljem:[…] obveze nastale temeljem neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obveze (u daljnjem tekstu: unutarnji dug), […] kao i način njihova izmirenja.
Članak 3. stavak 1. točka 1.
Unutarnji dug Federacije iznosi 1.858,9 milijuna KM, a čine ga:
1) opće obveze u iznosu od 947,9 milijuna KM, Članak 4.
Opće obaveze iz članka 3. ovoga Zakona su dugovi Federacije nastali u razdoblju od 1. travnja 1996. godine do 31. prosinca 2002. godine i sastoje se od slijedećih obveza: […] 4. obveze temeljem neisplaćenih plaća i dodataka Federalnoga ministarstva obrane i Vojske Federacije u iznosu od 31,3 milijuna KM; […] VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 337749 13 Rev od 21. siječnja 2014. godine kojim je odbačena apelantova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu.
24. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan nadnevak podnošenja apelacije uzima u obzir nadnevak kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1111/13 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1111/13 od 9. listopada 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelant Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine primio 14. siječnja 2013. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 1111/13 podnio 15. ožujka 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena njegova prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da mu je zbog neopravdano dugog trajanja postupka koji je po zakonu žuran povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. lipnja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 24.), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
U odnosu na apelacijske navode u svezi s primjenom materijalnog prava
30. Apelant smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant bio uposlenik FMO i da mu nije isplaćena plaća za siječanj i veljaču 2001. godine. Pri tome cijeneći da je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH, kao i uvjerenjem od 14. ožujka 2007. godine, tužena priznala obveze i dug po osnovi neisplaćenih plaća i naknada uposlenika FMO i Vojske FBiH, Općinski sud je odbio prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja jer je zaključio da je na temelju navedenog priznanja tužene prestala teći zastara potraživanja, te je primjenom članka
38. Zakona o državnoj službi u FBiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti usvojio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća za siječanj i veljaču 2001. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, zauzeo stajalište da je prigovor tužene glede zastarjelosti apelantovih potraživanja za isplatu plaća za siječanj i veljaču 2001. godine utemeljen zbog čega je, u smislu odredaba članka 106. Zakona o radu i čl. 360. i 372. ZOO utvrđeno da su apelantova potraživanja iz tog razdoblja zastarjela jer je apelant tužbu za isplatu navedenih potraživanja podnio 12. ožujka 2007. godine.
33. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o radu i ZOO na kojima je Kantonalni sud utemeljio svoju odluku, kao i činjenicu da je o identičnom pravnom pitanju Ustavni sud već ranije odlučivao (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. rujna 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1968/12 od 14. listopada 2015. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su neutemeljeni apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava.
34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelantove navode vezane za primjenu materijalnog prava. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
35. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
36. Europski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18.).
37. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom od 12. ožujka 2007. godine, te da je spor pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 007681 08 Rsz od 21. prosinca 2012. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine postupka jeste razdoblje od pet godina, devet mjeseci i devet dana.
c) Analiza duljine trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi isplate plaća pa, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti Ustavni sud smatra da se nije radilo složenom predmetu. Iz predmeta spora (isplata neisplaćenih plaća), također, proizlazi da je u pitanju parnica iz radnog odnosa kojoj, osim značaja koji bez dileme ima za apelanta, procesni zakon (članak 420. ZPP) daje poseban značaj propisujući da pri određivanju rokova i ročišta, sud uvijek posebnu pozornost treba obratiti na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
40. U svezi s apelantovim ponašanjem Ustavni sud ne može zaključiti da je on svojim radnjama doprinio odugovlačenju predmetnog postupka.
41. U odnosu na ponašanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku donesene ukupno dvije meritorne odluke, te da iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizlazi da je Općinski sud svoju odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu donio u razdoblju od godinu i dva mjeseca, pri čemu Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud svojim radnjama odugovlačio predmetni postupak. Međutim, u daljnjem tijeku postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo četiri godine i sedam mjeseci da odluči o prizivu apelanta i tužene, što se, u biti, ne može smatrati „razumnim rokom“ odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda osigurati da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i onemogućiti svaku zlouporabu prava tijekom postupka. U okolnostima konkretnog slučaja ova dužnost je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa koji je zakonom određen kao žuran, odnosno o sporu čiji se ishod ticao apelantova statusa i za njega imao poseban značaj. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud ispunio ovu dužnost.
42. Imajući u vidu da je predmetni postupak pred redovitim sudovima trajao pet godina, devet mjeseci i devet dana, i to u najvećoj mjeri zbog nepostupanja Kantonalnog suda u prizivnom postupku, Ustavni sud smatra da je duljina trajanja predmetnog postupka suprotna načelu „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovakvu neaktivnost tog suda, to jest duljinu trajanja postupka pred tim sudom.
43. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantova prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
d) Naknada nematerijalne štete
44. U svezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog nedonošenja konačne odluke o njegovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da prema članku 74. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Apelant je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku zatražio naknadu nematerijalne štete. Prilikom odlučivanja o ovom zahtjevu, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku iznos od 300 KM. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je po zakonu žuran (radni spor) i da je postupak trajao pet godina, devet mjeseci i devet dana, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM koji mu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada duljina trajanja postupka od pet godina, devet mjeseci i devet dana u predmetu, koji je po zakonu žuran i za apelanta značajan, nije bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu je ukupnoj duljini u odlučujućoj mjeri doprinio Kantonalni sud koji je u odgovoru na apelaciju nije ni pokušao opravdati.
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud, u obrazloženju osporene odluke, dao iscrpne razloge glede primjene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman