Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4352/16 (B. M.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Aktivna legitimacija
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4352/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4352/16, rješavajući apelaciju Božane Martinović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Božana Martinović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 054529 14 Rev od 14. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 17. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 054529 14 Rev od 14. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena na rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kojim je tužba u predmetnoj pravnoj stvari odbačena i ukinute sve provedene radnje. U obrazloženju osporene odluke navedeno je, između ostalog, da je apelantica podnesenom tužbom tražila utvrđenje da je izvršnim rješenjem Općinskog suda broj I 626/02 od 21. maja 2002. godine protiv dužnika P. M. dozvoljeno prinudno izvršenje radi naplate dospjelih, a nenaplaćenih alimentacija na ime izdržavanja djece po pravomoćnom rješenju Općinskog suda P 253/98 od 14. marta 2001. godine i troškova postupka, pljenidbom ½ ličnog dohotka do namirenja cjelokupnog iznosa i prenosom zaplijenjenog iznosa na račun povjerioca, da se utvrdi da predmet broj I 626/02 nije okončan, da se utvrdi da su tuženi (P. M. i Dom zdravlja Mostar) dužni da se ponašaju u skladu sa svojom obavezom do završetka postupka broj I 626/02, te da se utvrdi da su tuženi dužni naknaditi apelantici iznos koji nije isplaćen i uplaćen na njen račun u periodu od 3. novembra 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave, dok je stavom 2. istog člana propisano da se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave, prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Obzirom na utvrđenje da pred Općinskim sudom nije okončan izvršni postupak po prijedlogu apelantice za izvršenje naplate dospjelih iznosa alimentacije određenih pravomoćnim rješenjem Općinskog suda broj P 253/98 od 14. marta 2001. godine, Vrhovni sud konstatuje da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nema pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe, kojom traži utvrđenje činjenica. Dakle, zaključeno je da je dopustivost deklaratorne tužbe, odnosno procesna legitimacija za njeno podnošenje uslovljena izričitim zakonskim ovlaštenjem za njezino podnošenje ili postojanjem pravnog interesa, koji u konkretnom slučaju ne postoji.
Apelacioni navodi
2. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelantica navodi da je postupak trajao sedam godina i tri mjeseca, te da se radi o dugom periodu za postupak koji nije složen i ne zahtijeva posebne radnje, te zahtijeva naknadu nematerijalne štete zbog pretjerano dugog trajanja postupka.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke navedeno da je „dopustivost deklaratorne tužbe (procesna legitimacija za njezino podnošenje) uslovljena izričitim zakonskim ovlaštenjem za njezino podnošenje ili postojanjem pravnog interesa apelantice, koji ne postoji u konkretnom slučaju“. U takvoj situaciji, kada apelantica vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa tužbom, ne može se efikasno pozivati na to da su sudovi „neopravdano dugo vodili postupak“ i da su na taj način prekršili njeno pravo na odluku „u razumnom roku“.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman