Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2348/16 ("MASMARKT" d.o.o. u stečaju)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2348/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2348/16, rješavajući apelaciju "MASMARKT" d.o.o. u stečaju, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "MASMARKT" d.o.o. u stečaju, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 275034 15 Pž 2 od 14. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "MASMARKT" d.o.o. u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), iz Hadžića, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 275034 15 Pž 2 od 14. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, da se pobijaju pravni poslovi zaključeni između apelanta i tuženog („LA POD“ d.o.o.), bliže opisani u izreci prvostepene presude, te da se tuženi obaveže da vrati u posjed apelanta određene stvari (bliže opisane u izreci prvostepene presude).

2. Kantonalni sud navodi, da je prema stanju spisa u prvostepenom postupku utvrđeno da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 12. marta 2012. godine otvoren stečajni postupak nad apelantom, da je apelant tuženom prenio u vlasništvo vozilo Scania N3, zatim Renault N1 teretno vozilo Kango, te putničko vozilo Hyundai Accent i za isti prenos izdao račune od 16. novembra 2011. godine i dva od 15. novembra 2011. godine, da je apelant u vlasništvo tuženog prenio i računarsku opremu i za isto izdao račun 3. marta 2012. godine, da je u vrijeme poduzimanja tih pravnih poslova od strane zakonske zastupnice tuženog, koja je u to vrijeme bila i zakonska zastupnica apelanta, već bio podnesen prijedlog za pokretanje stečajnog postupka koji je podnesen 22. avgusta 2011. godine, da je zakonska zastupnica tuženog istovremeno i stečajni povjerilac, te da su joj priznata potraživanja koja je prijavila u stečajni postupak u određenom ukupnom iznosu, da pravne radnje koje je zakonska zastupnica tuženog u to vrijeme preduzela, nisu preduzete radi osiguranja svojih potraživanja ili eventualnog namirenja svojih potraživanja, da je na taj način utvrđeno da je ispunjen jedan od uslova koji čini pravne radnje pobojnim, a to je da su iste preduzete nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka predviđen članom 81. stav 1. tačka 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku F BiH, da se tim radnjama stečajnom povjeriocu omogućava osiguranje i namirenje potraživanja, da apelant u toku postupka nije dokazao da je tuženi stečajni povjerilac apelanta, te da iz tog razloga nije ispunjen jedan od kumulativnih uslova predviđen članom 81. stav i. tačka 1. i 2. navedenog zakona, što znači da su u prvostepenom postupku utvrđene odlučne činjenice za rješenje konkretne pravne stvari. Kantonalni sud ističe, da je zbog navedenog apelantove žalbene prigovore, da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo odbiti kao neosnovane. Dalje se navodi, da apelantovi žalbeni prigovori da je nepravilan i nelogičan zaključak suda da nisu kumulativno ispunjeni uslovi za pobijanje pravne radnje jer tuženi nije stečajni povjerilac, te da zbog toga nije ispunjen jedan od kumulativnih uslova predviđenih članom 81. Zakona o stečajnom postupku, su neosnovani. Naime, tačno je da se pobojna radnja odnosi na imovinu stečajnog dužnika, koja se uslijed te radnje umanjila, zato pravu pobijanja podliježu samo one pravne radnje koje se odnose na imovinu stečajnog dužnika koja služi za namirenje povjerilaca, tj. koja ulazi u stečajnu masu. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tuženi nije stečajni povjerilac, pa samim tim nije ispunjen jedan o kumulativnih uslova predviđen odredbama člana 81. stav 1. tačka 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku, što čini tužbeni zahtjev neosnovanim, zakonska zastupnica tuženog H. Lj. je stečajni povjerilac, pa ta činjenica ne dovodi do ispunjenja kumulativnih uslova za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, jer je zakonska zastupnica tuženog u stečajnom postupku nastupala u svoje ime i za svoj račun, a ne kao zakonska zastupnica tuženog, što proizlazi iz zapisnika sa ispitnog ročišta od 16. maja 2012. godine. Kantonalni sud podsjeća da je teret dokazivanja činjenica oštećenja povjerilaca ili pogodovanja pojedinim povjeriocima u pravilu na onome ko pobija pravne radnje, pa kako apelant nije sa sigurnošću dokazao da postoji oštećenje ili pogodovanje povjerilaca, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredaba člana 81. stav 1. tačka 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku, odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je i žalbene prigovore da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava valjalo odbiti kao neosnovane.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2348/16 ("MASMARKT" d.o.o. u stečaju) | Sudska praksa | Aktio