Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3577/16 (J. K.,J. D.,M.Š.,D.J.,R.J. i H.J. i M. M. i drugi)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3577/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3577/16, rješavajući apelacije Jasmina Kuduzovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jasmin Kuduzović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 014545 14 Gž od 22. jula 2016. godine;

Jela Debeljaković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 016684 14 Rev od 20. jula 2016. godine;

M.Š. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 009943 13 Rev od 30. juna 2016. godine;

„Euro Turist“ d.o.o. Bugojno protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 056560 16 Gž od 25. augusta 2016. godine;

D.J., R.J. i H.J. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053303 16 Rev od 7. jula 2016.

godine;

Munib Memić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 154609 15 Rev od 7. jula 2016.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3577/16

1. Jasmin Kuduzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osmaka, kojeg zastupa Izet Mešić advokat iz Kalesije, podnio je 25. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 014545 14 Gž od 22. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, pravilan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti prigovora tuženog da je predmetno potraživanje naknade nematerijalne štete (za duševne bolove zbog naruženosti) zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Naime, ni apelant u žalbi ne pobija utvrđenje prvostepenog suda da je za štetu zbog naruženosti saznao kada je njegovo liječenje završeno, jer je tada ova šteta dobila svoj konačan obim i oblik, nakon čega se naruženost više nije mogla otkloniti, niti bitno smanjiti. Kako je liječenje apelanta prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Alena Kamerića završeno četiri mjeseca po povrjeđivanju, do kojeg je došlo u saobraćajnoj nezgodi 25. januara 2007. godine, to slijedi da je liječenje apelanta završeno oko 25. maja 2007. godine, kada je apelant i saznao za štetu zbog naruženosti, a tužbu radi naknade ove štete podnio je 28. marta 2012. godine, tj. po proteku roka od tri godine od dana saznanja za štetu. Također, suprotno žalbenim navodima apelanta, pravilan je i zaključak prvostepenog suda da je tužitelj-apelant saznao za lice koje je štetu učinilo (vozač osiguranog vozila A.B.) najkasnije dana 30. augusta 2007. godine, kada je podnio tužbu Općinskom sudu u Kalesiji u predmetu broj 29 0 P 008879 07 P radi naknade drugih vidova nematerijalne štete koji potiču iz istog štetnog događaja-saobraćajne nezgode od 25. januara 2007. godine (za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za fizičke bolove i za strah), budući da je u toj tužbi izričito naveo da je predmetnu saobraćajnu nezgodu prouzrokovao A.B. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

2. AP-3929/16

2. Jela Debeljaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 8. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 016684 14 Rev od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se, po osnovu izgubljenog prava na 1/3 dijela četverosobnog stana u Banjaluci, obavežu tuženi (M.Š. i Republika Srpska) da joj solidarno isplate naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, dok je apelantica obavezana da drugotuženoj naknadi troškove postupka. Tokom postupka utvrđeno je da tužiteljica-apelantica nije ni bila nasljednik iza M.D. koji je umro poslije njenog pokojnog supruga Z.D., te da je prvotužena u svemu postupala po Kodeksu advokata i da svojim radnjama nije prouzrokovala nikakvu štetu apelantici, kao i da nije postojala protivpravnost u radnjama Osnovnog suda u Banjaluci pred kojim se vodio ostavinski postupak iza M.D., te shodno tome da ne postoji odgovornost drugotužene u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, iz provedenih dokaza proizilazi da je prvotužena u svemu postupala po Kodeksu advokata, te da ne postoji njena krivica za eventualnu štetu koju apelantica tvrdi da je pretrpjela gubitkom prava na stan koji je bio predmet nasljeđivanja iza M.D. u ostavinskom postupku vođenom kod Osnovnog suda u Banjaluci, okončanog rješenjem o nasljeđivanju broj 0-747/96 od 21. oktobra 2005. godine. Također, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da nije postojalo ni protivpravno postupanje Osnovnog suda u Banjaluci u ostavinskom postupku koji se vodio kod tog suda iza M.D., a samim tim ni odgovornost drugotužene Republike Srpske temeljem odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Istina, pogrešan je stav drugostepenog suda da ne postoji materijalno-pravni odnos između apelantice i drugotužene, te da zbog toga apelantica nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe protiv drugotužene. Taj materijalnopravni odnos je uspostavljen između apelantice i drugotužene već samim učešćem tužiteljice u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci. Međutim, zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženu je neosnovan jer je Osnovni sud u Banjaluci u svemu postupao prema Zakonu o nasljeđivanju kad je zaključio da apelantica ne može biti nasljednik u ostavinskom postupku iza svekra M.D. Osim toga, eventualna pogrešna primjena materijalnog prava od strane organa pravnog lica ne bi ni mogla biti osnov za odgovornost pravnog lica za štetu koju je prouzrokovao njegov organ, kako to pravilno nalazi prvostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

3. AP-3945/16

3. M.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnio je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 009943 13 Rev od 30. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Bosanska Krupa) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 22.417,90 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu apelanta da mu tužena na ime naknade štete isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude, po osnovu činjenice da organ tužene nije izvršio provođenje mjere osiguranja u javnoj knjizi, kojom je određena zabrana otuđenja stambenog objekta u vlasništvu protivnika mjere osiguranja, prema kome tužitelj-apelant ima određena novčana potraživanja. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da činjenica što nadležni organ tužene nije odmah po prijemu rješenja o određivanju privremene mjere osiguranja izvršio upis u javnoj knjizi, pa je nekretnina u međuvremenu prodata, tim propustom tužene za apelanta nije nastupila šteta u smislu da je njegovo potraživanje utvrđeno presudom krivičnog suda (2003.g.) prema protivniku prestalo, jer to potraživanje postoji i danas a odluka kojom je utvrđeno potraživanje je valjan izvršni naslov za prinudno ostvarenje naplate tog potraživanja. Ako apelant kao povjerilac tog potraživanja istu ne može naplatiti iz prodane nekretnine on time nije izgubio to potraživanje, jer ono nije prestalo postojati da bi apelant mogao smatrati da je gubitkom potraživanja pretrpio štetu u visini tog potraživanja. Vrhovni sud je istakao da bi obaveza tužene na naknadu štete apelantu postojala samo u slučaju da je propustom organa tužene (da izvrši upis mjere osiguranja) prestalo potraživanje koje apelant ima prema protivniku, a to u ovom predmetu nije slučaj. U kontekstu izloženog pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete u smislu odredbe člana 154, stav 1. i 155. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je odlučeno kao u izreci osporene presude.

4. AP-4133/16

4. „Euro Turist“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hajrudin Pokvić advokat iz Bugojna, podnio je 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 056560 16 Gž od 25. augusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Dž.B.) da mu na ime materijalne štete isplati iznos od 1.287,00 KM te na ime izmakle dobiti iznos od 885,33 KM, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu apelanta da mu tuženi naknadi materijalnu štetu koja je po mišljenju apelanta proistekla iz štetnog događaja od 5. aprila 2013. godine, za koji događaj je presudom Općinskog suda u Bugojnu od 1. decembra 2014. godine, tuženi oglašen krivim za krivično djelo „Nasilničko ponašanje“ iz člana 362. stav 1. KZ F BiH. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tuženi nije apelantu pričinio materijalnu štetu iz tužbenog zahtjeva i o tome je dao jasne i uvjerljive razloge u obrazloženju svoje presude koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Naime, vještak je svoj nalaz i mišljenje, te svoj iskaz pred sudom dao u skladu sa pravilima svoje struke, a punomoćnik apelanta nije doveo u sumnju njegove navode, to je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao potpun, objektivan i nepristrasan, u svemu urađen prema pravilima struke, zbog čega mu je sud poklonio svoju vjeru. Kantonalni sud ističe da je opravdano prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka kao stručan i objektivan, koji je sačinjen u skladu sa pravilima nauke i vještine. Uloga vještaka u parničnom postupku jeste u tome da pomoću svoga stručnog znanja utvrdi okolnosti na temelju kojih sam sud mora zaključiti o postojanju, odnosno ne postojanju odlučnih činjenica. To što apelant u žalbi vrši analizu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda, obzirom da apelant nema tu vrstu kvalifikacije da na takav način cijeni provedeni dokaz. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.

5. AP-4135/16

5. D.J., R.J. i H.J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053303 16 Rev od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (D.B.) da im na ime pretrpljenih duševnih bolova isplati iznos od 60.000,00 KM, a apelantici H.J. na ime materijalnih troškova iznos od 40.000,00 KM, te da im naknadi troškove postupka, dok su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju su apelanti pretrpjeli zbog rođenja mldb. kćerke A.J. sa downom sindromom i anomalijom srca, a do čega je prema navodima tužbe došlo greškom tužene. U postupku je utvrđeno da se apelantica (H.J.) kao trudnica na pregled javila u 17 nedjelji trudnoće (trebala radi utvrđivanje hromozomskih promjena javiti se ljekaru između 11 i 14 sedmice trudnoće), da se prije javljanja tuženoj na pregled nije javljala drugom ljekaru, da je od ordinirajućeg ljekara-tužene obavještavana o toku cijele trudnoće, da je od strane tužene upućena - obavještena o razlozima upućivanja na konzilijarni pregled, da se na taj pregled javila, da je sa sadržajem nalaza konzilija upoznata, da je tužena u toku daljeg liječenja u cjelosti se pridržavala uputa konzilija i trudnoću vodila po pravilima struke, da je tužena trudnicu uredno obavještavla o svim fazama pregleda, te da se pojava srčane mane u toku trudnoće nije mogla uočiti. Vrhovni sud navodi da su u predmetnoj činjenično pravnoj situaciji pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da se u takvom činjeničnom supstratu nisu stekli uslovi za primjenu člana 154. stav l. Zakona o obligacionim odnosima i da tužena nije odgovorna za nastalu štetu temeljem ove zakonske odredbe, a niti da je bilo osnova za primjenu člana 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, na koju se tužitelji-apelanti pozivaju, jer je apelantica (H.J.), a time i ostali tužitelji-apelanti, bila uredno obavještavana o cijelom toku tudnoće, što takođe proizilazi iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

6. AP-4163/16

6. Munib Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 154609 15 Rev od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (A.O.) na ime uloženih sredstava radi sanacije stana isplati iznos od 15.330,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa kojeg je apelantica, kao lična sredstva, uložila na ime neophodnih troškova u stanu, koji je u posjedu i vlasništvu apelanta. Dalje, utvrđeno je da je tužiteljica od Federalnog ministarstva odbrane - Generalštaba Armije BiH dobila na korištenje i sa istim 28. februara 1997.godine zaključila Ugovor o korištenju dvoiposobnog stana u Sarajevu, u ulici Topal Osman Paše broj 18, površine 74,38 m2, da je stan bio znatno oštećen i daje tužiteljica o svom trošku u stanu izvršila sanaciju štete i osposobila ga za stanovanje, da je vrijednost uloženih nužnih sredstava za sanaciju, utvrđena vještačenjem 15.330,00 KM, da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 23. marta 2000.godine potvrđeno da je apelant (ovdje tuženi) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da mu se dozvoljava vraćanje u posjed stana, te da tužiteljici kao privremenom korisniku prestaje pravo korištenja predmetnog stana. Dakle, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su naložili apelantu da isplati tužiteljici 15.330,00 KM. Pravo tužiteljice na uložena sredstva, a obaveza apelanta da isplati ista zasniva se na odredbi člana 18.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Prema ovoj odredbi osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog zakona, a koja je uložila svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Imajući u vidu da je predmetni ugovor o korištenju stana iz 1997. godine prestao važiti po zakonu, a tužiteljica je bila privremeni korisnik, te kako je uložila lična sredstva u sanaciju štete na stanu, to su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da joj temeljem odredbe člana 18.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima pripada pravo na povrat uloženih sredstava, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3577/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3577/16 (J. K.,J. D.,M.Š.,D.J.,R.J. i H.J… | Sudska praksa | Aktio