Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4788/16 (I.D.R.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4788/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4788/16, rješavajući apelaciju I. D. R., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela I. D.
R., protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 103087 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. D. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Novog Travnika, koju zastupa Slaven Bevanda, advokat iz Mostara, podnijela je 15. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 103087 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju (JU „Dom zdravlja“ Novi Travnik) isplati dug u iznosu od 4.876,77 KM.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 27. septembra 2002. godine zaključen ugovor između tužitelja i apelantice, čiji je predmet dodjela stipendije apelantici, kao studentu medicinskog fakulteta od strane tužitelja. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 5. navedenog ugovora određeno da je apelantica, po završetku studija, dužna zasnovati radni odnos kod tužitelja onoliko vremena koliko je trajalo njeno stipendiranje, uvećano za godinu stažiranja. Također, utvrđeno je da je apelantica prekinula radni odnos kod tužitelja jer se zaposlila u Mostaru, a da nije ispunila obaveze iz ugovora o stipendiji. Isto tako, konstatovano je da su apelantica i tužitelj potpisali Sporazum o prestanku ugovora o radu od 2. juna 2011. godine, kojim sporazumom se apelantica obavezala da će izmiriti svoju obavezu povrata stipendije i prihvatila ostatak duga u iznosu od 7.516,77 KM, i kojim je dogovorena dinamika vraćanja tog iznosa na način što će apelantica iznos od 1.000,00 KM uplatiti jednokratno na račun tužitelja, dok će ostatak od 6.516,77 KM vratiti kroz rad u dežurstvu u narednih 12 mjeseci, zaključno sa 30. junom 2012. godine. U vezi s tim, konstatovano je da je apelantica izvršila jednokratnu uplatu i da je odradila određeni broj dežura, koje su evidentirane od strane tužitelja i uračunate u glavni dug, pa je tako apelantica na ime neisplaćenog dijela stipendije ostala u obavezi prema tužitelju iznos od 4.876,77 KM. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 307. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Shodno tome, zaključeno je da iz navedene odredbe proizilazi da realno ispunjenje znači ispunjenje obaveze u cjelini na određeni način, odnosno na ugovoreni način ili na način koji proizilazi iz konkretnih okolnosti obligacionog odnosa. Obzirom da je apelantica djelimično ispunila svoju obavezu iz predmetnog sporazuma i da je očigledno da apelantica utuženi dug neće vratiti tužitelju kroz rad u dežurstvu, zaključeno je da je tužitelj dokazao postojanje njegovog interesa da mu apelantica preostali dug isplati u novcu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman