Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2714/14 (Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Propisano zakonom
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 3
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 3
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
Predmeti (1)
AP-2714/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2714/14, rješavajući apelacije Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica i Seada Osmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica i Seada Osmanovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 002270 13 UVP 2 od 28. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 10. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 002270 13 UVP 2 od 28. marta 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2714/14.
2. Sead Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupaju Anto Petrušić i Srđan Petrić, advokati iz Zenice, podnio 4. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv naprijed navedene presude Vrhovnog suda. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3049/14. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „naložilo Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica da ne donosi Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, broj 03-372-1386/99 od 29. maja 2009. godine, odnosno da ne pokreće postupak deložacije apelanta i njegove porodice iz predmetnog stana u Zenici, ulica Bulevar Kralja Tvrtka I broj 9, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po ovoj apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3049/14 od 15. juna 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva prostornog uređenja, prometa i komunikacija i zaštite okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Grada Zenica (ranije Općina Zenica) - Služba za opću upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 31. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelacije apelantice i apelanta (u daljnjem tekstu: apelanti).
5. Vrhovni sud je odgovor na apelacije dostavio 4. novembra 2016. godine, Kantonalni sud i Ministarstvo 14. novembra 2016. godine, a Služba 15. novembra 2016. godine.
6. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2714/14 i AP 3049/14, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2714/14.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Služba je 29. maja 2009. godine donijela Rješenje broj 03-372-1386/99 kojim je utvrdila da je D. T. bio korisnik stana u Zenici, Ulica Bulevar kralja Tvrtka I broj 9/I-17 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se predmetni stan vraća u posjed D. T., a apelantu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od lica i stvari i stavi ga na raspolaganje D. T.
9. Ministarstvo je 5. jula 2010. godine donijelo Rješenje broj 12-23-549/03 kojim su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene protiv Rješenja Službe od 29. maja 2009. godine.
10. Kantonalni sud je 15. marta 2013. godine donio Presudu broj 04 0 U 002270 13 U2 kojom je odbio kao neosnovane tužbe apelanata izjavljene protiv rješenja Ministarstva od 5. jula 2010. godine.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 002270 13 Uvp 2 od 28. marta 2014. godine su odbijeni zahtjevi apelanata (apelantice i apelanta) za vanredno preispitivanje osporene Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 002270 10 U od 15. septembra 2011. godine.
12. U obrazloženju presude je navedeno da iz predmetnog spisa proizlazi da je D. T. tražio vraćanje u posjed predmetnog stana, u koji se uselio 15. februara 1979. godine nakon što mu je rješenjem apelanticinog pravnog prednika od 1. februara 1979. godine dodijeljen na korištenje i nakon što je sa apelanticinim pravnim prednikom zaključio ugovor o njegovom korištenju od 15. februara 1979. godine, da je predmetni stan koristio 14 godina sve do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i u Zenici, kada ga je sa svojom porodicom napustio. Dalje je navedeno da je predmetni stan apelanticin pravni prednik dodijelio apelantu kao „kadrovski stan“ svojom odlukom od 5. decembra 1992. godine, s tim da mu je apelanticinim rješenjem od 1. juna 1998. godine predmetni stan bio dodijeljen na korištenje, te da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa JP „Zenica-stan“ u Zenici, koje je stupilo u pravni odnos sa apelanticom 27. maja 1998. godine o predaji na upravljanje i održavanje stambenih objekata C-1, C-2 i objekta C-3, u kojem objektu se nalazio i predmetni „kadrovski stan“ (u kojem je prije rata stanovao D. T.). Također je navedeno da je apelant sa apelanticom zaključio ugovor o kupoprodaji tog stana 31. augusta 2000. godine i da su apelant i njegova supruga, rješenjem Općinskog suda u Zenici od 4. aprila 2001. godine, upisani kao suvlasnici navedenog stana sa po ½.
13. S obzirom na navedeno utvrđenje u predmetnoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je ocijenio da Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari, pa je zaključio da su zahtjevi apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke, neosnovani. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud nije povrijedio zakon na štetu apelanata kada je na osnovu svih provedenih dokaza, u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao međunarodnih propisa kojim je garantiran povratak raseljenim licima u njihove domove, a koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad drugima zakonima, utvrdio da se predmetni stan ima smatrati domom D. T. i da mu primjenom člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) pripada pravo i na njegov povrat.
14. Vrhovni sud je, također, naveo da do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari nisu mogli dovesti navodi istaknuti u oba zahtjeva za vanredno preispitivanje da Kantonalni sud nije uzeo u obzir materijalno pravo i relevantne činjenice iz pravomoćne sudske odluke Općinskog suda u Zenici od 8. jula 2009. godine koja je donesena u parničnom postupku vođenom u pravnoj stvari D. T. i apelanata radi utvrđenja postojanja svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu čiji je povrat tražio D. T. Tom presudom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da D. T. činjenicom stanovanja u samačkom smještaju pravnog prednika Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica, u periodu od 15. februara 1979. godine pa do 1992. godine u predmetnom stanu, na osnovu ugovora o korištenju samačkog smještaja koji je zaključen između D. T. i apelanticinog pravnog prednika 15. februara 1979. godine, nije stekao stanarsko pravo, a odbijen je protivtužbeni zahtjev D. T., kojim je tražio da se utvrdi da je bio korisnik predmetnog stana i da je stekao stanarsko pravo na tom stanu. Naime, u konkretnom (upravnom) postupku je pobijanom presudom Kantonalnog suda odlučeno samo o pravu D. T. na povrat tog stambenog prostora, tj. stana, kao njegovog doma, dok je u pomenutom drugom (parničnom) postupku riješena pravna stvar samo o tome da D. T. nije nosilac stanarskog prava na tom stambenom prostoru (kako to proizlazi iz izreke pravomoćne presude Općinskog suda u Zenici od 8. jula 2009. godine), pa se ne može zaključiti da se rješavalo o istovjetnim pitanjima, niti da su u ta dva postupka utvrđene iste činjenice, a niti da je trebalo biti primijenjeno isto materijalno pravo.
15. Vrhovni sud je dalje ukazao da se stanom, u smislu odredbi člana 3. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 20/89 i 36/89), smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje, sa pomoćnim prostorijama, koje po pravilu čine jednu cjelinu i imaju zaseban ulaz, pa se u konkretnom slučaju stambeni prostor (površine 60,12 m , broj 7, na I spratu, u zgradi „C-3“ u Zenici, u Ulici Bulevar Kralja Tvrtka I, broj 9) koji je bio prijeratni dom D. T., očito smatra stanom, a kako je to i navedeno u rješenju od 15. januara 1979. godine kojim je taj stan dodijeljen na korištenje D. T. Kao još jedan od dokaza da se radilo o stanu, po mišljenju Vrhovnog suda, je i činjenica da je taj stambeni prostor apelant 31. augusta 2000. godine, otkupio kao stan, pa je zaključio da su navodi apelanata iz oba zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, neosnovani.
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode da je povrijeđen zakon na štetu apelanta vraćanjem predmetnog stana u posjed D. T., kao licu koje nije bilo nosilac stanarskog prava na tom stanu, i koje, po shvatanju apelanata, nije ni bio legitimirano po Zakonu o prestanku primjene, ne može se utvrditi da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen zakon. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom da u konkretnoj upravnoj stvari nije bilo bitno da li je korištenjem predmetnog stana D. T. postao i nosilac stanarskog prava na tom stanu prema odredbama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, niti je od značaja u konkretnom postupku vraćanja stana u posjed da li je ili nije D. T. ostvario svojstvo nosioca stanarskog prava i druga prava na predmetnom stanu, nego je samo bitno da se D. T. u predmetni stan uselio na temelju pravnog osnova, da ga je koristio na način kao što nosioci stanarskih prava koriste svoje stanove smatrajući ga svojim jedinim domom, i da ga je napustio kao izbjeglo i raseljeno lice u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine. Ove relevantne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno utvrdio Kantonalni sud (isto kao i oba upravna organa) i dao jasne i valjane razloge zbog kojih je donio zaključak da se predmetna stambena jedinica, odnosno stan na navedenoj adresi ima smatrati domom D. T., u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije. Zahtjev D. T. kojim tražio da mu se vrati u posjed predmetni stan (a po kojem je pokrenut i vođen konkretni upravno sudski postupak), oba upravna organa, a i Kantonalni sud, po mišljenju Vrhovnog suda, su ocijenili u skladu sa citiranim Zakonom o prestanku primjene, na osnovu kojeg relevantnog federalnog propisa se o takvom zahtjevu jedino i moglo rješavati, a vodeći računa i o Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članu 8. Evropske konvencije, a prema kojim je zagarantiran povratak raseljenim licima u njihove domove. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno navodima iz zahtjeva apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, Kantonalni sud nije ni mogao povrijediti odredbe citiranog Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, ni odredbe Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97 i 11/98), a niti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer ih nije ni primjenjivao, niti je to trebao, budući da u konkretnoj upravnoj stvari (vraćanja u posjed predmetnog stana D. T., kao njegovog doma) navedeni propisi ne predstavljaju relevantno materijalno pravo kako to smatra apelant kao korisnik predmetnog stana, koji je taj stan i otkupio.
17. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je i ostale navode apelanata iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke ocijenio neosnovanim (posebno navode koji se odnose na nemogućnost izvršenja prvostepenog rješenja, jer se u konkretnoj upravnoj stvari radilo samo o postupku vraćanja stana u posjed, a ne o upravnoj stvari izvršenja prvostepenog rješenja) pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelant, pored toga, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
20. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da D. T. nije bio aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana, jer nije imao svojstvo nosioca stanarskog prava s obzirom da je predmetni stan u kategoriji samačkog smještaja i na njemu se nije moglo steći stanarsko pravo, odnosno nisu se mogle primijeniti odredbe člana 4, u vezi sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Apelanti su, također, istakli da se „samački stanovi ne smatraju stanom u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima te ne mogu ni biti predmet povrata“. Apelanti su osim toga naveli da se predmetni stan ne može smatrati domom D. T., kako to obrazlažu organi uprave i sudovi, niti on može uživati zaštitu predviđenu članom 8. Evropske konvencije s obzirom da je faktička veza sa predmetnim stanom kao domom prekinuta jer je otišao iz njega, a što je presudno za utvrđivanje veze između prava na dom i predmetnog stana. Nasuprot tome, apelant ima jače pravo na predmetni stan u odnosu na D. T., jer je postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a nakon toga ga i otkupio. b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženju svojih presuda, te zaključili da su apelacije neosnovane.
22. Ministarstvo i Služba su, također, istakli da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava koje su istakli u apelacijama. Služba je u odgovoru na apelacije iznijela hronologiju postupka, te istakla da je postupala u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima iz stambene oblasti i uputama drugostepenog organa i Kantonalnog suda. Služba je, također, ukazala da postupak povrata stana traje 11 godina, što jasno ukazuje da je Služba uvažavala i stambenu i zdravstvenu situaciju apelanta i u tom smislu iscrpila sva zakonska sredstva. Također je istaknuto da predmetni stan još uvijek koristi porodica apelanta, te da je D. T. više puta Službi upućivao zahtjeve za izvršenje rješenja, odnosno za deložaciju apelanta (zadnji zahtjev je uputio 29. augusta 2016. godine). V.Relevantni propisi
23. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 002270 13 UVP 2 od 28. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. maja 2014. godine, a apelacije su podnesene 10. juna, odnosno 4. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti pobijaju odluke upravnih organa i redovnih sudova, tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom apelanta iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa pitanjem prava na povrat stana u posjed potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti kršenje prava na pravično suđenje suštinski vide u poizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.
34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi uprave i sudovi u konkretnom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je zahtjev D. T. za povrat predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene osnovan, odnosno zašto su tužba u upravnom sporu i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke apelanata neosnovani, te da nema ništa što bi ukazivalo da su organi uprave i sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o prestanku primjene.
35. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 14/00 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u „Službenom glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kontekstu razmatranja apelacionih navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu, odlučujući o apelaciji podnesenoj protiv odluka upravnih organa i sudova kojim je apelantov zahtjev u tom postupku za vraćanje u posjed njegovog predratnog stana odbijen sa obrazloženjem da on nije stekao stanarsko pravo i da nema pravnog osnova da mu se sporni stan vrati u posjed, iskazao stav da lice koje je 30. aprila 1991. godine na osnovu rješenja o dodjeli stana bilo u faktičkom posjedu određenog stana, a nije imalo zaključen ugovor o korištenju stana, te koje je uslijed ratnih sukoba napustilo stan, ima pravo na povrat tog stana u posjed. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da je u tom slučaju irelevantno što su upravni organi i sudovi, odbijajući zahtjev takvog lica za povrat stana u posjed, dosljedno primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene prema kojima pravo na povrat stana u posjed pripada nosiocu stanarskog prava. Naime, Ustavni sud je ukazao da su nadležni organi bili dužni tumačiti te zakonske odredbe na način koji bi bio saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da, s obzirom na specifičnost situacije, izjednače status takvog lica sa statusom nosioca stanarskog prava (tač. 20. i 37).
36. Također, Ustavni podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1735/10 od 25. aprila 2013. godine). U navedenom predmetu Ustavni sud je odlučivao o apelaciji apelantice podnesenoj protiv odluka upravnih organa i sudova kojima je usvojen, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, zahtjev prijeratne korisnice za povrat prostorija koje su bile smatranim samačkim smještajem i na kojima prijeratna korisnica nije bila nosilac stanarskog prava, te zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama upravnih organa i sudova kojima su navedene prostorije vraćene u posjed prijeratnoj korisnici.
37. Konačno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u zaključku Vrhovnog suda da činjenica da su apelant i njegova supruga otkupili predmetni stan i da su upisani kao suvlasnici navedenog stana, jer se u konkretnoj upravnoj stvari radilo o postupku vraćanja stana u posjed prijeratnom korisniku, u smislu Zakona o prestanku primjene koji je lex specialis u predmetima povrata stanova. U vezi s tim, Ustavni podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2960/12 od 21. januara 2016. godine). U navedenom predmetu Ustavni sud nije vidio proizvoljnost u stavu organa uprave i sudova koji su dozvolili vraćanje u posjed stana podnositeljici zahtjeva, te, u postupku izvršenja te odluke, njenu unuku, kao člana porodičnog domaćinstva podnositeljice zahtjeva, uveli u posjed spornog stana iako je predmetni stan apelant već bio otkupio.
38. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
39. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
40. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant ističe i povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U prilog ovim tvrdnjama apelanti su istakli identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
41. U vezi sa navodima drugoapelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da drugoapelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugoapelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe u upravnom postupku kao i pravo da tužbom pokrene upravni spor o čemu su organi uprave i redovni sudovi odlučili svojim odlukama i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali drugoapelantovim uspjehom u upravnom postupku i sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi drugoapelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, dom i imovinu, neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
43. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a kada je Ustavni sud, u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje, zaključio da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno i da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
44. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman