Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-778/14 (R. L.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-778/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 778/14, rješavajući apelaciju Radoslava Lalovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radoslava Lalovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 020961 14 Rev od 3. aprila 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Radoslavu Laloviću iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radoslav Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Borislav Jamina, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 20. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 020961 14 Rev od 3. aprila 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 2. avgusta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je odgovor na apelaciju zatražen 26. februara 2015. godine. Od Osnovnog suda je, takođe, 16. novembra 2016. godine zatražen spis predmeta.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. avgusta 2016. godine, Okružni sud 9. septembra 2016. godine, tužena 11. avgusta 2016. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. marta 2015. godine, a Osnovni sud je spis predmeta dostavio 28. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 30. januara 2004. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade materijalne štete.
6. U obrazloženju tužbe navodi da je 1972. godine na svom zemljištu označenom kao k.č. broj 1279 KO Butimir Gornji (stari premjer), odnosno k.č. broj 282 KO Lukavica (novi premjer) sagradio porodičnu kuću i dva prizemna objekta u Ulici Bjelopoljska broj 90. Kuću i pomoćne objekte je srušila Vojska Republike Srpske 23. juna 1995. godine, a po naređenju nadležne komande. Saznavši u maju 1999. godine da mu je kuću i pomoćne objekte srušila VRS, apelant se obratio za procjenu i naknadu štete SO Novo Sarajevo 17. novembra 1999. godine, ali mu šteta nije nadoknađena. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Rajka Mitrovića od 23. januara 2004. godine vrijednost porušenih objekata iznosi 66.808,00 KM.
7. U odgovoru na tužbu od 5. septembra 2005. godine tužena ističe prigovor zastarjelosti potraživanja prouzrokovane štete shodno odredbama člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. od 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Navodi da se štetni događaj desio 23. juna 1995. godine, a tužba podnesena 30. januara 2004. godine, te je, kako navodi tužena, nastupila zastara potraživanja.
8. Osnovni sud je dopisom broj P-295/04 od 15. decembra 2005. godine na osnovu odredbi člana 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (,,Službeni glasnik RS“ broj 103/05; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi ratne štete) cio spis dostavio Republičkom pravobranilaštvu - sjedište Sokolac za rješavanje ove pravne stvari.
9. Kako dalje slijedi iz spisa, Pravobranilaštvo je 10. februara 2011. godine izvršilo povrat navedenog spisa navodeći da u konkretnom slučaju imovina nije mobilisana od nadležnog organa - Ministarstva odbrane RS za potrebe Vojske RS, odnosno apelantovo potraživanje nije nastalo po članu 3 stav 1 citiranog Zakona o naknadi ratne štete.
10. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 020961 12 P 2 od 1. jula 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 66.808,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Dalje je navedeno da je apelant dužan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 640,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
11. Osnovni sud je naveo da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (član 376 stav 1 ZOO). U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2). Odredbom člana 361 istog zakona propisano je da zastarjelost počinje da teče prvog narednog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva da se ispuni obaveza ako zakonom za pojedine slučajeve nije nešto drugo propisano. Oba roka (subjektivni i objektivni) iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO nisu mogla početi da teku prije 19. juna 1996. godine kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, čime su stvoreni uslovi da se stranke, radi zaštite svojih prava, neposredno obraćaju sudovima. Apelant je podnio tužbu prvostepenom sudu 30. januara 2004. godine, dakle, po isteku spomenutih rokova, računajući ih od 19. juna 1996. godine, čime je prestalo njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360 stav 1 ZOO), pa je, kako zaključuje Osnovni sud, njegovo potraživanje zastarjelo.
12. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 020961 13 Gž od 2. decembra 2013. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je utvrdio da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana i nije dovedena u sumnju apelantovim žalbenim navodima. Prije svega, Okružni sud navodi da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je stupanjem na snagu Zakona o naknadi ratne štete prestala nadležnost sudova da u parničnom postupku odlučuju o naknadi ratne štete, pa da je stoga prvostepeni sud, shodno odredbama člana 16 stav 2 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan oglasiti se nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. Naime, odredbama člana 4 Zakona o naknadi ratne štete propisano je da se postupak za priznanje prava predviđenih ovim zakonom u predmetima koji nisu pravosnažno okončani sprovodi putem vansudskog poravnanja kod Pravobranilaštva RS, koji postupak se sprovodi po pravilima Zakona o opštem upravnom postupku. Stoga je, shodno odredbama člana 5 Zakona o naknadi ratne štete, prvostepeni sud cio spis ovog predmeta ustupio Pravobranilaštvu RS - sjedište zamjenika Sokolac radi pokušaja vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo je 10. februara 2011. godine predmet vratilo prvostepenom sudu sa obrazloženjem da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantovo potraživanje nije nastalo po osnovu odredaba člana 3 stav 1 Zakona o naknadi ratne štete, te da se u navedenom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o naknadi ratne štete. S druge strane, prvostepeni sud je prema odredbama člana 26 stav 1 tačka 2a) Zakona o sudovima RS u vezi sa odredbama čl. 173 i 174 ZOO nadležan za odlučivanje u sporovima za naknadu materijalne štete koju je apelant u parničnom postupku i tražio.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 020961 14 Rev od 3. aprila 2014. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovom stavu, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja prema odredbi člana 376 ZOO. To stoga jer je apelantova materijalna šteta nastala 23. juna 1995. godine, rokovi zastarjelosti tog potraživanja su počeli da teku od 19. juna 1996. godine kada je na ovim prostorima završen rat, odnosno odlukom nadležnih organa ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, slijedom čega je do podnošenja tužbe u ovoj parnici 30. januara 2004. godine protekao i subjektivni i objektivni rok iz citirane zakonske odredbe za potraživanje štete sudskim putem. Naime, prema odredbi člana 360 stav 1 ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a zastarjelost potraživanja nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo ako se onaj, na kome leži obaveza ispunjenja, pozove na zastarjelost. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija se naknada traži u ovom postupku, nastala je 23. juna 1995. godine, pa i pod uslovom da je za nju, po nekom od zakonom priznatih osnova, odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe sudu 30. januara 2004. godine proteklo devet godina (odnosno osam godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti) prošao je rok u kojem je apelant mogao zahtijevati naknadu štete putem suda (član 360 stav 2 ZOO).
14. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa u ovoj parnici proizlazi da je prvostepeni sud tokom postupka spis ovog predmeta ustupio Pravobranilaštvu Republike Srpske - sjedište zamjenika Sokolac radi pokušaja vansudskog poravnanja parničnih stranaka i da je to Pravobranilaštvo 10. februara 2011. godine predmet vratilo prvostepenom sudu uz obrazloženje da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantovo potraživanje nije nastalo po osnovu odredbe člana 3 stav 1 Zakona o naknadi ratne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te da se u navedenom slučaju ne mogu primijeniti odredbe tog zakona. Kod takvog stanja stvari, da je prvostepeni sud u skladu sa zakonom spis predmeta dostavio nadležnom Pravobranilaštvu radi pokušaja zaključivanja vansudskog poravnanja i da kod tog Pravobranilaštva parnične stranke nisu zaključile vansudsko poravnanje, već je spis vraćen sudu na dalji postupak, pravilno je prvostepeni sud, kao nadležan prema odredbi člana 30 pod b) tačka 1) Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/12), meritorno odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu štete. Stoga su neosnovani revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi, kada su meritorno odlučivali o apelantovom zahtjevu počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209 u vezi sa odredbama čl. 1 i 16 st. 1 i 2 ZPP. Slijedom toga neosnovan je i revizioni prigovor da je pobijana presuda donesena suprotno odredbama čl. 4 i 5 Zakona o naknadi ratne štete.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da apelaciju podnosi zbog povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nerazumnog odugovlačenja parničnog postupka radi naknade štete.
16. Iznoseći detaljnu hronologiju postupanja suda po njegovoj tužbi od 30. januara 2004. godine, apelant navodi da je od započinjanja ovog postupka proteklo više od deset godina. Prema apelantovom stanovištu, nije bilo razumnih razloga da postupak po njegovom zahtjevu za naknadu štete traje ovako dugo, a neizvjesno je koliko će još trajati. Pri tome, apelant, bilo kojim svojim postupkom, nije doprinio dužini trajanja postupka. Pogotovo iz razloga što je predmet postupka naknada štete zbog apelantovog srušenog doma, apelant je očekivao da će njegov zahtjev za naknadu štete biti riješen što hitnije u nekom razumnom roku.
17. Apelant zahtijeva da Ustavni sud, usvajajući ovu apelaciju, naloži Vrhovnom sudu da u kratkom roku odluči o reviziji s obzirom da se u momentu podnošenja apelacije predmet nalazi pred tim sudom, te da o tome obavijesti Ustavni sud. Apelant, takođe, zahtijeva da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000,00 KM, a u skladu s praksom Ustavnog suda u pogledu naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je naveo da je postupajuća sudija sa spisom zadužena 3. maja 2011. godine, te da je odluka donesena 2. decembra 2013. godine, pa se ne može smatrati da je apelantu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, niti se Osnovnom sudu može pripisati krivica što je predmet kod Republičkog pravobranilaštva - sjedište Sokolac bio pet godina.
19. Vrhovni sud smatra da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenja, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru tužene se navodi da je Vrhovni sud u konkretnoj pravnoj stvari donio Presudu broj 89 1 P 020961 14 Rev od 3. aprila 2014. godine kojom je revizija odbijena, pa tužena smatra da je u ovom sporu postupak pravilno sproveden pred redovnim sudovima, da su utvrđene sve relevantne činjenice, da su izvedeni dokazi pravilno cijenjeni i pravilno primijenjeno materijalno pravo, da su navedene presude u cijelosti zakonite, te samim tim ne postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 16.
Sud je toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost […].
22. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete […] u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 10.
Nadležni organ iz tačke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. […].
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Dalje, prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak bio u toku, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 020961 14 Rev od 3. aprila 2014. godine, što znači da je i u vrijeme podnošenja apelacija ispunjavala uslov dopustivosti iz člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda budući da se apelant žalio na nedonošenje odluke u razumnom roku. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da apelaciju podnosi zbog povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nerazumnog odugovlačenja parničnog postupka radi naknade štete.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
32. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 30. januara 2004. godine i postupak je okončan donošenje Presude Vrhovnog suda broj 89 1 P 020961 14 Rev od 3. aprila 2014. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje više od deset godina, od toga se pet godina odnosi na postupak pred redovnim sudom, a pet godina na postupak vansudskog poravnanja pred Pravobranilaštvom RS.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
33. S obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti da se radilo o složenom predmetu.
34. Dalje, Ustavni sud na osnovu činjenica predmeta uviđa da je postupak pred Osnovnim sudom od 30. januara 2004. godine pa do 15. decembra 2005. godine trajao skoro dvije godine. Nakon toga, spis je 15. decembra 2005. godine dostavljen Pravobranilaštvu. Kako dalje slijedi iz spisa, Pravobranilaštvo je 10. februara 2011. godine izvršilo povrat navedenog spisa navodeći da u konkretnom slučaju imovina nije mobilisana od nadležnog organa -Ministarstva odbrane RS za potrebe Vojske RS, odnosno apelantovo potraživanje nije nastalo po članu 3 stav 1 citiranog Zakona o naknadi ratne štete. Ustavni sud zapaža da, uzimajući tok postupka u cijelosti, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom. Stoga, Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru ZPP kako bi u što kraćem roku dobio odluku.
35. Što se tiče doprinosa suda, Ustavni sud zapaža da od podnošenja tužbe, tj. od 30. januara 2004. godine pa do 15. decembra 2005. godine nije evidentirana nikakva aktivnost Osnovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da se ne može smatrati da je apelantu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, niti se Osnovnom sudu može pripisati krivica što je predmet kod Republičkog Pravobranilaštva - sjedište Sokolac bio pet godina. Okružni sud je donio presudu 2. decembra 2013. godine, a Vrhovni sud 3. aprila 2014. godine.
36. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo, nakon što mu je 15. decembra 2005. godine predmetni spis dostavljen na daljnji postupak, spis predmeta vratilo Osnovnom sudu 10. februara 2011. godine, dakle postupak pred Pravobranilaštvom je trajao više od pet godina. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo bilo kakvo opravdanje. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stanovište Evropskog suda prema kojem su „države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo, kao nadležni organ javne vlasti, doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da je apelantov predmet nerazumno dugo zadržalo na rješavanju i vratilo redovnom sudu na postupanje nakon više od pet godina.
37. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, nedonošenjem odluke u vremenskom periodu dužem od deset godina, prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje kompenzacije
38. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
39. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
40. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je trajao deset godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud utvrđuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja naknade štete i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja trajao više od deset godina.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman