Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3562/14 (M. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Uporedive situacije
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3562/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3562/14, rješavajući apelaciju Milana Barišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Barišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 011287 13 Rev od 9. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 011287 12 Gž 3 od 21. januara 2013.

godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 11287 10 P 2 od 12. jula 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Barišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emire Imširević i Edžerije Trejić, advokata iz Bihaća, podnio je 29. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 011287 13 Rev od 9. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 011287 12 Gž 3 od 21. januara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 11287 10 P 2 od 12. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federalnog pravobranilaštva Sarajevo kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Nusreta Mahakovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 4. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 11. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je protiv tuženih podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva. U tužbi je naveo da je na osnovu Ugovora o korištenju stana zaključenog sa VP 7250-27 Zagreb od 25. juna 1987. godine postao nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na stanu u Bihaću, naselje Harmani H-15 ulaz VI, stan broj 503 (u daljnjem tekstu: predmetni ili sporni stan) koji je napustio uslijed ratnih zbivanja 1992. godine. Svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na stanu je zasnovao na potvrdi iz juna 1991. godine iz koje je vidljivo da je na ime doprinosa za stambenu izgradnju uplatio 274.760,00 tadašnjih dinara i da je na osnovu te potvrde za kupovinu predmetnog stana 13. februara 1992. godine uplatio ostatak kupoprodajne cijene u visini od 550.000,00 tadašnjih dinara. Također je naveo da je pokrenuo postupak za povrat stana 18. septembra 1998. godine, da je njegov zahtjev odbijen i da je napuštanjem Bihaća i BiH ostao u službi JNA u Novom Sadu.

6. Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 11287 10 P 2 od 12. jula 2012. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je zatražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu i upis u zemljišnu knjigu nakon pravomoćnosti presude, te utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog između prvotužene – uprave logistike Generalštaba Armije BiH i drugotuženog koji je nadovjeren 29. aprila 2004. godine, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude su nakon činjeničnih navoda iz tužbe istaknuti navodi odgovora na tužbu. S tim u vezi, prvotužena je apelantov tužbeni zahtjev osporila iz razloga što apelant nije zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa bivšim SSNO, zatim što je njegov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen i što nema svojstvo NSP na predmetnom stanu kao i iz razloga što je odlukom Komisije za izbjeglice i raseljena lica od 7. aprila 2006. godine apelantov zahtjev za povrat stana odbijen. Osim toga, prvotužena je navela da je apelant ostao u profesionalnoj službi u Vojsci Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine, odnosno nakon 14. decembra 1995. godine, pa se ne može smatrati izbjeglicom, a osporila je apelantovo pozivanje na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv BiH jer se radi o bitno činjenično i pravno drugačijem predmetu. S tim u vezi je navedeno da je aplikant Đokić imao zaključen kupoprodajni ugovor za stan čije je utvrđenje prava vlasništva tražio dok apelant u konkretnom slučaju nema zaključen ugovor o kupovini predmetnog stana, niti je NSP na stanu čije utvrđenje prava vlasništva traži, a osim toga je iz istog stambenog fonda riješio stambeno pitanje dobijanjem troiposobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme u Novom Sadu gdje živi.

8. Drugotuženi je osporio tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga: smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je po osnovu samodoprinosa za stambenu izgradnju stekao pravo za utvrđenje prava vlasništva budući da su takve samodoprinose plaćali svi radno sposobni građani bivše Jugoslavije; osporio je da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji jer ga sudu nije dostavio, niti ga ima; osporio je apelantov status izbjeglice jer je iz istog stambenog fonda dobio pod zakup stan u Novom Sadu; osporio je pozivanje na presudu Đokić protiv BiH jer se ne može dovesti u vezu s činjenicama konkretnog predmeta budući da je aplikant Đokić imao zaključen kupoprodajni ugovor za svoj stan; osporio je da apelant nema riješeno stambeno pitanje.

9. Nakon izvedenog dokaznog postupka, cijeneći dokaze pojedinačno i zajedno, Općinski sud je istakao činjenice koje su između parničnih stranaka nesporne, i to: da je apelant bio korisnik predmetnog stana počev od 1987. godine na osnovu ugovora o korištenju stana, da je apelant taj stan koristio sve do izbijanja rata, da do tada (do izbijanja rata) nije zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji, odnosno nije izvršio otkup predmetnog stana, da je po okončanju rata pokrenuo i vodio niz upravnih postupaka za povrat predmetnog stana i da je njegov zahtjev odbijen, da predmetni stan koristi drugotuženi na osnovu rješenja prvotuženog o dodjeli, konkretno Federalnog ministarstva odbrane i da nije izvršio otkup predmetnog stana. U konkretnom slučaju se u kontekstu odlučnih činjenica spornim postavilo pitanje da li apelant na osnovu potvrde o uplati novca u iznosu od 550.000,00 YU dinara od 13. februara 1992. godine može uspješno isticati vlasničko-pravni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu u situaciji kada nije zaključio kupoprodajni ugovor.

10. Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 20. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Naime, ocjenom izvedenih dokaza, kako je dalje obrazloženo, u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, Općinski sud je zaključio da prilikom prometa nekretnina mora postojati pismeni ugovor o kupoprodaji, da NSP koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje i da je stoga u konkretnom slučaju, imajući pri tom u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, ugovor o otkupu, odnosno kupovini stana pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a da je nesporno utvrđeno da apelant takvog ugovora nema. Osim toga, napomenuto je da uplatnica u iznosu od 550.000,00 YU dinara na koju se apelant pozvao ne predstavlja dokaz o uplati dogovorene cijene stana iz ugovora (jer ugovor ne postoji) koja predstavlja bitan element ugovora. Također je ukazano i na to da se u smislu člana 39.a) i 39.c) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u vezi s Instrukcijom za provođenje ovih odredaba, apelant nije obraćao nadležnom ministarstvu radi zaključenja ugovora o otkupu. S tim u vezi je napomenuto da je prema članu 6. pomenute Instrukcije propisano da FMO prodaje stan iz stambenog fonda JNA, i to NSP koji nema zaključen kupoprodajni ugovor sa bivšom JNA pri čemu FMO u tom postupku utvrđuje otkupnu cijenu od koje se odbija svaki iznos koji je uplaćen u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Tek kad takva lica ne ostvare svoja prava kod FMO, mogu, u smislu odredbe člana 39. d) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pokrenuti postupak kod nadležnog suda. Osim toga, u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je apelant zatražio utvrđenje prava vlasništva na stanu, a ne utvrđenje da je najprije zaključio kupoprodajni ugovor, Općinski sud je naveo da je pravni osnov za stjecanje prava vlasništva ugovor o kupoprodaji ili makar utvrđenje o postojanju takvog ugovora za čije se zaključenje ne zahtijeva pismena forma, koji bi kao takav eventualno mogao biti konvalidiran u smislu odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, kako je zadatak suda u parničnom postupku da odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, i da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da ima pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, makar i zahtjevom za utvrđenje postojanja ugovora, to je njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva odbijen kao neosnovan. S obzirom da je prvotužena nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu i da je stanom, nakon okončanih upravnih postupaka u kojima je apelant izgubio stanarsko pravo, predmetni stan dodijelila drugotuženom, ocijenjeno je da nije osnovan ni taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o dodjeli stana drugotuženom. U vezi s naprijed navedenim odlučenjem, Općinski sud se rukovodio, kako je navedeno u zaključku presude, osnovnim načelom propisanim u odredbi člana 2. ZPP-a prema kojem sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 011287 12 Gž 3 od 21. januara 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena samo u pogledu troškova postupka dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. S tim u vezi je istaknuto da je u konkretnom predmetu tužba usmjerena na utvrđenje da je apelant stekao pravo vlasništva na tačno određenom stanu, da se upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnik tog stana i da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o korištenju stana zaključen između prvotužene i drugotuženog. Kantonalni sud je pri tom ponovio načelo parničnog postupka prema kojem sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i istakao da je prvostepeni sud, odlučujući u granicama apelantovog opredijeljenog zahtjeva, izveo valjan zaključak jer apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati da je po bilo kojem pravnom osnovu propisanom u odredbama materijalnog prava stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. U pogledu apelantovog žalbenog prigovora da je kupoprodajnu cijenu stana isplatio i da je za takvu tvrdnju dostavio dokaz – potvrdu o uplati 550.000,00 YU dinara, Kantonalni sud je naveo da navedena potvrda kao dokaz nema takvu dokaznu snagu kojom bi se uspješno mogla dokazati činjenica da je predmetni stan u cijelosti isplaćen niti je to u konkretnom slučaju odlučno, imajući pri tom u vidu tužbeni zahtjev kakav je postavljen u tužbi. Navedenim zahtjevom apelant naime nije tražio utvrđenje da jeste zaključio kupoprodajni ugovor za predmetni stan pri čemu bi navedena potvrda o uplati imala odlučnu dokaznu snagu. To što je apelant na račun bivše JNA uplatio određeni novčani iznos, ne govori samo po sebi da je kupoprodajni ugovor uopće nastao, zbog čega uplata nije od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu kakav je sam apelant opredijelio. Osim toga, apelant nije osporio činjenicu da nije zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji stana i da nije u posjedu stana. Potvrđujući prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu, osim u dijelu troškova postupka, u kom dijelu je prvostepena presuda preinačena, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo sve relevantne odredbe materijalnog prava koje se odnose na činjenično utvrđenje kao i nesporne činjenice, iz kojih proizlazi neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 011287 13 Rev od 9. maja 2014. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. S tim u vezi, u obrazloženju presude je Vrhovni sud ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te u vezi s tim naveo da prigovor pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je apelant svoj zahtjev zasnovao na činjenici da je vlasništvo na predmetnom stanu stekao otkupom jer je uplatio 550.000,00 YU dinara na blagajni VP Bihać uz tvrdnju da je na taj način zaključio kupoprodajni ugovor, a da pri tome nije dokazao postojanje pismenog ugovora o otkupu stana koji bi predstavljao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Pozivanjem na sve relevantne odredbe materijalnog prava, nižestepeni sudovi su po ocjeni Vrhovnog suda na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli valjan pravni zaključak, a potvrda, odnosno uplatnica na kojoj je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev, ne može zamijeniti nedostatak ugovora o prometu stanom. Imajući u vidu sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je isključivo zatraženo utvrđenje da je na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva, a ne da se utvrdi postojanje pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene odluke kojim je odlučeno u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva pravilne, a revizija stoga neosnovana, zbog čega je kao takva odbijena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je u iscrpnoj apelaciji hronološki opisao tok sudskog postupka iz kojeg su proizašle osporene presude, ukazujući da je tek u presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda drugotuženi označen u tom svojstvu, a da je prethodno u prvostepenom postupku imao ulogu umješača, na što je ukazano u žalbi i reviziji. S tim u vezi je istakao da je Kantonalni sud u uvodu presude drugotuženog označio u tom svojstvu, ali u presudi nije dato nikakvo obrazloženje u vezi s tim, dok je tek Vrhovni sud u svojoj presudi dao potpuno i jasno obrazloženje u vezi s jedinstvenim suparničarstvom, i to u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev. Međutim, i pored takvog obrazloženja smatra da mu je zbog procesnih nedostataka povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer od pravilnog označavanja stranaka ovisi sam tok postupka, a u konkretnoj situaciji smatra da je zbog neizvjesnosti ulogom drugotuženog uskraćeno njegovo pravo na pristup sudu.

14. U vezi s odlučenjem redovnih sudova, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer smatra da je potvrda kojom je izvršio uplatu novčanog iznosa dovoljna za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu, uplatom kupoprodajne cijene stana. Navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava osim toga dovodi u vezu s zabranom diskriminacije, ukazujući da su isti sudovi u identičnim situacijama postupili drugačije, usvajanjem tužbenog zahtjeva na osnovu istih potvrda koje su u tim postupcima tužitelji Franjo Srnec i Hasan Imamović prezentirali sudu kao dokaz da su vlasnici svojih stanova. S tim u vezi je dostavio dokaze, odnosno presude navedenih lica smatrajući da iz dokaza koji je on prezentirao u sudskom postupku, dakle, potvrde o uplati novčanih sredstava, proizlazi nepobitan zaključak da je sa bivšom JNA, odnosno Vojnom komandom dogovorio osim predmeta ugovora kao bitnog elementa i drugi bitan element a to je cijena stana. Smatra da, stoga, njegov tužbeni zahtjev ni u kojem slučaju nije mogao biti odbijen. Sudovi su po apelantovom mišljenju pogrešno, smatrajući da u konkretnom slučaju nedostaje pismeni ugovor o kupoprodaji stana što je i nesporno, ukazali da je prvo trebalo utvrditi postojanje pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva pa tek onda vlasništvo, ne cijeneći dovoljno dokaz koji je uz tužbu priložio, i to potvrdu o uplati novčanog iznosa za koji smatra da predstavlja cijenu stana. S tim u vezi je naveo svoj stav prema kojem smatra da je sporni stan njegovo vlasništvo još od 13. februara 1992. godine kada je izvršio uplatu novčanog iznosa i da je stoga pogrešan stav redovnih sudova kojim se za utvrđenje prava vlasništva na stanu zahtijeva postojanje kupoprodajnog ugovora. Ukazao je na presudu Đokić protiv BiH i istakao da izvršenje te presude obavezuje državu BiH da riješi pitanje svih vojnih stanova koji nisu vraćeni ranijim pripadnicima JNA. Kako o njegovom tužbenom zahtjevu nije riješeno na pravilan i zakonit način, predložio je da se apelacija usvoji, a osporene presude ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno stavu apelanta, u postupku povodom apelantove revizije pri donošenju presude nisu uskraćena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao, niti je u revizijskoj odluci primjena prava bila proizvoljna.

16. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod razloga i pravnih stavova datih u obrazloženju presude i da, stoga, predlaže da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je dao informaciju o predmetu u kojoj je samo istakao datum donošenja prvostepene presude, te datume donošenja drugostepene i trećestepene presude kojima je ona potvrđena. O navodima iz apelacije nije dat poseban odgovor.

18. Prvotužena je istakla da je apelacija nedopustiva jer pitanja koja pokreće nisu u nadležnosti Ustavnog suda, budući da u postupku nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, niti je relevantni zakon sam po sebi neustavan niti je došlo do povrede procesnih prava apelanta. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

19. Drugotuženi je u odgovoru osporio navode iz apelacije i predložio da se apelacija kao neosnovana odbije. Ukazao je da sadržaj apelacije predstavlja hronološki tok postupka prikazan iz subjektivnog viđenja apelanta, ne ukazujući pri tom na povredu prava za koje smatra da su povrijeđena. Apelant je bio samo korisnik stana u državnom vlasništvu koji je napustio i promijenio prebivalište iz jedne države u drugu nakon čega je u Novom Sadu gdje živi i riješio stambeno pitanje. Smatra da je svaki predmet u vezi s stambenim fondom bivše JNA specifičan za sebe i da se apelantov predmet ne može dovesti u vezu s presudom u predmetu Đokić protiv BiH o čemu su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda naveli jasne stavove i zaključke.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

22. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 33/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.

23. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se zadovoljavanje stambenih potreba [...] građanskih lica na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) [...] Član 20.

(1) Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.

[...] Član 21.

Otkupna cijena stana iz stambenog fonda JNA utvrđuje se prema revalorizovanoj građevinskoj vrijednosti stana, zavisno od kvaliteta i opremljenosti stana, lokacije zgrade, položaja stana u zgradi i drugih elemenata utvrđenih propisanom metodologijom. Tako utvrđena otkupna cijena stana umanjuje se za iznos amortizacije stana, najviše do 50% od pune amortizacije.

Ako stan iz stambenog fonda JNA otkupljuje aktivno vojno lice, građansko lice na službi u JNA...otkupna cijena stana iz stava 1. ovog člana umanjuje se za:

1) revalorizovani iznos troškova pribavljanja i komunalnog opremanja zemljišta; 2) revalorizovani iznos sredstava doprinosa za stambenu izgradnju koji je za lice koje otkupljuje stan, odnosno člana njegovog porodičnog domaćinstva koji je na službi u JNA i zajedno s njim rješava stambeno pitanje, ako je to za njega povoljnije, uplaćen u stambeni fond JNA. Revalorizacija se obavlja prema kretanju ličnih dohodaka lica za koja je doprinos uplaćivan za period u kome je doprinos uplaćivan.

24. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) relevantne odredbe glase: Član 39.

Nosiocima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnosti ma saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste («Službeni list SFRJ», broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate.

Član 39. a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik FBiH“ br. 54/04, 36/06 i 51/07) relevantne odredbe glase: Član 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Službene novine FBiH», br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) član 39 mijenja se i glasi: Nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA [..] i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 2.

Član 39.e mijenja se i glasi:

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 011287 13 Rev od 9. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant ukazuje da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabranu diskriminacije iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Apelant suštinski ukazuje da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega zbog pogrešne primjene procesnog prava (neizvjesne uloge drugotuženog), zatim pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koje dovodi u vezu s pogrešnim zaključkom redovnih sudova u pogledu primjene pravila o teretu dokazivanja. Smatra da u konkretnoj situaciji nije na pravilan način ocijenjen njegov ključni dokaz koji je dostavio u prilog činjeničnih tvrdnji iz tužbe da je postao vlasnik predmetnog stana uplatom kupoprodajne cijene, i da, stoga, nasuprot stavovima redovnih sudova, nije bilo neophodno da se prethodno utvrdi postojanje kupoprodajnog ugovora. Smatra da je takav stav sudova pogrešan i da su trebali biti primijenjeni standardi iz presude Đokić protiv BiH prema kojima država BiH ima obavezu da riješi sva pitanja u vezi sa stambenim fondom bivše JNA.

35. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama, između ostalog u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), podsjetio na svoju praksu i brojne odluke u kojima je odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine i Odluka broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine), u kojima je suštinski problematizirano pitanje prava na imovinu u situaciji postojanja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu nekretnina, stana iz fonda bivšeg SSNO ili postojanja ugovora o korištenju stana. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

36. Također, u citiranoj odluci broj AP 1011/08 u kojoj je Ustavni sud odlučivao povodom apelacija koje su podnijeli nosioci stanarskih prava za povrat „vojnih“ stanova, u kojoj je utvrđeno kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je podsjetio na presudu Evropskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj je Evropski sud u odnosu na dio aplikanata (tri od ukupno šest) utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je napomenuo da se Evropski sud u navedenoj odluci bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne „vojne“ stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, zatim je utvrđivao da li su aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

37. Iz naprijed navedene prakse proizlazi da se Ustavni sud bavio pitanjem povrata „vojnih“ stanova s različitih pravnih aspekata koji su zavisili od statusa apelanata na tim stanovima, dakle, u situacijama kad su imali pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO pri čemu su primjenjivani standardi iz presude Đokić protiv BiH, ili u situacijama kada taj ugovor nisu imali, ali su na tim stanovima imali stanarska prava pri čemu su primjenjivani standardi iz pomenute presude Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine.

38. Međutim, u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, apelant u sudskom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, nije tražio povrat stana koji je prije rata dobio na korištenje niti po jednom od prethodna dva navedena osnova (ugovora o kupoprodaji ili na osnovu stanarskog prava), već je zatražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu zbog nepostojanja pismenog ugovora o kupovini stana.

39. U vezi s tim, kao i suštinskim apelacionim pitanjem kojim je ukazano na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije kojim je ukazano na pogrešnu primjenu procesnog prava zbog „neizvjesne“ uloge drugotuženog u prvostepenom postupku neosnovani upravo iz razloga koje je sam apelant naveo u apelaciji. Ti navodi se tiču obrazloženja koje je u svojoj konačnoj presudi istakao Vrhovni sud dajući potpuno i jasno obrazloženje u vezi s jedinstvenim suparničarstvom, i to u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev, dakle, zahtjev kojeg je opredijelio apelant kojim je obuhvatio drugotuženog, te je stoga bio svjestan njegove uloge u postupku u vezi sa zahtjevom koji je prema njemu opredijelio (poništenje ugovora o korištenju stana) što ni u kom slučaju, samo po sebi, nije utjecalo na pristup sudu kako apelant neosnovano smatra.

40. U vezi s navodima apelacije kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri nespornoj činjenici o nedostatku formalnih uvjeta, dakle, nepostojanju pismenog ugovora o kupovini stana, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je vlasništvo na predmetnom stanu stekao otkupom 13. februara 1992. godine plaćanjem kupoprodajne cijene i prethodno plaćanjem doprinosa za stambenu izgradnju, bez obzira što nije zaključio kupoprodajni ugovor u pismenoj formi. Imajući u vidu apelantov jasno opredijeljen tužbeni zahtjev, dakle, utvrđenje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige, pri nespornoj činjenici da u konkretnom slučaju apelant sa prvotuženom (odnosno njenim pravnim prednikom) nije zaključio pravno obavezujući ugovor, prvostepeni sud je u kontekstu odlučnih činjenica naglasio da se u postupku kao sporno postavilo pitanje da li apelant na osnovu potvrde o uplati određenog novčanog iznosa može uspješno isticati vlasničko-pravni zahtjev u pogledu predmetnog stana. U vezi s tim su izvedeni dokazi i njihov sadržaj je doveden u kontekst relevantnih odredbi materijalnog prava, te je izveden zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva iz razloga što uplatnica kao dokaz o uplati određenog novčanog iznosa ne može zamijeniti ugovor o prometu, odnosno kupoprodaji stana niti u konkretnom slučaju taj iznos predstavlja dogovorenu cijenu stana kao bitnog elementa ugovora. Osim toga, naglašeno je da ni tužbenim zahtjevom nije prethodno zatraženo utvrđenje da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, slijedom čega bi potvrda o uplati novčanog iznosa bila odlučna i slijedom čega bi bilo moguće utvrditi da je apelant na osnovu pravnog posla kao osnova za stjecanje prava vlasništva mogao steći i pravo vlasništva na predmetnom stanu. Međutim, kako apelant takav zahtjev u konkretnom postupku nije postavio, Općinski sud je, imajući u vidu načelo koje je propisano u članu 2. ZPP-a prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i pri tom nije vezan za navode stranaka, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan cijeneći da svoj zahtjev, dakle da je na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva uplatom određenog novčanog iznosa, apelant nije dokazao. Kantonalni sud i Vrhovni sud su, obrazlažući neosnovanost apelantovih žalbenih i revizijskih prigovora, potvrđujući prvostepenu presudu osim u pogledu troškova postupka, jasno obrazložili da apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati činjenicu da je po bilo kojem pravnom osnovu propisanom odredbama materijalnog prava stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Vrhovni sud je, osim toga, cijeneći apelantov revizijski prigovor kojim je ukazao na uplatnicu od 13. februara 1992. godine, jasno ukazao da potvrda o prijemu novca ne može zamijeniti nepostojanje ugovora o prometu niti je uplatnica sama po sebi dokaz o uplati kupoprodajne cijene stana, a kako tužbeni zahtjev glasi isključivo na utvrđenje da je apelant stekao pravo vlasništva, a ne na utvrđenje postojanja pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, to je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev po ocjeni Vrhovnog suda pravilno odbijen.

41. Ustavni sud zapaža da je za takav stav Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, naveo iscrpne razloge naglašavajući da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva u postupku koji je u konkretnom slučaju opredijelio, odnosno definirao sam apelant. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova na tri instance da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer u postupku kojeg je protiv tuženih pokrenuo nije dokazao da je na osnovu uplatnice, a u izostanku pismenog ugovora o kupoprodaji, stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da je stoga bilo moguće primijeniti standarde uspostavljene u pomenutoj presudi Đokić protiv BiH. Stoga, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s primjenom pravila o teretu dokazivanja smatra neosnovanim, cijeneći da su u konačnoj, osporenoj presudi Vrhovnog suda, kojom su potvrđene nižestepene presude, navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav iz kojeg proistječe neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i činjenica predmeta ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

42. U vezi sa prigovorima kojima apelant ukazuje da su redovni sudovi koji su odlučivali o njegovom zahtjevu u drugim predmetima (po tužbama Franje Srneca i Hasana Imamovića) povodom identičnih tužbenih zahtjeva donijeli dijametralno suprotne odluke na način što su te tužbene zahtjeve usvojili, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ovi prigovori koje apelant dovodi u vezu sa kršenjem prava na pravično suđenje u vezi sa zabranom diskriminacije, čine neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda koja je donesena u postupku kojim je disponirao apelant, od podnošenja tužbe i postavljanja tužbenog zahtjeva pa i preinačenja tog zahtjeva u smislu postojanja jedinstevnih suparničara (o čemu je prethodno navedeno jasno obrazloženje Vrhovnog suda), za koju Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi prigovori apelanta. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu, kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja, pa i onih na koje je apelant ukazao i u prilogu apelacije dostavio presude redovnih sudova iz kojih proizlazi, kako zapaža Ustavni sud, da su tužitelji u tim predmetima tužbenim zahtjevom, za razliku od apelantovog, tražili utvrđenje da su sa Vojno stambenim fondom sklopili kupoprodajni ugovor čiji je predmet stan i na osnovu kupoprodaje stekli pravo vlasništva na tim stanovima. Upravo navedene okolnosti u bitnome razlikuju apelantov slučaj od predmeta na koje se apelant pozvao. Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.

43. Dakle, imajući u vidu sadržaj svih relevantnih odredaba zakona koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije kako samostalno tako ni u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navedeno posebno jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava zasnovao svoju odluku, davši za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

45. U vezi sa prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog i materijalnog prava kada su redovni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je regulirano odredbama ZPP-a koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili apelantov tužbeni zahtjev na osnovu relevantnih materijalnih odredaba, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

47. Nema ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantovo nezadovoljstvo presudom koja je donesena povodom revizije, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava, pri čemu ni pozivanje apelanta na druge odluke u navodno istim situacijama nije osnovano budući da je riječ o drukčijim tužbenim zahtjevima o kojima je Vrhovni sud odlučivao tim odlukama.

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman