Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2841/16 (M. P.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2841/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2841/16, rješavajući apelaciju M. P., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. P., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 017303 15 U od 30. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017303 15 U od 30. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS), kojim je, između ostalog, odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje činjenice zarobljavanja, kao pripadnika VP 7048 M. Grad 23. septembra 1994. godine.
2. Okružni sud navodi, da se iz stanja spisa utvrđuje da je predmetni upravni postupak otpočeo zahtjevom apelanta za utvrđivanje činjenice zarobljavanja, kao pripadnika VP-7048 Mrkonjić Grad, 23. septembra 1994. godine, da odlučujući o istom tuženi je taj zahtjev odbio, uz obrazloženje da je apelant nesporno zarobljen 23. septembra 1994. godine kao radnik ŠG "Gorica” Šipovo, zajedno sa još devet radnika preduzeća, jer je na osnovu svih dokaza, utvrdio da apelant u tom periodu nije bio pripadnik VP 7048 Mrkonjić Grad, jer je bio u radnoj obavezi u periodu od 6. maja 1992, do 22. oktobra 1994. godine. Okružni sud ističe, da ni apelant ne spori činjenicu da je kritičnog dana prevozio radnike ŠG "Gorica", čiji je radnik i sam bio, te da su tog dana i zarobljeni, nakon čega su odvedeni u Bugojno i u novembru mjesecu 1995. godine razmijenjeni. Dalje se navodi, da svi dokazi, koje je apelant dostavio uz zahtjev, izuzev uvjerenja MORS Odsjek Šipovo od 6. februara 1998. godine upravo govore u prilog zaključku tuženog da apelant u tom periodu nije bio pripadnik VP- 7048 Mrkonjić Grad, već u radnoj obavezi, pa kada u evidenciji stradalih, ranjenih i zarobljenih pripadnika VP 7048 Mrkonjić Grad nije evidentirano zarobljavanje apelanta, pravilno je tuženi postupao kada je zatražio dokaze u vezi sa angažovanjem apelanta u VGB - 8 VP 7048 Mrkonjić Grad, jer je u istom tom periodu apelant bio angažovan u radnoj obavezi, prema podacima ŠG "Gorica", o čemu svjedoči potvrda o objavi nestalih radnika. Okružni sud konstatuje, da ni potvrda, na koju se poziva apelant od 5. oktobra 1998. godine Ministarstva odbrane, Sekretarijata Banja Luka, Odsjeka Šipovo ne ukazuje na pripadnost apelanta VP 7048 Mrkonjić Grad, nego samo potvrđuje da je apelant zarobljen i to 22. septembra, što ne odgovara ni tvrdnji apelanta da je zarobljen 23. septembra 1994. godine i da je do 18. novembra 1994. godine proveo u zarobljeništvu, a ovu potvrdu apelant je priložio uz tužbu. Okružni sud naglašava da je Odsjek Šipovo izdao uvjerenje od 6. februara 1998. godine o neprekidnom angažovanju apelanta od 4. maja 1992. do 20. marta 1996. godine u VP 7048, ali Odjeljenje za opštu upravu Opštine Šipovo nije raspolagalo sa podacima na osnovu čega je evidentirano angažovanje apelanta u toj vojnoj pošti, a u VOB-8 te vojne pošte evidentirano je angažovanje apelanta od 4. maja do 5. maja 1992. godine što znači samo jedan dan i tek od 23. oktobra 1994. do 20. marta 1996. godine, što znači da je apelant evidentiran u toj vojnoj pošti nakon zarobljavanja, te je jasno da ta vojna pošta i nije evidentirala zarobljavanje, niti ima podatke o razmjeni apelanta, a iz prostog razloga što je te podatke imalo ŠG "Gorica” Šipovo, koje je apelanta angažovalo po osnovu radne obaveze na poslovima vozača autobusa u periodu od 6. maja 1992. do 22. oktobra 1994. godine, što odgovara Spisku radnika ŠG "Gorica" Šipovo, koji su 23. septembra 1994. godine obavljali poslove u radnoj jedinici "Kupreška Rijeka", na kom spisku se apelant nalazi pod rednim brojem 5., koji spisak je uredno ovjeren od strane poslodavca, kao i dostave podataka SJB Šipovo od 6. oktobra 1994. godine, koji je "Gorica" Šipovo dostavila SJB, a iz čega slijedi da je dostavljen i spisak radnika koji su zarobljeni 23. septembra 1994. godine. Po ocjeni Okružnog suda, sve navedene dokaze tuženi je cijenio pravilno, a apelant pogrešno navodi da je prvostepeni organ utvrđivao određene činjenice, s obzirom da je sve dokaze proveo i cijenio tuženi, te da apelant neosnovano navodi da je njegovo angažovanje u radnoj obavezi pogrešno utvrđeno, jer zapravo apelant nema nijedan dokaz, koji bi potvrdio njegovo angažovanje u navedenoj jedinici u spornom periodu, to jest u periodu zarobljavanja. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman