Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4791/16 (D. K.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Invalid
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4791/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4791/16, rješavajući apelaciju Dušana Kalakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Kalaković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050778 16 Rev od 7. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Kalaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 25. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050778 16 Rev od 7. aprila 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je tužena (Republika Srpska) da na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha i po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti) isplati apelantu novčani iznos od 6.000,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke navedeno je, između ostalog, da je 25. jula 1992. godine apelant, kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen u predjelu desne nadkoljenice i da mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak trećeg stepena i dopunsko materijalno obezbjeđenje u visini od 14% od osnovice. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok je stavom 2. istog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Vrhovni sud je zaključio da je trebalo utvrditi kada se stanje povrede kod apelanta može smatrati definitivnim, da bi se u konkretnom slučaju primijenila navedena zakonska odredba. Vrhovni sud je konstatovao da se apelant liječio i nakon što se stanje njegove povrede može smatrati definitivnim, te da se to može smatrati liječenjem komplikacija ili rehabilitacijom, ali da nije od uticaja na primjenu navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nalaz i mišljenje vještaka Z. B. ne može dovesti do drugačijeg zaključka, iz razloga što se vještak nije izjašnjavao kada je stanje povrede kod apelanta postalo definitivno, već samo da se „ne može govoriti o konačnom izliječenju, liječenje posljedica ovakvih bolesti traje doživotno i nema vremena ograničenja liječenja“. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da teret dokazivanja ove tvrdnje leži na apelantu, u skladu sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku, ali da apelant ovu činjenicu nije dokazao u toku postupka, niti je na ove okolnosti ispitan vještak. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi propustili na valjan način ocijeniti materijalnopravne posljedice Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka od 19. juna 2008. godine, kojim je obustavljen postupak vansudskog poravnanja sa apelantom, a povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Shodno tome, konstatovano je da je odredbom člana 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992 do 19. juna 1996. godine propisano da će nadležni organ donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Obzirom na to da je donesen zaključak, Vrhovni sud je konstatovao da iz toga proizilazi da je apelantu ponuđeno zaključenje poravnanja, koje je on odbio. Vrhovni sud je zaključio da se izjava kojom je apelantu ponuđeno zaključenje vansudskog poravnanja treba cijeniti u smislu odredbe člana 365. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da se dužnik ne može odreći zastarijelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarijelost. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužena, postupajući u skladu sa odredbom člana 9. u vezi sa članom 10. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, u pismenom obliku dala izjavu kojom se odriče zastarijelosti obaveze u odnosu na apelanta, ali do iznosa propisanog odredbama člana 17. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, kojom odredbom je propisano da naknada štete (satisfakcija) invalidu IV kategorije sa 80% invaliditeta iznosi 6.000,00 KM. Najzad, konstatovano je da je zahtjev za isplatu naknade materijalne i nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između dosuđenog i utuženog iznosa, obuhvaćen zastarom potraživanja.
Apelacioni navodi
4. Na osnovu navoda iz predmetne apelacije, Ustavni sud zaključuje da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman