Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/16 (M. A., S. A., D. A. i A. K. i drugi)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3285/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3285/16, rješavajući apelaciju Mehmedalije Alajbegović i dr., na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mehmedalija Alajbegović, Sulejman Alajbegović, Džafer Alajbegović i Abid Kobilica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 000439 14 Rev od 12. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Salem Alajbegović, Naza Alajbegović, Samir Aiajbegović, Said Alajbegović, Ahmet Alajbegović, Jakup Alajbegović, Alija Alajbegović, Đemal Alajbegović, Kemal Alajbegović, Raif Alajbegović, Faruk Alajbegović, Murat Alajbegović i Adam Alajbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 36 0 P 000439 14 Rev od 12. maja 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 000439 14 Gž 2 od 12.
maja 2014 godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Alajbegović, Sulejman Alajbegović, Džafer Alajbegović i Abid Kobilica (u daljnjem tekstu: prvoapelanti), te Salem Alajbegović, Naza Alajbegović, Samir Aiajbegović, Said Alajbegović, Ahmet Alajbegović, Jakup Alajbegović, Alija Alajbegović, Đemal Alajbegović, Kemal Alajbegović, Raif Alajbegović, Faruk Alajbegović, Murat Alajbegović i Adam Alajbegović (u daljnjem tekstu: drugoapelanti), koje zastupa Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 1. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 000439 14 Rev od 12. maja 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 000439 14 Gž 2 od 12. maja 2014 godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija prvoapelanata, odnosno odbačena je revizija drugoapelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta (prvoapelanata i drugoapelanata), kojim su tražili da se tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) obaveže da svakom od apelanata pojedinačno naknadi materijalnu štetu koja postoji na njihovim stambenim i pomoćnim objektima u određenim novčanim iznosima.
2. Vrhovni sud navodi, da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete nastale na njihovim stambenim i pomoćnim objektima, a koja šteta je po tvrdnjama apelanata nastala u vezi sa opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženi, tj. u vezi sa miniranjem koje je tuženi vršio na površinskom kopu ,,Vrtlište“. Vrhovni sud konstatuje, da je na okolnost da li se oštećenja na stambenim i pomoćnim objektima apelanta mogu dovesti u vezu sa opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženi provedeno vještačenje po Rudarskom institutu d.d. Tuzla koji se u jasnom i potpunom nalazu i mišljenju izjasnio da se oštećenja na stambenim i pomoćnim objektima prvoapelanata ne mogu dovesti u vezu sa miniranjem koje obavlja tuženi na površinskom kopu ,,Vrtlište“. Stoga su, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja (član 123. i 126. Zakona o parničnom postupku-u daljnjem tekstu: ZPP) kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev jer usvajanje istog u odnosu na označenog tuženog ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Vrhovni sud ističe, da odredbom člana 155., stav 2. ZPP je regulisano da ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivriječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja, a odredbom člana 155. stav 3. ZPP je regulisano da ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka. Vrhovni sud naglašava, da je u konkretnom predmetu rješenjem prvostepenog suda određeno vještačenje po Rudarskom institutu d.d. Tuzla, a na okolnost da li su oštećenja na objektima apelanata uzrokovana djelatnošću tuženog koja se ogleda i u miniranju, da je taj institut dostavio prvostepenom sudu nalaz i mišljenje 30. oktobra 2009. godine, a postupajući po rješenju prvostepenog suda, te je taj institut 3. aprila 2013. godine dostavio prvostepenom sudu dopunu nalaza i mišljenja. Također se navodi, da su predstavnici tog instituta bili prisutni na ročištima za glavnu raspravu održanim 1. juna 2011. godine i 31. maja 2013. godine i odgovarajući na pitanja parničnih stranaka i suda nalaz i mišljenje učinili u cijelosti jasnim i potpunim. Vrhovni sud zaključuje, da okolnost da se apelanti ne slažu sa potpunim i jasnim nalazom i mišljenjem vještaka nije razlog da sud u smislu odredbe člana 155. stav 3. ZPP odredi drugog vještaka, stoga ne stoji revizijski prigovor povrede odredbe člana 155. stav 2. i 3. ZPP-a kroz revizijske navode da je odbijanjem prijedloga apelanata da se provede novo vještačenje po Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu u Tuzli, na iste okolnosti na koje je jasan i potpun nalaz dao Rudarski institut d.d. Tuzla, prvostepeni sud počinio povredu tih zakonskih odredbi na koju je ukazano u žalbi na prvostepenu presudu i da ta povreda nije sankcionisana od strane drugostepenog suda. Vrhovni sud također ističe, da revizije drugoapelanata nisu dopuštene, jer je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a po kriteriju uslova iz člana 237. stav 3. istog zakona, Vrhovni sud nalazi da uslovi propisani za primjenu te zakonske norme nisu ispunjeni, jer odlučivanje po revizijama ne bi imalo uticaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na prvoapelante, čija revizija je odbijena kao neosnovana
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) U odnosu na drugoapelante čija revizija je odbačena kao nedopuštena
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelante čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
9. U konkretnom slučaju revizija apelanata je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je u odnosu na njihov tužbeni zahtjev odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 000439 14 Rev od 12. maja 2016. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na tužbeni zahtjev ovih apelanata (drugoapelanata) je presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 000439 14 Gž 2 od 12. maja 2014. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum prijema konačne drugostepene presude, jer iz stanja spisa proizlazi da su apelanti 17. juna 2014. godine putem Općinskog suda u Kaknju, izjavili reviziju protiv drugostepene presude, pa se podrazumijeva da su konačnu drugostepenu presudu primili prije tog datuma (a i u podnesenoj reviziji, koju su apelanti dostavili uz apelaciju, se navodi da je odluku Kantonalnog suda primio punomoćnik apelanata 21. maja 2014. godine). Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. avgusta 2016. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman