Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3943/16 ("Libero Trade" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Cesija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3943/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3943/16, rješavajući apelaciju "Libero Trade" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Libero Trade" d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 203536 16 Rev od 2. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Libero Trade" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 203536 16 Rev od 2. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, da se utvrdi da je apelant izlučni povjerilac sa pravom na potpunu naknadu štete, jer je tuženi („Polihem“ d.d. u stečaju) prodao stvari apelanta, kao i da se obaveže tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos.

2. Vrhovni sud navodi, da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je na temelju Ugovora o cesiji od 30. juna 1998. godine apelant, kao ustupilac potraživanja, od Rudnika uglja Tuzla prenio svoja potraživanja primaocu uplate DD ,,Polihem“ Tuzla u određenom iznos, koja je primalac potraživanja (prednik tuženog) djelimično izmirio apelantu u robi, a nakon otvorenog stečajnog postupka nad imovinom tuženog, stečajni upravnik je nakon podnijete prijave potraživanja apelanta priznao potraživanje iz navedenog Ugovora o cesiji u određenom novčanom iznosu, rješenjem Općinskog suda u Tuzli od 1. oktobra 2003. godine, i to kao potraživanje općeg isplatnog reda u traženom iznosu i sa pripadajućim kamatama. Vrhovni sud konstatuje, da su na tako utvrđeno činjenično stanje, a za koja je vezan revizijski sud nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 37. Zakona o stečajnom postupku) kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Vrhovni sud ističe, da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav pravni stav da apelant nije dokazao da sa stanovišta člana 37. Zakona o stečajnom postupku, ima pravo na izdvajanje stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku, odnosno da je apelant izlučni povjerilac na tim stvarima, a tako ni pravo na naknadu štete (član 7. stav 1. i 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku). Dalje se navodi, da apelant kao povjerilac, koji je prije otvaranja stečaja nad stečajnim dužnikom, dao predniku tuženog kao pozajmicu određeni novčani iznos, nije izlučni povjerilac koji bi mogao potraživati od stečajnog dužnika povrat tog novčanog iznosa, već je stečajni povjerilac, koje pravo mu je kao takvo po njegovoj prijavi i priznato u stečajnom postupku, budući da novčana potraživanja ne mogu biti predmet izlučnog prava. Vrhovni sud naglašava, da predmet izlučnog prava mogu biti samo individualno određene pokretne ili nepokretne stvari, koje se mogu identifikovati kao stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku, nego izlučnom povjeriocu. Po ocjeni Vrhovnog suda, a protivno pravnom rezonovanju apelantove revizije, apelant nije dokazao da je on bio vlasnik stvari - određene robe, pa mu i ne pripada pravo da potražuje naknadu štete u novčanom iznosu, kao protivvrijednost iste, a koju je tuženi otuđio u stečajnom postupku. Stoga, kako je izlučno pravo stvarno pravo, ono ne može postojati na novcu i novčanom potraživanju koja su obligaciona prava i kao takva su apelantu priznata u stečajnom postupku, to je po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je dugovani iznos u konkretnom slučaju individualiziran kroz svjedočenje R. T. i S. H., jer drugostepeni sud pravilno zaključuje da ti navodi, u suštini, samo potvrđuju osnovanost priznanja dugovanog novčanog potraživanja od strane stečajnog upravnika apelantu, kao stečajnom povjeriocu, a nikako da se radi o imovini - stvarnom pravu koje bi moglo biti predmet izlučnog prava apelanta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3943/16 ("Libero Trade" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio