Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4162/16 (J. K.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4162/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4162/16, rješavajući apelaciju Jelenka Konjevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jelenko Konjević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057106 14 Rev od 14. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelenko Konjević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 057106 14 Rev od 14. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (V. T.) isplati određeni novčani iznos, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je predmetni ugovor o zajmu ništav, da tužitelj apelantu isplati određeni novčani iznos.
2. Vrhovni sud navodi, da je predmet spora zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da mu, po osnovu ugovora o zajmu, isplati određeni novčani iznos, kao i protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zajmu, te da se tužitelj obaveže da apelantu isplati određeni iznos. Dalje se navodi, da je u konkretnom slučaju, zahtjev tužitelja utemeljen na pismenom ugovoru od 23. februara 2007. godine, na kojem se nalaze potpisi parničnih stranaka i svjedoka D. M., da tužitelj tvrdi da je ovim ugovorom apelantu pozajmio novac za kupovinu stana, te da apelant ne spori da je na tom ugovoru njegov potpis, niti spori potpis navedenog svjedoka, ali je ustvrdio da se tužitelj bavi zelenašenjem i da je predmetni ugovor potpisao uslijed prijetnje tužitelja i da nije primio određeni novčani iznos. Vrhovni sud konstatuje, da kod utvrđenja nižestepenih sudova da je tužitelj apelantu predao određeni novčani iznos, tako što je između stranaka prvo došlo do zaključenja usmenog ugovora o zajmu i predaje novca, a nakon toga i do zaključenja pismenog ugovora, kod toga da je i usmeni ugovor o zajmu pravno valjan, te kako izvedenim dokazima apelant nije dokazao prednje navode o prijetnjama, a po pozivu tužitelja nije isplatio preostali iznos duga, nižestepeni sudovi su primjenom zakonskih odredaba na koje su se pozvali pravilno apelanta obavezali na isplatu određenog novčanog iznosa. Vrhovni sud ističe, da suprotno apelantovim revizionim navodima, zaključak nižestepenih sudova da nisu dokazani navodi apelanta o tome da je bio izložen prijetnjama tužitelja, su zasnovani na pravilnoj ocjene izvedenih dokaza. Naime, osim iskaza samog tuženog, niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio ove navode, pa tako ni svjedoci J. T. i M. V., na čije iskaze se apelant u revizionim navodima posebno poziva, dok je svjedok M. K., supruga apelanta, pa se uslijed njene zainteresovanosti za ishod konkretne parnice dati iskaz ne može uzeti kao pouzdan, a pogotovo što ni ona ne navodi da je bila prisutna samom činu potpisivanja ugovora. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su, nadalje, pravilno zaključili da je predmetni ugovorni odnos parničnih stranka dopušten pravni posao, čiji je predmet obaveze moguć i određen, pa kako nije dokazano odsustvo slobodne volje kod njegovog zaključenja to su pravilno odbili protivtužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i vraćanje određenog novčanog iznosa. Vrhovni sud naglašava, da su nižestepeni sudovi pravilno obrazložili da prijetnja na koju se apelant pozvao pred nižestepenim sudovima, te na koju se poziva u reviziji, a čije postojanje nije dokazano, saglasno odredbi člana 60. Zakona o obligacionim odnosima, se može ticati rušljivosti navedenog ugovora, a ne i apsolutne ništavosti istoga. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman