Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4881/16 (Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina i „Audi Centar“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4881/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4881/16, rješavajući apelacije Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107289 16 Gž od 22. novembra 2016. godine;
Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 267978 12 Gž od 2. decembra 2016. godine;
„Audi Centar“ d.o.o. Banjaluka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 086548 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4881/16
1. Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107289 16 Gž od 22. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (F.A., H.K., A.M. i I.A.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. U tom smislu, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrđuje da je apelantica morala odmah, po isteku kredita, tj. 1. januara 2005. godine dati mjenicu na naplatu, a to je učinila tek 31. jula 2009. godine, podnošenjem tužbe sudu (prvobitno prijedlog za izvršenje), odnosno protekom roka od tri godine od dospjeća posljednjeg anuiteta. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
2. AP-4882/16
2. Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 267978 12 Gž od 2. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (V.Z., Š.H., H.B. i M.K.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, te solidarno isplate zakonske zatezne kamate na iznose navedene u izreci presude, zajedno sa troškovima parničnog postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju konačno osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojima je regulisano da se svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju u roku od tri godine, računajući od dana dospjelosti. S tim u vezi Kantonalni sud navodi da je pravilno zaključio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu mjeničnog potraživanja iz mjenice izdate 1999. godine, naknadno upisanog datuma dospjeća 2009. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrđuje da je apelantica morala odmah, po isteku kredita, tj. 1. aprila 2006. godine zahtijevati ispunjenje obaveze, a to je učinila tek u 20. maja 2009. godine, pokretanjem izvršnog postupka, sud je zaključio da je apelanticin zahtjev zastario. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
3. AP-4943/16
3. „Audi Centar“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đuro Savić advokat iz Banjaluke, podnio je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 086548 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tuženog (,,Wiener osiguranje" Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka) i preinačene su nižetepene presude na način da je obavezan tuženi da apelantu na ime zakupnine umjesto dosuđenog iznosa od 132.000,00 KM isplati iznos od 35.156,64 KM, dok se troškovi postupka sa dosuđenog iznosa od 16.139,20 KM snižavaju na iznos od 4.438,28 KM. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđena visina duga po osnovu neplaćene zakupnine. Naime, među parničnim strankama je nesporno utvrđeno da je zakupni odnos faktički trajao od 7. juna 2007. godine do 11. juna 2010. godine (36 mjeseci), kada je raskinut od strane tuženog. Dalje, cijeneći sadržinu odredbe člana 3. alineja 1. ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji i člana 1. Aneksa, zaključak nižestepenih sudova jeste da je ugovorena mjesečna zakupnina za kancelarije zakupodavaca (apelanta i „Servis Vidović“) iznosila 12.000,00 KM, koju zakupninu je tuženi trebao odvojeno plaćati svakom od zakupodavaca u iznosima od po 6.000,00 KM, što se ne može prihvatiti tačnim. Naime, tuženi je zaključio jedan ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa oba ugovarača (apelantom i „Servis Vidović“) istovremeno. Svaki od zakupodavaca je trebao u svom prostoru obezbjediti po jednu kancelariju za tuženog za naredni period od 10 godina na koje vrijeme je ugovoreno trajanje zakupa, dok je tuženi imao obavezu da, za sav period zakupa od 10 godina i za obje zakupljene kancelarije, ukupno isplati zakupodavcima iznos od 720.000,00 KM ili svakom od njih po 360.000,00 KM, s tim da je taj iznos trebao isplatiti u roku od 5 godina od dana početka zakupa. Dakle, tuženi je apelantu na ime zakupa koji traje 120 mjeseci (10 godina x 12 mjeseci) imao obavezu plaćanja zakupnine u mjesečnom iznosu od po 3.000,00 KM (3.000,00 KM x 120 mjeseci = 360.000,00 KM), a ne od po 6.000,00 KM jer bi u tom slučaju tuženi trebao platiti duplo veći iznos zakupnine od ugovorenog (6.000,00 KM x 120 mjeseci= 720.000,00 KM), kako pogrešno nalaze nižestepeni sudovi. Obzirom da je nesporno između stranaka da je zakupni odnos trajao 36 mjeseci, to slijedi da je tuženi za taj period trebao na ime zakupnine uplatiti iznos od 108.000,00 KM (36 mjeseci x 3.000,00 KM). Nalazom vještaka je utvrđeno da je tuženi na ime zakupnine uplatio iznos od 72.843,36 KM, iz čega slijedi da je ostao u dugu za iznos od 35.156,64 KM, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4881/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman