Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/16 (B. D., E. Č., A. B. - B. i M. B. - A)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2157/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2157/16, rješavajući apelacije B. D. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli B. D., E. Č., A. B. - B. i M. B. - A., protiv:
-rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 241960 15 Gž od 3. marta 2016. godine;
-rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 093032 16 Gž 5 od 15. jula 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2157/16
1. B. D., E. Č., A. B. - B. i M. B. - A., (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 241960 15 Gž od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obustavljen je postupak po mjeri osiguranja od 6. septembra 2004. godine i ukinute su sve provedene radnje.
2. Kantonalni sud navodi, da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem prvostepenog suda u konkretnom predmetu određena mjera osiguranja od 6. septembra 2004. godine, kojom je naloženo protivniku osiguranja (KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Sarajevo) da poduzme odmah sve neophodne mjere u cilju otklanjanja uzroka plavljenja objekta u Sarajevu, koji je vlasništvo predlagatelja E. B. (pravni prednik apelanata - u daljnjem tekstu: tužitelj), da je punomoćnik tužene
- protivnika predlagatelja predložio da prvostepeni sud u smislu odredbe člana 285. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obustavi postupak izvršenja navedene mjere osiguranja, iz razloga što je opasnost za nastanak štete prestala i okolnosti zbog kojih je mjera donesena su se izmijenile, da je prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da uzroci plavljenja objekta još nisu utvrđeni i nakon opsežnih monitoringa i vještačenja, da je tuženi izvršio rekonstrukciju vodovoda nakon izdavanja mjere osiguranja, ali prema tvrdnjama tužitelja šteta na objektu i dalje nastaje, da je punomoćnik tužitelja u izvršnom postupku radi provođenja mjere osiguranja određene rješenjem od 6. septembra 2004. godine, sa 30. decembrom 2013. godine sa računa tuženog zaplijenio iznos od 96.000,00 KM na ime sudskih penala po osnovu rješenja o izvršenju, a što je tužitelj učinio nespornim u svom podnesku od 10. septembra 2014. godine. Dalje se navodi, da imajući sve prednje u vidu, da prvostepeni sud smatra da su se okolnosti zbog kojih je određena mjera osiguranja, ipak promijenile iako je tačno da do oticanja vode i dalje dolazi, a da tačni uzroci nastanka štete i odgovornost još nisu utvrđeni. Također se navodi, da analognim tumačenjem stava 3. člana 285. ZPP-a u kojem je određeno da se postupak može obustaviti ako protivnik osiguranja položi sudu dužni iznos tražbine koja se osigurava, prvostepeni sud smatra da je naplaćivanjem sudskih penala u iznosu od 96.000,00 KM, a koji se stalno povećavaju, protivnik predlagatelja položio dovoljan iznos kojim se može obezbijediti eventualni nastanak štete tužitelju, te da je pri tome, prvostepeni sud imao u vidu da je činjenica da u zakonskim odredbama nije predviđeno da se tražbina može u parničnom postupku obezbijediti sudskim penalima iz izvršnog postupka, ali smatra da iznos naplaćenih penala predstavlja dovoljno obezbjeđenje predlagateljeve tražbine do okončanja postupka. Kantonalni sud ističe, da je odredbom člana 281. stav 1. ZPP-a, propisano da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja, dok je odredbom člana 285. stav 2. ZPP-a, propisano da će se na prijedlog protivnika osiguranja postupak obustaviti i ukinuti provedene radnje, ako su se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijenile tako da više nije potrebna. Kantonalni sud konstatuje, da mjera osiguranja mora uvijek biti u funkciji postavljenog tužbenog zahtjeva, mora isti osiguravati, pa kako je prema činjeničnim navodima tužitelja na predmetnom objektu nastupila totalna šteta, a što je imalo za posljedicu preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 300.000,00 KM, to Kantonalni sud nalazi da su se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije zaista promijenile tako da ona više nije potrebna, sve u smislu člana 285. stav 2. ZPP-a. Naime, sama činjenica da je na predmetnom objektu nastupila totalna šteta dovoljno dokazuje da više nije ispunjen uslov iz člana 269. stav 1. tačka 2. ZPP-a, jer se sada više ni ne može štetno uticati na prava predlagača osiguranja-tužitelja.
AP-3935/16
3. Apelanti, koje zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 I 093032 16 Gž 5 od 15. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obustavljen je predmetni izvršni postupak i ukinute sve provedene radnje.
4. Kantonalni sud navodi, da je prvostepeni sud na osnovu izvršne isprave, rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 6. septembra 2004. godine, odredio sprovođenje mjere osiguranja i to tako što se nalaže izvršeniku (KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo) da odmah poduzme sve neophodne mjere u cilju otklanjanja uzroka plavljenja predmetno objekta u Sarajevu, koje je vlasništvo tražioca izvršenja (pravni prednik apelanata). Dalje se navodi, da nakon što je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 13. marta 2015.godine obustavljen postupak po mjeri osiguranja i ukinute sve provedene radnje, da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 3. marta 2016. godine, sud je cijeneći da je izvršna isprava ukinuta primjenom odredbe člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, donio pobijano rješenje. Kantonalni sud konstatuje, da suprotno žalbenim navodima sud nije imao osnova da nastavi izvršni postupak radi naplate sudskih penala sve do 3. marta 2016. godine, odnosno do pravosnažnosti rješenja o obustavi postupka po mjeri osiguranja, kako se žalbom neosnovano navodi. Kantonalni sud ističe, da je odredbom člana 63. stav 1 Zakona o izvršnom postupku, propisano da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvrsnosti bude pravosnažno ukinuta. U konkretnom izvršna isprava na osnovu koje je određeno plaćanje sudskih penala obustavljena je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 13. marta 2015. godine i ukinute sve provedene radnje, te je po ocjeni Kantonalnog suda, time izvršna isprava bez pravnog dejstva i tražioc izvršenja nema osnov za dalju isplatu, jer je posljedica obustavljanja izvršenja da se ukidaju sve prethodno provedene izvršne radnje.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2157/16.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman