Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4705/16 (A. B. i L. M.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4705/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4705/16, rješavajući apelacije Andrije Brkana i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Andrija Brkan protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 112094 16 Gž od 4. oktobra 2016. godine;
Ljubica Mijatović protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 029130 16 Gži 2 od 9. septembra 2016. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Andrija Brkan protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 112094 16 Gž od 4. oktobra 2016. godine;
Ljubica Mijatović protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 029130 16 Gži 2 od 9. septembra 2016. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4705/16
1. Andrija Brkan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 112094 16 Gž od 4. oktobra 2016. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odložiti prinudno provođenje pravosnažnog rješenja Općinskog suda u Travniku broj I.11.634/04 od 10. februara 2014. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je konstatovano da se tražitelj izvršenja (Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH), kao kupac nekretnina izvršenika, smatra namirenim u cijelosti iz postignute prodajne cijene u iznosu od 194.288,64 KM za novčano potraživanje u iznosu od 414.025,61 KM, a koji se odnose na glavni dug, zakonsku zateznu kamatu i sudske troškove, dok je zahtjev za namirenje Kantonalnog poreznog reda Novi Travnik odbijen. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika-apelanta radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 252.814,30 KM prodajom založenih nekretnina izvršenika, a na osnovu izvršnih isprava zapisnika i rješenja Općinskog suda Novi Travnik broj: lp. 125/02 od 10. juna 2002. godine i broj: lp. 185/03 od 3. jula 2003. godine, te zapisnika sa lica o popisu nekretnina broj: lp. 185/03 od 3. jula 2003. godine. Postupajući po prijedlogu za izvršenje sud je svojim rješenjem od 11. aprila 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje, dok je rješenjem od 12. januara 2006. godine odbijen kao neosnovan prigovor izvršenika (navedeno rješenje je postalo pravosnažno 31. maja 2006. godine). Nakon toga, prvostepeni sud je, nakon provedenog postupka utvrđenja vrijednosti predmetnih nekretnina, zakazao ročište za prodaju nekretnina, pa su na ponovljenom trećem ročištu predmetne nekretnine prodate tražitelju izvršenja kao kupcu po prodajnoj cijeni u iznosu od 194.288,65 KM. Nakon toga, rješenjem o dosudi predmetne nekretnine su dosuđene tražitelju izvršenja po prodajnoj cijeni od 194.288,65 KM, dok je rješenjem od 10. februara 2014. godine odlučeno da se tražitelj izvršenja ima smatrati u cijelosti namirenim iz postignute prodajne cijene u iznosu od 194.288,64 KM za novčano potraživanje u iznosu od 414.025,61 KM a koji se odnosi na glavni dug, zakonsku zateznu kamatu i sudske troškove, dok je odbijen zahtjev za namirenje Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik. Kantonalni sud je, s obzirom na utvrđeno, naveo da je tražitelj izvršenja kao založni povjerilac svoje pravo na namirenje iz založenih nekretnina je stekao na osnovu sporazuma stranaka pred sudom, dakle po rješenjima suda broj lp. 125/02 od 10. juna 2002. godine i broj lp.185/03 od 3. jula 2003. godine, te zapisnika sa lica o popisu nekretnine broj lp.185/03 od 3. jula 2003. godine. Shodno navedenom, tražitelj izvršenja kao založni povjerilac je stekao pravo da se namiri iz založenih nekretnina prije ostalih povjerilaca, pa tako i Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik. Naime, tražitelj izvršenja je pouzdajući se u podatke iz zemljišne knjige pred nadležnim sudom zaključio sporazum sa izvršenikom-apelantom, nakon čega je došlo do uspostave i upisa založnog prava na predmetnim nekretninama, te je isti postupao savjesno smatrajući da je ono što je upisano u zemljišnim knjigama tačno i na osnovu toga zaključio je ugovor o kreditu sa izvršenikom, a na osnovu navedenog založnog prava. Prema tome, tražitelj izvršenja svoje pravo temelji na ranije uspostavljenom založnom pravu koje je upisano u zemljišnim knjigama prije prava Porezne uprave. S druge strane, neosnovani su žalbeni navodi apelanta i Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik da zakonska hipoteka nastaje od dana razreza porezne obaveze, obzirom da ista nastaje danom registracije zakonske hipoteke kod nadležnog zemljišnoknjižnog ureda. Također, žalbeni navodi da je tražitelj izvršenja trebao položiti cijenu sudu prilikom kupovine predmetne nekretnine su neosnovani iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o rješenju o namirenju i takvi žalbeni navodi se ne mogu isticati prilikom donošenja odluke o namirenju, već se isti mogu eventualno isticati prilikom donošenja rješenja o dosudi nekretnina. Budući da na rješenje o dosudi nekretnina nije izjavljena žalba, to je isto postalo pravosnažno 2. marta 2012. godine. Iz svih navedenih razloga svi žalbeni navodi izvršenika i Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik su neosnovani, isti se kao takvi nisu mogli prihvatiti i zato su odbijeni, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
2. AP-4720/16
3. Ljubica Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Odvjetničko društvo "Hidanović i Partneri" d.o.o Orašje, podnijela je 10. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 029130 16 Gži 2 od 9. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelantice) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 28. jula 2016. godine, a kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelantice podnesen protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 2. juna 2016. godine, u postupku naplate potraživanja na temelju vjerodostojne isprave-mjenice. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem prvostepenog suda od 22. augusta 2012. godine određeno izvršenje popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari u vlasništvu svih izvršenika (E.B, G.H. i apelantice), te prenosom tako dobijenih novčanih sredstava na račun tražitelja izvršenja („NLB Banka“ d.d. Sarajevo) koji se vodi kod poslovne banke. Dalje, kako se predmetno rješenje o izvršenju nije moglo provesti na predloženom predmetu i sredstvu izvršenja, tražitelj izvršenja je podneskom od 18. marta 2016. godine podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja u odnosu na apelanticu, pa je sud primjenom člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku rješenjem od 2. juna 2016. godine dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenja u odnosu na istu, te odredio izvršenje pljenidbom i prenosom na račun tražitelja izvršenja 1/2 primanja koja ne prelaze iznos od 1.000.00 KM, te 2/3 primanja na iznos koji prelazi 1.000.00 KM, koja izvršenik-apelantica ostvaruje kao zaposlenik Dječjeg vrtića „Pčelica“ Orašje. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom navedene odredbe donio rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja u odnosu na apelanticu jer iz spisa proizilazi da se ranije rješenje o izvršenju (popis, pljenidba i prodaja pokretnih stvari apelantice) nije moglo provesti. Također, pravilno je zaključio prvostepeni sud da se prigovorom protiv tog rješenja ne može pobijati utvrđena tražbina sadržana u prethodnom, pravosnažnom rješenju o izvršenju i da je novo rješenje moguće pobijati samo u dijelu u kojem je izvršena promjena sredstva i predmeta izvršenja, zbog čega je pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan prigovor apelantice izjavljen protiv tog rješenja. Kantonalni sud je istakao da apelantica i u žalbi ponavlja navode iz prigovora (kojima je osporavala svoju odgovornost za dug glavnog dužnika) iz čega proizilazi da apelantica pobija tražbinu utvrđenu u pravosnažnom rješenju o izvršenju, a ne rješenje o promjeni sredstava i predmeta izvršenja, zbog čega je iz naprijed navedenih razloga odbijena žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4705/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. S obzirom da apelanti osporavaju rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
9. U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata podnesene u postupku izvršenja pravosnažnih odluka (vjerodostojnih isprava) na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama u odnosu na osporena rješenjâ redovnih sudova, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)..
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u predmetu AP-4705/16.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman