Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4731/16 (M. B., Ž. D., A. Z., D. R., S. C., M. D., J. T., P. Đ. i M. B.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4731/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4731/16, rješavajući apelacije Mihe Bene i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miho Beno, Željko Drinovac, Ante Zadro, Dario Raić, Srećko Crnjač, Marijan Džidić, Jozo Tipurić, Pero Đevenica i Mirko Buconjić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 047783 16 Rev od 3. oktobra 2016. godine;

Blaženka Jarak, Ilija Zovko, Dario Škobić, Filip Škobić, Stanko Drinovac, Dražen Ivanković, Željka Zovko, Marko Zovko, Zdravko Zovko i Stanko Krezić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 045403 16 Rev od 4.

oktobra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4731/16

1. Miho Beno, Željko Drinovac, Ante Zadro, Dario Raić, Srećko Crnjač, Marijan Džidić, Jozo Tipurić, Pero Đevenica i Mirko Buconjić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047783 16 Rev od 3. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da solidarno isplate apelantima, po osnovu neosnovanog lišenja slobode, određene novčane iznose.

2. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata da im tuženi, na ime naknade štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog lišenja slobode, u periodu od 30. juna 1993. godine do 19. marta 1994. godine isplate određene novčane iznose. Dalje se navodi, da prema odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za lice koje je učinilo štetu (subjektivni rok), dok je odredbom stava 2. istog člana propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju za odlučivanje o prigovoru zastare potraživanja treba se imati u vidu rat koji je trajao od 1992. do 1996. godine i koji predstavlja nesavladivu prepreku iz člana 383. ZOO-a zbog kojeg nastupa zastoj zastarjelosti, te da je Parlament Federacije BiH donio odluku 23. decembra 1996. godine o prestanku primjene odluke o proglašenju ratnog stanja na teritoriji F BiH i da se rok zastarjelosti ima računati od tog datuma. Također se navodi da je odredbom člana 360. stav 1. ZOO-a propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenja obaveze, a prema stavu 2. istog člana zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju šteta za apelante nastala u toku rata u BiH, u periodu od 30. juna 1993. godine kada su lišeni slobode, pa do 19. marta 1994. godine kada su pušteni iz zatočeništva, pa da je početak zastarjelosti trebalo računati od 23. decembra 1996. godine, kada je Parlament Federacije BiH donio odluku o ukidanju neposredne ratne opasnosti. Od tada je, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantima bio omogućen pristup sudu, a svi vidovi nematerijalne štete koje su pretrpjeli nastali su najkasnije njihovim puštanjem iz zatvora 19. marta 1994. godine. Dakle, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. Z00-a od pet godina isticao je za apelanta 23. decembra 2001. godine što je bio posljednji dan kada su apelanti mogli podnijeti tužbu, a apelanti su podnijeli tužbu 6. oktobra 2008. godine, pa je Vrhovni sud zaključio da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO-a.

AP-4897/16

3. Blaženka Jarak, Ilija Zovko, Dario Škobić, Filip Škobić, Stanko Drinovac, Dražen Ivanković, Željka Zovko, Marko Zovko, Zdravko Zovko i Stanko Krezić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 21. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 045403 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantima, na ime nematerijalne štete za vrijeme provedeno u logoru, solidarno isplate određene novčane iznose.

4. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO-a propisano da potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom zastarijeva u roku zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo kojim je prouzrokovana šteta kada je taj rok duži od građanskog, te da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno i donesena pravosnažna krivična presuda protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela. Vrhovni sud je istakao da apelanti u toku postupka nisu dokazali da postoji pravomoćna osuđujuća presuda protiv određenog lica za krivična djela iz člana 141. do 145. Krivičnog zakona SFRJ (a teret dokazivanja je bio na njima). Vrhovni sud je konstatovao da se na tužene kao treća lica koja odgovaraju umjesto neposrednog učinioca za prouzrokovanu štetu ne primjenjuje privilegovani rok iz člana 377. ZOO-a (koji se može primijeniti satno na neposrednog izvršioca krivičnog djela), već rok iz člana 376. ZOO-a. Također se navodi da je ovakav pravni stav izražen u više odluka odluka Ustavnog suda BiH (AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine, AP-2829/15 od 3. februara 2016. godine i dr.). Vrhovni sud je zaključio da kako je apelantima šteta nastala za vrijeme rata, a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine, kada je u najpovoljnijoj varijanti za apelante počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u odnosu na tuženu Federaciju BiH, to je petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja za naknadu štete iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a istekao 22. decembra 2001. godine, a tužba je u konkretnoj pravnoj stvari podnijeta 22. avgusta 2008. godine, po isteku objektivnog roka zastarjelosti potraživanja.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4731/16.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda u svim navedenim apelacijama proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.

13. Naime pri odlučivanju u konkretnim slučajevima, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnih slučajeva, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

14. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je između ostalog neveo da:

28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinitelje, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u augustu 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO.

29. U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.

30. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).

31. S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) sprovedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u tač. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.

32. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kojem je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV. Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII. i VIII. Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.

33. Kao što je već rečeno, tačka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.

34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana 376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4731/16 (M. B., Ž. D., A. Z., D. R., S… | Sudska praksa | Aktio