Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4438/14 (J. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4438/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4438/14, rješavajući apelacije Jasmine Bajramović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Bajramović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 011839 13 Rev od 8. jula 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 011839 11 Gž od 16.

maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmina Bajramović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Mesud Đonko, advokat iz Mostara, podnijela je 13. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 011839 13 Rev od 8. jula 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 011839 11 Gž od 16. maja 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 30. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. decembra 2016. godine, a Služba 8. decembra 2016. godine. Kantonalni sud i tužena nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 011839 08 P od 22. novembra 2010. godine utvrđeno je da je apelanticin prednik, njen muž Dragan Bajramović, zaključenjem ugovora o kupoprodaji koji je imao za predmet otkup stana u Čapljini, bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), stekao pravni osnov za stjecanje isključivog prava vlasništva na predmetnom stanu (stav I izreke). Istom presudom je utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji - o otkupu stana zaključenim sa prednikom tužene - Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd apelanticin prednik stekao pravni osnov za stjecanje isključivog prava vlasništva na predmetnom stanu (stav II izreke), te je tužena dužna izdati apelantici tabularnu ispravu na temelju koje će se apelanticin prednik uknjižiti kao isključivi vlasnik predmetnog stana, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda (stav III izreke). Tužena je, također, obavezana apelantici naknaditi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza prihvatio da, i pored toga što apelantica ne posjeduje kupoprodajni ugovor o otkupu stana, a na osnovu uplatnice iz koje proizlazi da je apelanticin prednik, njen umrli suprug Dragan Bajramović, na ime otkupa stana 14. februara 1992. godine uplatio iznos od 360.000.00 jugoslavenskih dinara, da je zaključen kupoprodajni Ugovor o otkupu stana koji je zaveden pod brojem 580-25. Općinski sud je proveo vještačenje vještaka finansijske struke koji je u nalazu istakao da je na dan uplate, 14. februara 1992. godine, uplaćeni iznos iznosio 42.755,34 DEM, dok je, po važećim propisima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ta vrijednost stana 20. septembra 2003. godine iznosila 34.020.00 KM.

7. Općinski sud je, također, proveo dokaze uvidom u ugovor o korištenju stana, u Rješenje Odjela opće uprave i kulture Čapljina od 4. juna 2003. godine kojim se potvrđuje da je Dragan Bajramović nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se stan vraća u posjed Jasmini Bajramović, supruzi umrlog, u kopiju zapisnika Odjela opće uprave i kulture Čapljina od 12. septembra 2003. godine iz kojeg je evidentno da je apelantica ušla u posjed predmetnog stana, te je naveo da apelantici, s obzirom na to da legalno koristi stan, u smislu člana 39a. Zakona o prodaji stanova, pripada pravo da traži da joj Federalno ministarstvo odbrane izda nalog da se ona uknjiži kao vlasnik stana.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 011839 11 Gž od 16. maja 2013. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju presude je istaknuto da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o takozvanom vojnom stanu na kome je pravo raspolaganja imala država SFRJ-SSNO, a prema odredbi člana 15. stav l. Zakona o prodaji stanova, prodaju takvog stana vrši Federalno ministarstvo odbrane u skladu sa tim zakonom. Dalje je istaknuto da iz člana 39. tog zakona slijedi da se i lica koja su zaključila ugovor o otkupu stana po odredbama Zakona o osiguranju u JNA i zakonima o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koje oni koriste i dalje smatraju nosiocima stanarskog prava koji sa Federalnim ministarstvom odbrane moraju zaključiti novi ugovor o prodaji stana i kojima će se prilikom zaključenja tog ugovora priznati uplaćeni iznos. Prema odredbi člana 39a. Zakona o prodaji stanova, ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa zakonima navedenim u članu 39, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Odredba čl. 39a. i 39b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova primjenjuje se i na nosioca stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ( član 39c). Instrukcija za provođenje odredaba čl. 39a, 39b. i 39c. Zakona o prodaji stanova objavljena je u „Službenim novinama FBiH“ broj 6/00, gdje je, između ostalog, jasno navedena situacija kako postupiti u slučaju kada je nosilac stanarskog prava umro a zaključio je pravno obavezujući ugovor o otkupu stana prije 6. aprila 1992. godine i situacija kada nosilac stanarskog prava posjeduje priznanicu da je uplatio određeni iznos na račun prodavca, ali ne posjeduje ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg se može na pouzdan način utvrditi cijena stana, u kom slučaju nosilac stanarskog prava treba da se obrati zahtjevom Ministarstvu radi zaključenja novog ugovora o otkupu stana.

10. U obrazloženju je dalje navedeno da je, prema apelanticinim navodima, njen suprug izbijanjem rata u proljeće 1992. godine poginuo u krugu Kasarne u Čapljini, a apelantica nema sačuvan ugovor o otkupu stana, nego samo priznanicu da je suprug izvršio uplatu za otkup stana broj 580-25 u iznosu od 360.000.00 jugoslovenskih dinara 14. februara 1992. godine. Također je utvrđeno da je apelantica vratila u posjed predmetni stan 2003. godine, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pošto apelantica ne posjeduje pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud izveo nepravilan zaključak da je apelanticin prednik zaključio takav ugovor uplatom iznosa od 42.755.34 DEM, što je više od otkupne vrijednosti stana koju je vještak obračunao u skladu sa Zakonom o prodaji stanova i koja iznosi 34.020.00 KM, pa je zaključio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je pobijanu presudu preinačio i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je na kraju ukazao da nasljednici umrlog nosioca stanarskog prava treba da se obrate Ministarstvu za zaključenje novog ugovora o otkupu stana, a ako se taj ugovor ne zaključi u ostavljenom roku, to svoje pravo da je prodavac dužan sa njima zaključiti novi ugovor o kupoprodaji stana mogu da ostvaruju u sudskom postupku.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 011839 13 Rev od 8. jula 2014. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 P 011839 11 Gž od 16. maja 2013. godine.

12. Vrhovni sud je istakao da se, u konkretnom predmetu, sporno pravno pitanje odnosi na stav Kantonalnog suda da se na temelju uplatnice, prema kojoj visina izvršene uplate ne odgovara vrijednosti stana koju je vještak procijenio, ne može zaključiti da je apelanticin prednik zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji-otkupu stana od SSNO.

13. Vrhovni sud je ukazao da je članom 39. Zakona o prodaji stanova propisano da je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

14. Vrhovni sud je dalje istakao da, i kada bi se prihvatila kao utvrđena činjenica da je apelanticin prednik izvršio uplatu 14. februara 1992. godine u visini od 360.000 jugoslovenskih dinara za otkup stana u Ulici Veljka Vlahovića broj 19 (a na uplatnici piše: Ulici 25. novembra d.d. Čapljina), opet je pravilno Kantonalni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. To zbog toga što je za utvrđenje postojanja pravno obavezujućeg ugovora po navedenoj odredbi bilo potrebno dokazati, osim postojanja ugovora, i da je taj ugovor dostavljen poreznoj upravi na ovjeru, kao i da je kupoprodajna cijena, utvrđena po tada važećim zakonima, plaćena.

15. Ocjenjujući, prije svega, pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenje da je apelanticin prednik i nosilac stanarskog prava Dragan Bajramović zaključio ugovor o otkupu nekretnine, Vrhovni sud je ustanovio da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da apelantica nije dokazala postojanje kupoprodajnog ugovora na temelju dostavljene uplatnice. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je, prema članu 26. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kupoprodaji nekretnina su, osim pisane forme, predmet i cijena kupoprodaje.

16. U konkretnom slučaju apelantica činjenicu postojanja ugovora o otkupu stana u Ulici Veljka Vlahovića (prijeratna adresa po navodima tužbe) broj 19, I ulaz, 4. sprat, površine 70 m2, dokazuje fotokopijom priznanice/uplatnice u kojoj se vidi da je Dragan Bajramović uplatio za otkup stana u Ulici 25. novembar b.b. Čapljina, stan broj 19, sprat IV, po zahtjevu za otkup stana 580-25, na ime Vojnog servisa Beograd, Narodna banka Jugoslavije, za iznos od 360.000 jugoslavenskih dinara u Čapljini, 14. februara 1992. godine. Osim što se predmet kupoprodaje ne podudara sa predmetom iz uplatnice (nije ista prijeratna adresa), ni cijena koja je u postupku vještačenjem utvrđivana kao vrijednost u vrijeme kupoprodaje nije podudarna, već je, prema utvrđenju sudova, vrijednost po izvršenoj uplati veća od procijenjene vrijednosti po tada važećim zakonima.

17. Vrhovni sud je, također, ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 96/04, jer je u tom predmetu bio priložen ugovor o kupoprodaji-otkupu stana.

18. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelantica smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud netačno i nepravilno zaključili da im apelantica nije predočila bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je predmetni ugovor zaista zaključen. Također, apelantica tvrdi da se ne može sumnjati u vjerodostojnost dokaza koje je priložila, kao i da je iz svega navedenog vidljivo da se pravilnom ocjenom provedenih dokaza i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, te pravilnom primjenom materijalnog prava može nedvosmisleno zaključiti da je apelanticin pravni prednik prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo. U suštini, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te da su sudovi u osporenim odlukama odbili njen tužbeni zahtjev, proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su joj povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te zaključio da je apelacija neosnovana.

22. Služba je, također, istakla da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava koja je istakla u apelaciji.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 011839 13 Rev od 8. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđenja da je apelanticin pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i poizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud u konkretnom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je njen pravni prednik zaključenjem pravno valjanog ugovora o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o prodaji stanova, kada su utvrdili da apelantica nije dokazala postojanje kupoprodajnog ugovora na temelju dostavljene uplatnice pri čemu su svoje odluke utemeljili na odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova (kojima su izričito propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor). Osim toga, Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kupoprodaji nekretnina su, osim pisane forme, predmet i cijena kupoprodaje, zaključio da se u konkretnom slučaju predmet kupoprodaje ne podudara sa predmetom iz uplatnice (nije ista prijeratna adresa), kao ni cijena koja je u postupku vještačenjem utvrđivana kao vrijednost u vrijeme kupoprodaje nije podudarna, pa i zbog tih razloga apelantica uplatnicama koje je predočila sudu nije mogla dokazati da je zaključen pravno valjan kupoprodajni ugovor.

35. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 2879/06 od 13. maja 2008. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da apelant nije podnio dokaz da je prednik tuženog prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana, a to je jedan od dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a što su svojim odlukama potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, pri čemu su sudovi konstatirali da apelant nije ponudio dokaz da je uplaćenom sumom na ime otkupa spornog stana u cjelini ili u pretežnom dijelu isplatio kupoprodajnu cijenu stana. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene, te su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navedenu praksu Ustavni sud je slijedio u više svojih odluka (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2542/12 od 8. decembra 2015. godine i Odluku o dopustivosti broj AP 351/14 od 10. oktobra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud, također, nije vidio proizvoljnost u stavu redovnih sudova da uplatnice, na koje su se apelanti i u tim predmetima pozvali kao dokaz o uplati kupoprodajne cijene, ne mogu predstavljati dokaz da su ti apelanti, odnosno njihovi pravni prednici prije 6. aprila 1992. godine zaključili pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana, a to je jedan od dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, da se uknjiže kao vlasnici stana u nadležnom sudu.

36. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su Kantonalni i Vrhovni sud utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelanticinu štetu.

37. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

38. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovim tvrdnjama apelantica je istakla identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentirana obrazloženja o tome da apelantica nije dokazala da je njen pravni prednik zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a kada je Ustavni sud, u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje, zaključio da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno i da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4438/14 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio