Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3412/16 (Z. J. i D. S.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3412/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3412/16, rješavajući apelacije Zvonimir Jurića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zvonimir Jurić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 032798 15 Rev od 30. juna 2016.

godine;

Džemal Salibašić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 005038 16 Gž od 6. decembra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3412/16

1. Zvonimir Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 10. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 032798 15 Rev od 30. juna 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 032798 13 Gž od 19. februara 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5588/14 od 24. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet AP-1559/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik dijela parcele označene kao k.č. 2415 upisane u zk.ul. 287 K.O. Donje Selo, a koje tuženi (B.J.) bespravno koristi, te je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je sporna parcela vlasništvo tužitelja-apelanta, te da se, prema nalazu vještaka, u konkretnom slučaju radi o ogradi postavljenoj od strane tuženog između parcela broj 2415 sa jedne strane i broj 2416 i 2417 sa druge strane, kao i da tuženi nije sa postavljenom ogradom ušao u parcelu broj 2415. Dalje, vještak je na glavnoj raspravi izjavo da dio parcele 2415 nije moguće označiti tačkama, jer se radi o širini sa dozvoljenim odstupanjima na planu koji je rađen u mjerilu 1:25000 i radi se o zanemarivoj veličini. Neposrednim uviđajem na licu mjesta i prema kazivanju apelanta, a što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka geometra, utvrđeno je da je tuženi postavio ogradu koja u jednom neznatnom dijelu ulazi u nekretninu tužitelja, dok na srednjem dijelu naspram i iznad kuće postavljena ograda znatno ulazi u nekretninu tuženog. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) kada je zaključio da apelant nije dokazao da tuženi drži u faktičkoj vlasti dio njegove nekretnine, niti je tužbenim zahtjevom označio o kojem dijelu nekretnine se radi. Dakle, kako se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi relevantna činjenica da tuženi drži u posjedu dio nekretnine apelanta, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, jer nije dokazao pravno relevantne činjenice za primjenu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

2. AP-4938/16

2. Džemal Salibašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 005038 16 Gž od 6. decembra 2016. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje presude Općinskog sudu u Visokom-Odjeljenje u Olovu broj 41 1 P 005038 14 P od 23. decembra 2015. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.

3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da grane izrasle na parceli broj 3073 k.o. Solun I, koje su u njegovom vlasništvu i posjedu i koje se nadvijaju nad posjedom tužitelja (B.S.) obilježenom na parceli broj 3136 k.o. Solun I, uklanja sječom na svom posjedu i ne dozvoljava njihov prodor i nadvijanje na posjed tužitelja, te je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je tužitelj vlasnik parcele broj 3136 upisane u zk.ul.br. 730 k.o. Solun I, sa dijelom 1/1 i posjednik parcele broj 3137/2 zvana Brač vrt, nekategorisani put površine 176 m2 k.o. Solun I, upisane u KKU br. 725 sa dijelom ¼, te da između posjeda tužitelja (parcele broj: 3136 i 3137/2 ) i posjeda tuženog-apelanta (parcela broj 3073) postoji uređena međa. Predmet spora su stabla koja se nalaze uz navedenu među, a uznemiravanje vlasništva se sastoji u tome što je apelant dozvolio da se grane koje su izrasle na njegovoj parceli nadvijaju nad parcelama tužitelja. Na uviđaju obavljenom 30. aprila 2015. godine na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra izvršena je sječa spornih grana koju su izvršila dva radnika angažovana od strane tužitelja, uz saglasnost apelanta. Kantonalni sud je naveo da je, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe članova 126. i 132. Zakona o stvarnim pravima), kada je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio, pravilno smatrajući da je tužitelj dokazao da ga tuženi-apelant uznemirava na način što je dozvolio da se grane izrasle na njegovoj parceli nadvijaju iznad parcela tužitelja. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3412/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u predmetu AP-4938/16.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3412/16 (Z. J. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio