Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/15 (B.Z. i R.P.,M. A.,S. Z.,A. F.,E. A. i M. S.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-725/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. janura 2017. godine, u predmetu broj AP-725/15, rješavajući apelacije B.Z. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B.Z. i R.P. protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 St 043947 14 Pž 3 od 9. decembra 2014. godine;
„Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, Mirsad Agović, Salahudin Zulčić, Adnan Frljak, Emir Alikadić i Mirsad Sipović protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 St 569320 16 Pž od 24. oktobra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-725/15
1. B.Z. i R.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ostrošca i Podveležja, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 St 043947 14 Pž 3 od 9. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanata (kao stečajnih povjerilaca) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 3. juna 2014. godine kojim je zaključen stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika JP Sigurnost p.o. Mostar (zbog nedostatka stečajne mase za pokriće troškova stečajnog postupka kojim bi se nastavio stečajni postupak), razriješen je dužnosti stečajnog upravitelja H.T. iz Mostara, odlučeno je da će se rješenje objaviti u ,,S1. novinama F BiH“ i oglasnoj ploči Suda, te da će se po pravomoćnosti rješenja isto dostaviti Odjelu za registar Općinskog suda u Mostaru, koji će izvršiti brisanje stečajnog dužnika iz sudskog registra, dok su stečajni dužnik i stečajni upravitelj obaviješteni da pravne posljedice zaključenja stečajnog postupka nastupaju 8 dana nakon objavljivanja ovoga rješenja u ,,S1. novinama F BIH“.Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sud zaključio stečajni postupak, da preduzeće „Sigurnost“ nikada nije uskladilo svoj oblik poslovanja u skladu sa Zakonom, te da su apelanti na ispitnom ročištu predložili da se o odgovornosti osnivača izjasni sud što nije urađeno sve do donošenja prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju osnivač ne odgovara nikako, a posebno ne neograničeno solidarno sa stečajnim dužnikom JP „Sigurnost“ Mostar. Naime, JP „Sigurnost“ p.o. Mostar osnovano je odlukom tadašnjeg I.O. Opštine Mostar br. 02-017-2396/94 od 8. juna 1994. godine i upisano u sudski registar rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Mostaru U/I - 44/94 od 27. jula 1994. godine, dakle u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o javnim preduzećima („SI.list SRBiH“ 4/92 ...13/94). Odredbom člana 21. tog Zakona bilo je propisano da za svoje obaveze javno preduzeće odgovara svim svojim sredstvima, odnosno imovinom, osim prirodnih bogatstava i dobara u opštoj upotrebi koja su mu data na korištenje, dok je odredbom člana12. propisano da vlasnici kapitala, a to je u konkretnom slučaju bio osnivač Općina Mostar, čiji je pravni sljednik Grad Mostar, učestvuju u raspodjeli dobiti, odnosno snošenju rizika i gubitka srazmjerno svom udjelu u ukupnom kapitalu javnog preduzeća na način i pod uslovima utvrđenim Statutom i ugovorom. Dalje, Zakon o javnim preduzećima prestao je da važi donošenjem Zakona o javnim preduzećima u FBiH (,,Sl. novine F BiH“ broj: 8/05) , a sva javna preduzeća su bila dužna da se organizuju u obliku dioničkog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, u smislu čl. 3. navedenog Zakona. Kako je nesporno da stečajni dužnik nikada nije organizovan na prednji način, ali i da je nastavio da posluje protivno odredbi čl. 385. Zakona o privrednim društvima (,,S1. novine F BIH“ broj: 23/99 ... 29/03), koja odredba je propisivala da će registarski sud po službenoj dužnosti donijeti i objaviti u ,,S1. novinama F BiH“ odluku o prestanku preduzeća koja u roku iz čl. 382. 383. istog zakona ne podnesu prijavu za upis u registar društva usklađenja statusa sa odredbama ovoga zakona. Kantonalni sud navodi da ni ovim odredbama nije propisana odgovornost osnivača izuzev što je u odredbi čl. 6. Zakona o privrednim društvima propisano, pored ostalog, da dioničar u dioničkom društvu i vlasnik udjela društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obaveze društva osim u određenim slučajevima (koji se ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju), sve da je i stečajni dužnik organizovan u skladu sa zakonom. Također, kako dalje navodi Kantonalni sud, tačno je da se sud na ispitnom ročištu nije izjasnio o obavezi osnivača za dugove stečajnog dužnika, ali to nije ni bio dužan jer je isti postupao u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o stečajnom postupku (,,S1. novine F BiH“ broj: 29/03), a one ne govore ni o kakvoj odgovornosti osnivača stečajnog dužnika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
2. AP-4983/16
2. „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, Mirsad Agović, Salahudin Zulčić, Adnan Frljak, Emir Alikadić i Mirsad Sipović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsad Sipović advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 St 569320 16 Pž od 24. oktobra 2016. godine. Apelanti su, također, tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odložiti provođenje stečajnog postupka nad imovinom „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji. Punomoćnik apelanata je 4. januara 2017. godine dopunio apelaciju na način što je naveo da su apelanti (Mirsad Agović, Salahudin Zulčić, Adnan Frljak, Emir Alikadić i Mirsad Sipović) ovlašteni za podnošenje predmetne apelacije iz razloga što su isti članovi Nadzornog odbora (Mirsad Agović, Salahudin Zulčić, Adnan Frljak), vd direktor (Emir Alikadić) odnosno punomoćnik (Mirsad Sipović) „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo, te je ujedno dostavljena punomoć za nevedene apelante.
3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je, između ostalog, otvoren je stečajni postupak nad imovinom pravnog lica „Hidrogradnja" d.d. Sarajevo i za stečajnog upravnika imenovan je F.Z. Kantonalni sud navodi, vezano za žalbeni navode koji se odnose na dio prvostepenog rješenja kojim je F.Z. imenovan za stečajnog upravnika, da je prvostepeni sud u tač. 2. i 3. izreke rješenja imenovao stečajnog upravnika i utvrdio vrijeme otvaranja stečajnog postupka, a sve u skladu sa odrebama člana 45. Zakona o stečajnom postupku, dok je na osnovu člana 46. istog zakona pozvao povjerioce i dužnike stečajnog dužnika da prijave svoja potraživanja, odnosno da izmire dugove prema stečajnom dužniku. Dalje, u smislu člana 49. Zakona o stečajnom postupku sud je odredio upis zabilježbe o otvaranju stečajnog postupka u sudskom registru Općinskog suda u Sarajevu i u smislu člana 48. navedenog zakona, rješenje o otvaranju stečajnog postupka oglašeno je istog dana na oglasnoj tabli suda i dostavljeno Službenim novinama F BiH, radi oglašavanja rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Kantonalni sud, imajući u vidu navedeno, smatra da žalba neosnovano ukazuje da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer iz stanja spisa prizilazi da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 18. augusta 2016. godine pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja da li postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom „Hidrogradnja" d.d. Sarajevo, da je stečajni sudija, u smislu člana 15. Zakona o stečajnom postupku imenovao privremenog stečajnog upravnika F.Z., koji se nalazi na listi stečajnih upravnika, da je privremeni stečajni upravnik, postupajući po nalogu stečajnog sudije, sačinio izvještaj i dostavio ga sudu dana 22. augusta 2016. godne, da je sud, nakon što je zaprimio izvještaj od strane privremenog stečajnog upravnika, zakazao ročište radi utvrđivanju uslova za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom, da je u toku postupka utvrđeno da je vlasnička struktura društva 67% državnog kapitala, 33% mali dioničari (uglavnom radnici Hidrogradnje), te 2,75% izvršena prodaja upisom dionica, da je na navedenom ročištu utvrđeno da je društvo platežno nesposobno, tj. nije u mogućnosti da izmiruje svoje dospjele obaveze još od 2004. godine, da je imovina stečajnog dužnika dovoljna da pokrije troškove stečajnog postupka, odnosno da su za otvaranje stečajnog postupka ispunjena sva tri uslova propisana u članu 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, te da je rješenjem od 22. septembra 2016. godine imenovan stečajni upravnik F.Z. Dakle, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom odredaba člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku pravilno utvrdio da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka, pa je u smislu člana 45. istog zakona pravilno odlučio o imenovanju stečajnog upravnika. Dakle, stečajni upravnik je organ stečajnog postupka, a određuje ga stečajni sudija odlukom o otvaranju stečajnog postupka, te ukoliko stečajni sudija, u toku stečajnog postupka, utvrdi da stečajni upravnik ne izvršava svoje obaveze po Zakonu o stečajnom postupku, stečajni sudija može izreći novčanu kaznu stečajnom upravniku ili ga može razriješiti i imenovati drugog stečajnog upravnika. Kantonalni sud je istakao da Zakon o stečajnom postupku reguliše odgovornost stečajnog upravnika, odnosno ukoliko isti ne izvršava obaveze koje je dužan da izvršava u stečajnom postupku, stečajni upravnik je u obavezi da naknadi štetu koja je prouzrokovana takvim postupanjem. Dakle, stečajni sudija ima pravo nadzora nad radom stečajnog upravnika, što podrazumjeva da stečajni sudija uvijek može tražiti izvještaj od stečajnog upravnika o stanju stečajnog dužnika. Prema tome, neosnovani su navodi žalbe da će stečajni upravnik postupati pristrasno na štetu privrednog društva „Hidrogradnja" tako što bi mogao rasprodati imovinu tog privrednog društva za neadekvatnu cijenu, zaključio je na kraju Kantonalni sud. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-725/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u predmetu AP-4983/16.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman