Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4021/16 (M.A.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4021/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4021/16, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. A.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 013760 16 Kž 5 od 22. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 18. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 013760 16 Kž 5 od 22. juna 2016. godine.

2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH i u sticaju sa krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, pa mu je za krivično djelo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od devetnaest godina, za krivično djelo iz člana 371. stav 1. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i za krivično djelo iz člana 52. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju vatrenog oružja i municije kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je primjenom odredbe člana 54. stav 1. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devetnaest godina i šest mjeseci. Osim toga, apelantu je na osnovu člana 78. KZ FBiH u vezi sa članom 52. stav 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije izrečena mjera sigurnosti oduzimanje predmeta izvršenja krivičnog djela (prepravljena vojna poluautomatska puška, pištolj i određeni broj puščanih i pištoljskih metaka, pobliže opisani u izreci prvostepene presude).

3. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 29. marta 2015. godine, u popodnevnim satima, u Živinicama, na nekategorisanom putu pored pruge Brčko – Banovići, nakon što je na zahtjev V. I. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je bio invalidna osoba sa deformisanim gornjim i donjim udovima, putničkim motornim vozilom marke „Ford Focus“ u vlasništvu F. I., dovezao oštećenog iz Sapne u Živinice, zaustavio vozilo i dok se na mjestu suvozača nalazio oštećeni, te znajući da isti sa sobom nosi veću količinu novca i svjestan da ga usmrćuje iz koristoljublja, a što je i htio, iz pištolja (pobliže opisan u izreci prvostepene presude) kojeg je imao sa sobom iz neposredne blizine ispalio četiri metka u grudni koš i trbuh oštećenog, nanijevši mu četiri strijelne povrede grudnog koša i trbuha, te je djelovanjem ispaljenih projektila kod oštećenog došlo do ozljeda pobliže opisanih u izreci prvostepene presude, uslijed kojih je nastupila smrt oštećenog. Takođe je utvrđeno da je nakon toga, apelant iz odjeće oštećenog uzeo i prisvojio novac u iznosu od 17.200,00 KM i 1.525,00 eura, da bi potom njegovo tijelo gurnuo u odvodni kanal pored nekategorisanog puta i isto prekrio staklenom vunom i daskama. Dalje je utvrđeno da je apelant, u neutvrđenom vremenskom periodu, sve do 30. marta 2015. godine, u Sapni, protivno članu 10. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju vatrenog oružja i municije, iako je bio svjestan i znao da se radi o vatrenom oružju, čija nabavka građanima uopšte nije dozvoljena, posjedovao prepravljenu vojnu poluautomatsku pušku i određeni broj puščanih metaka, te protivno odredbama člana 9. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju vatrenog oružja i municije, iako je bio svjestan i znao da je zabranjeno držanje vatrenog oružja i municije bez odobrenja nadležne policijske uprave, bez odobrenja nadležne policijske uprave držao pištolj marke „FN BROWNING“ i određeni broj pištoljskih metaka.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Prije svega, Vrhovni sud ukazuje da očevidaca predmetnog događaja nije bilo, a da se o položaju oštećenog i povredioca, u vrijeme nanošenja smrtonosnih ozljeda oštećenom, izjašnjavao vještak medicinske struke V. T.. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantovom žalbom ukazano samo na dio nalaza navedenog vještaka (u dijelu u kome se vještak izjasnio da se osoba koja je rukovala vatrenim oružjem u trenutku pucanja najvjerovatnije nalazila u stojećem položaju u odnosu na žrtvu), dok preostali dio nalaza vještaka apelant ne navodi niti komentira. Naime, Vrhovni sud je naveo da je vještak, na glavnom pretresu, istakao da, obzirom na tjelesne ozljede koje je zadobio oštećeni, dopušta i mogućnost da se povredilac, u vrijeme nanošenja tjelesnih ozljeda oštećenom, nalazio sa njegove lijeve bočne strane i u nekom povišenom položaju, a oštećeni u nekom nižem položaju, moguće sjedećem, pri čemu su usta cijevi vatrenog oružja bila okrenuta prema dole i udesno. Takođe je navedeno da je vještak izjavio da je svoj nalaz i mišljenje dao striktno na osnovu tjelesnih ozljeda koje je utvrdio prilikom obdukcije tijela oštećenog, te da smijer strijelnih kanala između ulaznih i izlaznih rana ukazuju da se ne može isključiti mogućnost da je osoba koja je rukovala vatrenim oružjem u vrijeme pucanja sjedila na mjestu suvozača. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da nisu prihvatljivi apelantovi prigovori da je činjenična osnova na kojoj je utemeljena njegova krivnja ostala manjkava jer se vještaci biološke i balističke struke, i pored zahtjeva tužilaštva iz naredbe za provođenje vještačenja, nisu izjašnjavali na okolnosti sa koje udaljenosti su u oštećenog ispaljeni hici i iz kojeg pravca, međusobni položaj oštećenog i osobe koja je pucala, da li je oštećenui usmrćen u putničkom motornom vozilu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se vještak biološke struke na ove okolnosti nije ni mogao izjašnjavati, dok je vještak za balistička i mehanoskopska vještačenja A. Č. vještačenje obavio u obimu koliko je to s obzirom na stanje spisa bilo moguće. Dalje je navedeno da je vještak za balistička i mehanoskopska vještačenja, na glavnom pretresu, izjavio da se na osnovu oštećenja na izuzetoj odjeći nije mogao izjasniti o međusobnom položaju oštećenog i osobe koja je pucala, niti se mogla utvrditi njihova međusobna udaljenost. Vrhovni sud je istakao da to što vještaci, zbog postojanja objektivnih smetnji, povjerena vještačenja nisu obavili u obimu traženom u naredbi, ne opravdava apelantov stav da je u provedenom postupku činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

5. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je trebalo pokloniti vjeru njegovom iskazu, iz razloga što je apelantovo prikazivanje predmetnog događaja logički nepovezano, konfuzno, sa detaljima za koje nema racionalnog obrazloženja, te da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je apelantov iskaz pun nejasnoća, nepovezanosti, nelogičnosti i kontradiktornosti i u suprotnosti sa iskazima ostalih svjedoka.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba KZ FBiH i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te u predmetnom postupku nije na nesumnjiv način utvrđeno ko je i na koji način usmrtio oštećenog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4021/16 (M.A.) | Sudska praksa | Aktio