Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4041/14 (B. H., D. T., Š. T. i N. T.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4041/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4041/14, rješavajući apelaciju Begzade Hamzić, Dževada Tabakovića, Šabana Tabakovića i Nedžada Tabakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Begzade Hamzić, Dževada Tabakovića, Šabana Tabakovića i Nedžada Tabakovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 060376 13 P od 7. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Begzada Hamzić, Dževad Tabaković, Šaban Tabaković i Nedžad Tabaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 2. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 060376 13 P od 7. novembra 2013. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4041/14.

2. Apelanti su 4. decembra 2014. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5238/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 1. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. decembra 2016. godine, tužena 9. decembra 2016. godine, a Apelacioni sud 13. decembra 2016. godine.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4041/14 i AP 5238/14, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4041/14.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 060376 13 P od 7. novembra.2013. godine, donesenoj po tužbi apelanata protiv tužene radi naknade štete, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika-oca Ahmeta Tabakovića isplati iznos od po 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelanti su obavezani da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelanti tužbom podnesenom 4. aprila 2013. godine tražili da im tužena na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti oca Ahmeta Tabakovića isplati iznos od po 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate i da im naknadi troškove parničnog postupka jer su njihovog oca, kao civilnu žrtvu rata, u Brčkom života lišili pripadnici Vojske ili policije tužene, te je Rješenjem Općinskog suda u Brčkom (privremeno sjedište Maoča) broj R-214/97 od 29. decembra 1997. godine on proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je 18. maj 1992. godine.

9. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je tužena osporila tužbeni zahtjev apelanata i istakla prigovor mjesne nenadležnosti Osnovnog suda, prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene jer iz Rješenja Općinskog suda u Brčkom (privremeno sjedište u Maoči) broj R-214/97 od 29. decembra 1997. godine proizlazi da je otac apelanata nastradao od granate, a „tužena nikad ne bi djelovala po svojim položajima“. Tužena je, također, istakla i prigovor zastare potraživanja.

10. Osnovni sud je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene ocijenio osnovanim, našavši da apelanti nisu dokazali da je tužena odgovorna za smrt njihovog oca Ahmeta Tabakovića, pa je odbio tužbeni zahtjev apelanata.

11. Obrazlažući ovakav svoj zaključak, Osnovni sud je naveo da su apelanti smatrali da se građansko-pravna odgovornost tužene zasniva na odredbama o odgovornosti uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, a u vezi sa odredbama o odgovornosti preduzeća i drugih pravnih lica prema trećem iz člana 180, a u vezi sa članom 170. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) koji je, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 12/92), preuzet i bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja (u daljnjem tekstu: ZOO).

12. S tim u vezi, Osnovni sud je, prije svega, istakao da je u vrijeme kada se desio štetni događaj (18. maja 1992. godine) Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine broj 0272/ 92 od 9. januara 1992. godine, koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 2/92, bila osnovana i proglašena Republika Srpska kao društveno-politička zajednica koja je putem svojih organa vlasti vršila kontrolu na području Brčkog, gdje se desio štetni događaj i bila je u obavezi da posredstvom svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi teror i nasilje u gradu.

13. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je u vanparničnom postupku pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda u Brčkom (privremeno sjedište Maoča) broj R-214/97 od 29. decembra 1997. godine utvrđeno da je Ahmet Tabaković (otac apelanata) preminuo u Brčkom 18. maja 1992. godine. Iz dokaza izvedenih u tom postupku je utvrđeno da Ahmet Tabaković, u vrijeme kada je nastupila njegova smrt (18. maja 1992. godine), nije bio pripadnik vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija.

14. Osnovni sud je smatrao da, iako su apelanti u tužbi i tokom postupka navodili da je tužena odgovorna za smrt njihovog oca i pravnog prednika, nijednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom nisu potvrdili te navode.

15. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da su apelanti Dževad Tabaković i Šaban Tabaković saslušani kao parnična stranka, te da su naveli da nemaju neposredna i pouzdana saznanja o sudbini njihovog oca Ahmeta Tabakovića jer nisu bili s njim u trenutku njegovog stradanja. Apelant Dževad Tabaković je u to vrijeme bio u Gornjem Rahiću, a apelant Šaban Tabaković u Brci i o stradanju svog oca imaju posredna saznanja iz priče Ismeta Kazazovića kao lica koje je bilo s njihovim ocem. Na osnovu tih posrednih saznanja apelanti znaju samo to da je njihov otac u maju 1992. godine kao civil uhapšen u Brčkom, na području naselja Ivici, u dvorištu porodične kuće, da su hapšenje izvršila naoružana lica, da je nakon hapšenja Ahmet Tabaković odveden u prostor ,,Luke“ u Brčkom, gdje je mučen i da je nakon prestanka rata njegovo tijelo pronađeno i identificirano u masovnoj grobnici u naselju Gorice pored Brčkog. Pri tome, nijedan od saslušanih apelanata nije dao uvjerljivu, potpunu i objektivnu izjavu o načinu stradanja (pogibije) njihovog oca jer, kako i sami priznaju, ne raspolažu nijednom činjenicom ni o načinu stradanja njihovog oca, niti o počiniocu djela, a svjedok Ismet Kozarević, na čije navode su se pozvali prilikom davanja svojih iskaza, umro je nakon završetka rata i nije ga bilo moguće saslušati.

16. Također je navedeno da se ni iz izvedene materijalne dokumentacije, priložene u spisu, ne može pouzdano i objektivno utvrditi uzrok i način smrti pravnog prednika apelanata jer nijedan od tih dokaza ne navodi činjenice kada, gdje i na koji način je Ahmet Tabaković smrtno stradao, a hapšenje i mučenje Ahmeta Tabakovića, pravnog prednika apelanata, nije i ne može biti uzrok njegove smrti i na činjenici o njegovom hapšenju i mučenju ne može se zasnovati stav o odgovornosti tužene za njegovu smrt.

17. S obzirom da apelanti, prema ocjeni Osnovnog suda, nisu predočili nijedan pravno valjan, uvjerljiv i objektivan dokaz koji potvrđuje da je postupcima organa tužene izazvana smrt Ahmeta Tabakovića, oca i pravnog prednika apelanata, Osnovni sud je zaključio da nije ni osnovan njihov navod da organi Republike Srpske, kako vojni tako i civilni, iako su to su bili dužni, nisu spriječili nastanak štete na njihovoj strani uslijed smrti njihovog oca i pravnog prednika.

18. Zbog navedenog, smatrajući da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da je dokazano da na strani tužene ne postoji pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari, Osnovni sud je, na osnovu člana 289. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 170, 180. i 200. ZOO i odlučio kao u izreci ove presude.

19. Osnovni sud nije posebno razmatrao prigovor zastarjelosti koji je istakla tužena, smatrajući to suvišnim s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

20. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine odbijena je žalba apelanata i Presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 060376 13 P od 7. novembra 2013. godine je potvrđena.

21. Apelacioni sud je, kao i Osnovni sud, prije svega, ukazao da je u vrijeme kada se desio štetni događaj (18. maja 1992. godine) Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine broj 0272/ 92 od 9. januara 1992. godine, koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 2/92, bila osnovana i proglašena Republika Srpska kao društveno-politička zajednica koja je putem svojih organa vlasti vršila kontrolu na području Brčkog, gdje se desio štetni događaj i bila je u obavezi da posredstvom svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi teror i nasilje u gradu.

22. Elaborirajući činjenice predmeta, Apelacioni sud je naveo da je u vanparničnom postupku pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda u Brčkom (privremeno sjedište Maoča) broj R-214/97 od 29. decembra 1997. godine utvrđeno da je Ahmet Tabaković (otac apelanata) preminuo u Brčkom 18. maja 1992. godine, te da u vrijeme kada je nastupila njegova smrt (18. maja 1992. godine) nije bio pripadnik vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija.

23. Apelacioni sud je dalje naveo da su saznanja apelanata o načinu na koji je nastupila smrt njihovog oca posredna, od svjedoka Ismeta Kazazovića koji je bio u logoru „Luka“, ali je umro poslije rata i nije saslušan u predmetnom parničnom postupku. Prema izjavama apelanata datim pred Osnovnim sudom, navedeni svjedok je u zimu 1992/93. godine ispričao apelantima da su njihovog oca u ,,Luku“ dovela naoružana i uniformisana lica sa oznakom 4S na uniformi, te da je navodno u „Luci“ Ahmet ispričao da je bio u Rahiću, pa su on i njegov komšija Novalija došli iz Rahića u Brčko, na Ivike, da puste i nahrane stoku i obojica su tada uhapšeni. Novalija je odmah lišen života, a oca apelanata su uniformisana lica odvela u „Luku“. Svjedok Ismet Kazazović je saslušan u vanparničnom postupku proglašenja umrlim oca apelanata pred Općinskim sudom u Brčkom (privremeno sjedište Maoča) i kako je navedeno u obrazloženju Rješenja o proglašenju umrlim broj R-214/97 od 29. decembra 1997. godine tada je izjavio da su Ahmeta Tabakovića (rođenog 7. novembra 1928. godine u Palanci, općina Brčko) 8. maja 1992. godine pripadnici srpske vojske doveli s grupom civila pred zgradu mrtvačnice u Brčkom kako bi bio razmijenjen, ali je nakon granatiranja od posljedica pada granate u blizini mjesta gdje su se nalazili preminuo na licu mjesta. U obrazloženju tog rješenja navedeno je i to da je sud „poklonio povjerenje iskazima svjedoka Ismeta Kazazovića i Abida Kovačevića i prihvatio ih u cijelosti jer su identični i zasnovani na neposrednom uvidu i saznanju čina smrti Ahmeta Tabakovića“. Iako je, prema izjavama apelanata, tijelo njihovog oca pronađeno u masovnoj grobnici u Goricama, u spisu predmeta nedostaje potvrda o ekshumaciji, a činjenice da su Ahmeta Tabakovića članovi uže porodice prijavili u Međunarodnom crvenom krstu (upitnik od 14. oktobra 2004. godine), te da je dopisom Međunarodnog crvenog krsta od 4. oktobra 2007. godine Smaila Tabaković iz Ulovića-Brčko obaviještena o sljedećem: ,,U vezi sa zahtjevom za traženje koji ste otvorili dana 30. jula 1996. godine za Ahmeta Tabakovića želimo da Vas obavijestimo da prema informacijama o identifikaciji, koje je naš ured dobio 18. septembra 2007. godine od Vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, MKCK smatra Vaš zahtjev za traženje zatvorenim“ ukazuju na tačnost tvrdnje apelanata da je njihov otac u toku rata smrtno stradao.

24. Međutim, prema ocjeni Apelacionog suda, apelanti, koji su u smislu člana 236. ZPP u postupku dužni dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, nisu dokazali da je za smrt njihovog oca odgovorna tužena, odnosno da je smrt njihovog oca nastupila kao posljedica djelovanja vojnih i/ili policijskih formacija tužene koje su se tada nalazile na tom području, pa je zaključio da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao apelante da tuženoj naknade troškove parničnog postupka.

25. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine revizija apelanata protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine je odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti svoje navode o povredi ovih prava argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode da su sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, te izveli pogrešan zaključak da se smrt bliskog srodnika apelanata nije desila kao posljedica krivičnog djela za koje ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja.

27. Apelanti su se, također, pozvali na zabranu diskriminacije zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, ali ovaj navod nisu posebno obrazlagali.

b) Odgovor na apelaciju

28. Apelacioni i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena prava apelanata garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Tužena je u odgovoru također navela da smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, 9/03) relevantne odredbe glase: Odgovornost preduzeća Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

[...] Član 180.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

[...] Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

31. U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta“ br. 58/09 i 52/10) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 236.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 289.

(1) Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

[...] VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da su apelanti apelaciju broj AP 4041/14 podnijeli protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine, a da je apelacija broj AP 5238/14 podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine kojim je revizija apelanata, izjavljena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine, odbačena kao nedopuštena.

35. S obzirom na to da je Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu osporena Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1624/13 od 3. marta 2016. godine, stav 16). Budući da su apelanti navedenu Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 060376 14 Gž od 3. jula 2014. godine primili 20. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su se, također, pozvali na zabranu diskriminacije zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

44. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO. Naime, apelanti su tražili da im tužena na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti njihovog oca isplati precizirani iznos, navodeći da su njihovog oca, kao civilnu žrtvu rata, u Brčkom života lišili pripadnici Vojske ili policije tužene. Međutim, sudovi su u predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelanti, koji su u smislu člana 236. ZPP dužni dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, nisu dokazali da je za smrt njihovog oca odgovorna tužena, odnosno da je smrt njihovog oca nastupila kao posljedica djelovanja vojnih i/ili policijskih formacija tužene koje su se tada nalazile na tom području, pa su odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, iako je Osnovni sud u svojoj presudi naveo da na strani tužene ne postoji pasivna legitimacija u konkretnoj pravnoj stvari, iz obrazloženja i prvostepene i drugostepene presude proizlazi da pasivna legitimacija tužene tokom postupka nije bila sporna s obzirom da je u obje presude istaknuto da je u vrijeme kada se desio štetni događaj (18. maj 1992. godine) bila osnovana i proglašena Republika Srpska kao društveno-politička zajednica koja je putem svojih organa vlasti vršila kontrolu na području Brčkog, gdje se desio štetni događaj i bila je u obavezi da posredstvom svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi teror i nasilje u gradu. Međutim, kao što je već prethodno navedeno, u predmetnom postupku nije utvrđeno da postoji odgovornost tužene za štetu koju su apelanti pretrpjeli s obzirom da u postupku nije dokazano da je smrt oca apelanata nastupila kao posljedica djelovanja vojnih i/ili policijskih formacija tužene koje su se tada nalazile na tom području, za koje bi tužena bila odgovorna prema načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 170, 172. i 180. ZOO.

45. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.

46. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.

Nediskriminacija

48. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Međutim, apelanti, osim paušalnog navoda da su diskriminirani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, očigledno neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

51. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu budući da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman