Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1660/14 (Z. Ć.)
Odluka donesena 28. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1660/14
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1660/14, rješavajući apelaciju Zorana Ćopića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Ćopića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br.
11 0 K 006949 14 Kvlz od 14. avgusta 2014. godine i 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Ćopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio „izvršenje dijela neizdržane kazne zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci do donošenja odluke o apelaciji“.
2. Apelant je 4. septembra 2014. godine dopunio apelaciju na način da je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 14 Kvlz od 14. avgusta 2014. godine koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1660/14 od 6. novembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci – Specijalnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 25. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud i Specijalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 8. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine, koja je donesena u krivičnom predmetu protiv apelanta i D.N., u ponovnom postupku apelant je proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280 stav 4 u vezi sa st. 1 i 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Specijalnog tužilaštva apelant bio optužen za krivičnopravne radnje zajedno sa Lj.M. i D.N. i da je na glavnom pretresu od 7. novembra 2011. godine Specijalno tužilaštvo sudu dostavilo sporazum o priznanju krivice koji je zaključilo sa optuženim Lj.M. zbog čega je predloženo da se potupak u odnosu na optuženog Lj.M. razdvoji. Imajući u vidu da je optuženi Lj.M. zaključio sporazum o priznanju krivice, doneseno je rješenje kojim je postupak u odnosu na Lj.M. odvojen od postupka protiv apelanta i D.N. U obrazloženju osporene presude Okružnog suda, koja je donesena u ponovnom postupku, nakon što je Vrhovni sud ukinuo ranije donesene odluke istog suda, izvedeni su dokazi optužbe i odbrane nakon čega je izvršena analiza svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Navedenom presudom je u relevantnom dijelu obrazloženja (koje se odnosi na apelanta) istaknuto da činjenično stanje opisano u optužnici proizilazi iz izvedenih dokaza (dokaza optužbe i dokaza odbrane), između ostalog, iz velikog broja materijalnih dokaza (devizni izvodi, analitičke kartice), izjava saslušanih svjedoka, apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka i vještačenja vještaka ekonomske struke. U vezi sa dokaznim postupkom i utvrđenim činjeničnim stanjem, Okružni sud je naveo da je na osnovu dokaza – preslušavanjem zabilježenih razgovora apelanta sa D.Š., N.J., M.P., N.S., S.P., G.S., D.Š. i drugim licima kao posebnom istražnom radnjom utvrdio osnov sumnje da je apelant izvršio i da i dalje vrši krivično djelo pranje novca sa elementima organizovanog kriminala. Naime, utvrđeno je da je apelant krivično djelo vršio na način što je novac stečen kriminalnim aktivnostima zajedno sa D.Š. i D.Š. iz Beograda, koji su organizovali krijumčarski kanal distribuiranja opojnih droga, aktivnim učešćem nezakonito stečen novac plasirao u legalne tokove putem novosadskog preduzeća „Agrocoop export-import“, kao i putem predstavništva tog preduzeća u Banjoj Luci. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, u postupku je izveden dokaz preslušavanjem zabilježenih razgovora apelanta sa osuđenim Lj.M. i drugim licima, a ta posebna istražna radnja – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija prema apelantu je sprovedena po naredbi za određivanje posebnih istražnih radnji tog suda. Činjenično stanje koje je proisteklo iz detaljne analize velikog broja izvedenih dokaza i njihove ocjene upućuje na zaključak, kako je istakao Okružni sud, da je apelant izvršio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280 stav 4 u vezi sa st. 1 i 3 KZRS u periodu od 2008. do 2011. godine, i to udruživanjem sa D.Š., N.J., R.Š. i drugim licima iz Republike Srbije tako što se sa tim licima dogovorio o načinu i planu zajedničkog djelovanja, konkretno što su novac pribavljen izvršenjem krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, dakle, „prljav novac“ putem offshore kompanija uplaćivali na račune preduzeća u Republici Srpskoj, kako bi ga integrisali u redovne privredne tokove i na taj način „očistili“. Pri izvođenju takvog zaključka Okružni sud je, takođe, ocijenio optužnicu Tužilaštva za organizovani kriminal Republike Srbije broj KT.S 17/09 od 6. avgusta 2010. godine kojom je, pored lica iz Republike Srbije D.Š., N.J. i R.Š., apelant, takođe, optužen za istorodno krivično djelo pranje novca koje je propisano u Krivičnom zakonu Republike Srbije. Okružni sud je, takođe, izvršio uvid u pravosnažne presude Višeg suda u Beogradu, kojima su lica iz Republike Srbije sa kojima je apelant sarađivao (između ostalih, s jednim od njih zaključio je ugovor o prodaji preduzeća) osuđena na kazne zatvora za produženo krivično djelo pranje novca, odnosno udruživanje radi vršenja krivičnih djela. Navedene presude su, kako proizilazi iz obrazloženja, pribavljene putem zamolnice za pružanje međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima na osnovu odredaba čl. 14 i 15 Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u građanskim i krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 11/2005), Ugovora između BiH i Republike Srbije o izmjenama i dopunama Ugovora između BiH i Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 8/2010). Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je mogućnost pribavljanja dokaza između država potpisnica Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima propisana i Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 53/09) koji reguliše predmetnu materiju (čl. 13 i 26), kao i odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP, član 401) koje ne zabranjuju korišćenje takvih dokaza, niti zabranjuju da na njima, između ostalih dokaza, bude zasnovana sudska presuda. Naime, u odredbi člana 401 ZKP je propisano da se „međunarodna krivičnopravna pomoć vrši po odredbama ovog zakona, ukoliko zakonom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom nije nešto drugo određeno“, a članom 402 istog zakona je propisan postupak upućivanja molbe za pravnu pomoć prema kojoj je Specijalno tužilaštvo u konkretnom slučaju u potpunosti postupilo i navedene dokaze (presude Višeg suda u Beogradu) pribavilo upravo na način koji je propisan ovom odredbom. Pored toga, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, na pravnu dozvoljenost korišćenja ovih dokaza ne upućuju samo odredbe ZKP već i međunarodnopravna dokumenta koja je BiH ratifikovala i koja su, stoga, pravno obavezujuća, i to: Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 4/05 - međunarodni ugovori), Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 53/09), Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, koja je potpisana 12. decembra 2000. godine i koju je BiH ratifikovala 24. aprila 2002. godine, te Konvencija Savjeta Evrope o pranju novca, traženju, zapljeni i oduzimanju prihoda stečenog kriminalom i o finansiranju terorizma, koju je BiH potpisala 19. januara 2006. godine i ratifikovala 11. januara 2008. godine. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao da osnovanost izvođenja dokaza koji su pribavljeni putem navedenih odredaba ZKP i međunarodnih dokumenata koja je BiH ratifikovala i koja su, stoga, pravno obavezujuća, nedvosmisleno ukazuju na pravnu osnovanost pribavljanja i dozvoljenost da se koriste takvi dokazi u krivičnom postupku protiv apelanta, kao i analizi i ocjeni tako pribavljenih dokaza u vezi sa svim ostalim dokazima (odbrane i optužbe).
8. Obrazlažući, dalje, način izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, Okružni sud je naglasio da se offshore kompanije osnivaju veoma jednostavno, da svako fizičko ili pravno lice putem Interneta može da osnuje takvu kompaniju uplatom iznosa od 50 dolara i da se one, uglavnom, osnivaju u zemljama tzv. poreskog raja radi što bržeg i efikasnijeg transfera novca. Zatim je izvršen uvid u veći broj profaktura firmi, između ostalih „Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka, UniCredit Bank a.d. Banja Luka, offshore kompanija „Lafino trade“ LLC, Delaware, SAD itd. na osnovu čega je izveden zajednički zaključak da po osnovu datih i primljenih avansa nije bilo stvarnog poslovnog odnosa, tj. da nikada nije došlo do isporuke robe koja je navedena u profakturama. Osim toga, da je navedenim transakcijama novca prethodio dogovor, utvrđeno je, između ostalog, iz presretnutih telefonskih razgovora apelanta i njegovih najbližih poslovnih i drugih saradnika iz kriminalne grupe, pri čemu je poseban značaj dat razgovoru između apelanta i Ljube Mrđena (osuđen po priznanju krivice), kao i izjavi Ljube Mrđena, koju je dao u svojstvu svjedoka. Takođe je na osnovu deviznih izvoda i analitičkih kartica, između ostalog preduzeća „Agrocoop export-import“, te izjave šefa računovodstva tog preduzeća proizašao zaključak da se povodom novčanih transakcija nije radilo o pozajmicama, već da su iznosi uplaćivani kao avansi koji su preknjižavani iz godine u godinu kao dug za neisporučenu robu. Takođe, u daljnjem obrazlaganju je navedeno da je apelant unaprijed dogovarao količinu i transfer novca sa licima koja su mu poznata i da je tu činjenicu potvrdio u svom svjedočenju. Naime, istaknuto je da je bez prethodnog dogovora bilo nemoguće da firme iz Amerike, sa Djevičanskih ostrva, Kipra i Nikozije izvrše uplatu novca na račun male i nepoznate firme, te da je tu radnju u konkretnom slučaju obavljao upravo apelant. Prethodnu činjenicu je potvrdila u svom svjedočenju šefica računovodstva firme „Agrocoop export-import“ Stoja Kasalović, koja je jasno i precizno opisala na koji način su poslovale firme „Agrocoop export-import“ i „Avio-rent“ po apelantovom dolasku na čelo ova dva preduzeća. Takve navode su potvrdili i drugi saslušani svjedoci, između ostalih, Sava Mrđen, Miodrag Dobrić i Damir Pejaković za čija je svjedočenja zajedničko da je način poslovanja firmi od apelantovog dolaska bio specifičan, jer je bilo evidentno da je firma od 2008. do 2011. godine imala veliki priliv novca koji je odmah ili naredni dan prebacivan na račune drugih preduzeća. U vezi s finansijskim transakcijama (pobrojane u presudi na str. od 54 do 58) izvršeno je vještačenje vještaka ekonomske struke Maide Velić, koja je postupala po naredbi Specijalnog tužilaštva. Vještačenje je izvršeno, kako je dalje navedeno, nakon izvršenog uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta, zatim, dokumentaciju u preduzećima „Agrocoop export-import“, „Avio-rent“ i Fabrici šećera za vremenski period od 1. decembra 2008. godine do 20. oktobra 2010. godine. Iz veoma detaljnog nalaza i mišljenja vještaka Okružni sud je utvrdio da su na račune navedenih firmi vršene uplate po osnovu profaktura a da pri tome nikad nije došlo do realizacije posla. Nakon date analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Okružni sud je zaključio da je apelant, zajedno sa D.N., preduzeo radnje koje su opisane u izreci presude, a ocjenjujući ih u krivičnopravnom smislu zaključio je da je apelant preduzetim radnjama počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280 stav 4 u vezi sa st. 1 i 3 KZRS. Da je apelant počinio navedeno krivično djelo u produženom trajanju, sud je zaključio jer je apelant izvršio više istovrsnih radnji koje predstavljaju obilježje navedenog krivičnog djela, a s obzirom na način na koji je preduzimao radnje i njihov vremenski kontinuitet, utvrđeno je da te radnje predstavljaju jedinstvenu cjelinu, odnosno da je počinjeno u produženom trajanju. Osim toga, ključna okolnost za postojanje krivičnog djela pranje novca jesu apelantova svijest i znanje da novac potiče i da je pribavljen krivičnim djelom pri čemu nije neophodno da je u sudskom postupku utvrđeno da je novac pribavljen krivičnim djelom. Naime, neophodno je da su u radnjama počinioca sadržana obilježja makar jedne od alternativnih radnji izvršenja iz člana 280 stav 1 KZRS (novac primi, zamijeni, drži, njime raspolaže, upotrijebi ga u privrednom poslovanju ili ga na drugi način prikrije, ili pokuša da prikrije). Prema ocjeni prvostepenog vijeća, nije postojala dilema da je apelant znao da novac potiče iz krivičnog djela i da je te radnje preduzeo upravo s ciljem ubacivanja „prljavog“ novca u redovne finansijske tokove, a svijest i volja su ga tjerale da „prljavi“ novac transferiše u zdrave privredne tokove kako bi što prije izbrisao trag o porijeklu takvog novca. Odlučujući o krivičnoj sankciji, sud je imao u vidu sve okolnosti značajne za odmjeravanje krivične sankcije propisane u članu 37 stav 1 KZRS, a naročito da se radi o teškom krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, zaprijećenu kaznu (od dvije do 12 godina) za navedeno djelo prema stavu 4 člana 280 KZRS, odnosno do tri godine prema stavu 5 iste odredbe, kao i okolnosti koje su pratile izvršenje djela, dakle, da ga je počinio u produženom trajanju. Ocijenjene su, dakle, otežavajuće, ali i olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, i to njegovo zdravstveno stanje, držanje tokom glavnog pretresa i ranija neosuđivanost, te je zaključeno da je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra i stepenu apelantove odgovornosti.
9. Povodom apelantove i žalbe saoptuženog D. N. u predmetnom krivičnom postupku, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 006949 13 Kž 10 od 5. decembra 2013. godine kojim je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu brojnost i karakter žalbenih prigovora, te činjenicu da se žalbama ukazuje na činjenično stanje i povrede odredaba krivičnog postupka, zaključio da se ne može donijeti meritorna odluka bez održavanja pretresa pred tim sudom.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine, donesenom nakon održanog pretresa pred tim sudom, djelimično je uvažena apelantova žalba i presuda Okružnog suda preinačena u dijelu odluke o krivičnoj sankciji na način da je apelant proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280 stav 4 u vezi sa st. 1 i 3 KZRS za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. aprila 2011. godine do 18. jula 2013. godine. S tim u vezi, u relevantnom dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na apelanta Vrhovni sud je istakao da je žalbom ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede krivičnog zakona i odluku o kazni s prijedlogom da se apelant oslobodi optužbe. Vijeće Vrhovnog suda je prihvatilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, osim transkripta presretnutih telefonskih razgovora koji su pribavljeni po zamolnici specijalnog tužioca za pružanje međunarodne pravne pomoći na kojima je, između ostalih dokaza, bila zasnovana ranija presuda u konkretnom predmetu, koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 11. decembra 2012. godine. Vrhovni sud je, zatim, ocijenio sve preostale izvedene dokaze na glavnom pretresu, žalbene prigovore, te je ocijenio odgovore na žalbu. U vezi s tim je istakao da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tač. z) i k) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), jer je bitna povreda iz tačke z) navedene odredbe bila razlog za ukidanje ranije prvostepene presude (Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 0069494 od 11. decembra 2012. godine). S tim u vezi, apelant je upućen na razloge iz navedenog rješenja i obrazloženje prema kojem nije prihvaćen dokaz – transkripti presretnutih telefonskih razgovora koji su pribavljeni putem zamolnice specijalnog tužioca za međunarodnu pravnu pomoć, te, stoga, ne mogu ni biti predmet ocjene suda. Što se tiče tačke k) ove odredbe, Vrhovni sud je naveo da smatra da je žalba i sa tog aspekta neosnovana, jer je izreka presude razumljiva i nije protivrječna razlozima presude, niti sama sebi. Vrhovni sud je ocijenio da su činjenična utvrđenja pobijane presude pravilna i potpuna, te je u tom smislu pojašnjeno da se presuda zasniva na brojnim izvedenim dokazima, materijalnim i nematerijalnim, pri čemu je istaknut značaj nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i usmeno pojašnjenje nalaza koje je dato na glavnom pretresu, a sadržaj i ocjena ovog dokaza u prvostepenoj presudi su izneseni na način kako je i propisano u članu 295 stav 2 ZKPRS. Osim toga, u vezi sa neosnovanosti ovog žalbenog navoda, istaknuto je da se nalaz i mišljenje vještaka zasnivaju na finansijskoj dokumentaciji „Agrocoopa“ i „Avio-renta“ i da je vještak na pretresu odgovorila na sva pitanja optužbe i odbrane u vezi s datim nalazom i mišljenjem, zbog čega ovaj dokaz ni na koji način nije doveden u sumnju. Prvostepena presuda je, osim toga, pravilno ocijenila sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, kao i apelantovo svjedočenje, te je obrazloženo zbog čega su ti iskazi prihvaćeni, odnosno navedeni su razlozi zbog kojih apelantov iskaz nije prihvaćen, te su dovedeni u vezu sa ostalim dokazima na kojima je odluka utemeljena. Ono što, prema mišljenju Vrhovnog suda, čini realnu podlogu za pravilan zaključak prvostepene presude je utvrđenje da sve novčane transakcije koje su opisane u izreci presude nije pratio stvarni poslovni odnos, dakle, isporuka robe, te da su svi iznosi koji su putem offshore kompanija uplaćivani putem preduzeća (čiji su nazivi navedeni u izreci presude) knjiženi kao primljeni avansi i prenosili su se iz godine u godinu, sve do 2011. godine. Činjenica o apelantovom udruživanju sa licima iz Republike Srbije je, prema ocjeni Vrhovnog suda, takođe, u prvostepenoj presudi, jasno obrazložena, a utemeljena je u tom dijelu, između ostalog, na pravosnažnim presudama Višeg suda u Beogradu, koje su donesene i pravosnažne u odnosu na N.D. i S.P. za krivično djelo pranje novca u kojima je, u pogledu radnji izvršenja, navedeno i apelantovo ime i kojima su navedena lica osuđena na kazne zatvora, te ostalim izvedenim dokazima među kojima je pred prvostepenim sudom, na prijedlog apelantove odbrane, izveden dokaz saslušanjem svjedoka Andrije Krlovića, ali ne na transkriptima koji su dobijeni putem zamolnice, kako je u presudi već ranije naglašeno. S tim u vezi, konkretno neosnovanosti žalbenog prigovora koji se tiče utvrđenja iz tačke 1 izreke prvostepene presude, prema kojoj je apelant zajedno sa Ljubom Mrđenom (u odnosu na kog je postupak razdvojen zbog zaključenja sporazuma o priznanju krivice) i Dragom Nižolom u toku 2008. godine do polovine 2011. godine, udruživanjem sa D.Š., N.D. i S.P. iz Beograda i Novog Sada, putem različitih offshore kompanija i preduzeća, putem poslovnih banaka, izvršio ubacivanje veće količine novca stečenog izvršenjem krivičnih djela, radi prikrivanja njegovog stvarnog porijekla, dajući uputstva Ljubi Mrđenu i Dragi Nižolu, novac integrisao [...], Vrhovni sud je pojasnio i naglasio da apelantovo udruživanje s navedenim licima proizilazi iz pravosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu, kojima su N.D. i S.P. iz Beograda i Novog Sada pravosnažno osuđeni za krivična djela pranje novca a da je izrekom tih presuda utvrđena međusobna povezanost i dogovor apelanta sa ovim licima i svjedokom iz ovog postupka Andrijom Krlovićem. Što se tiče žalbenih prigovora istaknutih u vezi sa radnjama opisanim pod tačkama 1.2, 1.3, 1.4 i 1.5, koje su apelantu stavljene na teret, a koje predstavljaju sredstva kojima je djelo počinjeno, u vezi sa apelantovim svjedočenjem na ovu okolnost iz kog proizilazi da se radi o pozajmicama obezbijeđenim posredstvom prijatelja i tvrdnjom da vlasnike offshore kompanija nije ni poznavao, Vrhovni sud smatra da ovaj prigovor nije osnovan. Naime, Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da se apelant u svjedočenju pred prvostepenim sudom izjašnjavao samo o uplatama dvije offshore kompanije („Lafino trade“ i „Mattenico“, dok se o uplatama ostalih 12 offshore kompanija nije želio izjasniti, niti je želio dati odgovor na pitanje koje mu je na glavnom pretresu postavio specijalni tužilac, o čemu je u prvostepenoj presudi dato jasno i detaljno obrazloženje koje je dovedeno u vezu sa ostalim sprovedenim dokazima, između ostalog, iskazima svjedoka Ljube Mrđena i Stoje Kasalović.
11. U pogledu neosnovanosti ostalih žalbenih prigovora kojima je ukazano na činjenično stanje, Vrhovni sud je ukazao na relevantne dijelove i obrazloženje prvostepene presude u kojoj je jasno opisan način na koji je apelant izvršio krivično djelo, i to u vezi s prethodnim dogovorom sa ostalim licima (od kojih su neka već osuđena), njegovoj svijesti i znanju da čini krivično djelo u vezi s poslovanjem firmi, uplatama od offshore kompanija i novčanim transakcijama kojima je „prljavi“ novac ubacivan u redovne privredne tokove, koje su jasno opisane u izreci prvostepene presude. Ispitujući, na kraju, odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantova žalba djelimično osnovana i da mu je prvostepenom presudom izrečena prestroga kazna, budući da olakšavajuće okolnosti preovladavaju u odnosu na utvrđenu otežavajuću okolnost i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i osudom na manju kaznu, zbog čega je uvažavanjem žalbe u ovom dijelu apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.
12. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 006949 14 Kvlz od 14. avgusta 2014. godine kojom je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Prilikom odlučivanja o zahtjevu Vrhovni sud se, u smislu odredaba člana 354 ZKPRS, pri ispitivanju pravosnažne presude ograničio samo na one povrede zakona na koje je ukazao apelant. Napomenuto je da odredba člana 350 ZKPRS propisuje da se vanredni pravni lijek može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede KZRS i odredaba iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS koja se manifestuje u povredi prava na odbranu uz ograničenja propisana u stavu 2 istog člana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u okviru povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS (pravo na odbranu), jer se pobijana presuda, kao i prvostepena presuda, nasuprot navodima iz zahtjeva, ne zasniva isključivo, niti u najvećoj mjeri na presudama Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, koje su protiv lica osuđenih tim presudama (N.D. i S.P.) donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice, a da pri tome u postupku koji se vodio protiv apelanta ta lica, kao učesnici tog postupka, nisu ispitana. Osporena presuda se, kako je navedeno u obrazloženju presude, zasniva i na drugim mnogobrojnim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i prihvaćeni pred Vrhovnim sudom (osim presretnutih telefonskih razgovora), između ostalog, materijalnim dokazima (finansijskim izvodima, analitičkim karticama itd.) i nematerijalnim (iskazima svjedoka, vještačenjima), njihovoj analizi i ocjeni, kao i ocjeni žalbenih prigovora u svim osnovima pobijanja prvostepene presude. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na neosnovanost apelantovih prigovora o neophodnosti da se saslušaju u svojstvu svjedoka lica koja su zaključila sporazume o priznanju krivice prema presudama Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu (N.D. i S.P.) u situaciji kada apelantova odbrana te dokaze nije ni predlagala, a ta mogućnost je postojala kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku, na isti način kao što je predložen i svjedok odbrane Andrija Krlović, koji je u svojstvu svjedoka saslušan pred prvostepenim sudom. Osim toga, odbrana ovaj prigovor, odnosno prijedlog o neophodnosti da se saslušaju ti svjedoci nije predlagala ni u prvostepenom postupku, kao ni u žalbi povodom koje je određen glavni pretres, nakon čijeg održavanja je proistekla presuda povodom koje je podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti, pa je time isključena mogućnost njegovog isticanja povodom vanrednog pravnog lijeka. Vrhovni sud je, osim toga, naveo da se, suprotno navodima iz zahtjeva, pravna ocjena krivičnog djela za koje je apelant osuđen ne zasniva isključivo na presudama Višeg suda u Beogradu, već je tim presudama utvrđeno izvršenje predikatnog krivičnog djela (djela čijim je počinjenjem pribavljena imovina koja je predmet krivičnog djela pranje novca) a na osnovu ostalih dokaza je utvrđena apelantova svijest i volja, odnosno znanje da novac potiče od krivičnog djela i da je sve radnje preduzeo upravo s ciljem ubacivanja „prljavog“ novca u regularne finansijske tokove. U pogledu prigovora koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da to ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pa se ni tvrdnja o povredi KZRS ne može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan, pa je kao takav odbijen u smislu odredbe iz člana 355 ZKP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava zasniva na tvrdnji da postupak koji se protiv njega vodio nije bio u skladu sa standardima uspostavljenim u članu 6 Evropske konvencije, konkretno, da ocjena dokaza nije bila pravilna i da, stoga, ni činjenično stanje nije potpuno i pravilno. Osim toga, apelant je ukazao na nedostatak obrazloženja i zaključke u pogledu odlučnih činjenica, smatrajući da osporene presude nisu sa sigurnošću odgovorile na pitanje koje se tiče porijekla novca kojim je krivično djelo, navodno, počinjeno. Takođe, osporava dokaze kojima je utvrđena činjenica njegovog udruživanja i saradnje sa licima iz Republike Srbije, smatrajući da presude koje je donio Viši sud u Beogradu na osnovu sporazuma o priznanju krivice osuđenih N.D. i S.P. nisu adekvatne za utvrđenje njegove krivice, odnosno njegove saradnje s tim licima u konkretnom krivičnom postupku bez izvođenja dokaza njihovim neposrednim saslušanjem u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, te ukazuje da je, prema njegovom mišljenju, ukupna ocjena dokaza bila proizvoljna. S tim u vezi, smatra da je u konkretnoj situaciji bilo nemoguće da se takav dokaz na okolnost njegovog udruživanja s drugim licima prihvati uz obrazloženje koje je zasnovano na primjeni načela slobodne ocjene dokaza Takođe, apelant smatra da su nekritički prihvaćeni dokazi optužbe i da su zaključci izvedeni na pretpostavkama, a ne na stvarnom stanju, budući da osporenim sudskim odlukama nije sa sigurnošću utvrđeno porijeklo novca, odnosno za sud nije bila bitna činjenica da li je predmetni novac stečen putem pozajmica, avansa ili drugih poslova. S tim u vezi je naveo da ni vještak Specijalnog tužilaštva Maida Velić, koja je izvršila finansijsko vještačenje, u svom nalazu nije utvrdila da novac potiče od izvršenja krivičnog djela, te da su osporene presude u tom smislu pokušale da osnaže tezu da se radilo o fiktivnom prometu i fiktivnim pozajmicama, a takvo mišljenje je pri izvođenju odlučnih činjenica zasnovano na pretpostavkama. Osim toga, apelant je u dopuni apelacije naveo da je protiv pravosnažne presude Vrhovnog suda podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je odbijen kao neosnovan sa istim razlozima koje sadrži pravosnažna presuda, čiji su zaključci proizvoljni i neosnovani, a obrazloženje ne zadovoljava standard brižljive i savjesne ocjene dokaza. Stoga je i tu presudu osporio, budući da „vidi isti osnov kao u apelaciji za pobijanje presude donesene povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti“, jer je „zahvaćena istim onim povredama na koje je ukazano u apelaciji“, te je predložio da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima iz svoje presude, jer u postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijama ukazano. Osim toga, napomenuto je da se apelacija bavi isključivo činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, pri čemu apelant gubi iz vida da se apelacija ne može zasnivati na reviziji činjeničnih utvrđenja presuda protiv kojih je podnesena.
15. Okružni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacije, budući da je, nakon donošenja presude u žalbenom postupku, određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom koji je i donio konačnu presudu protiv koje je izjavljena apelacija.
16. Okružno tužilaštvo smatra da su identični navodi iz apelacije već bili predmet analize i odlučivanja u žalbenom postupku, da apelant uopšteno prigovara načinu izvođenja dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, da je postupak pred redovnim sudovima u potpunosti bio pravičan, da su sudovi potpuno i pravilno ocijenili sve izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te na osnovu tako izvedenih dokaza izveli zaključak o počinjenom krivičnom djelu. Imajući u vidu da u postupku nije bilo kršenja prava na koja je apelacijom ukazano i da su u presudi Vrhovnog suda navedeni jasni i precizni razlozi za donošenje odluke, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o krivičnom postupku – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 100/09 i 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 311. stav 1. tač. z) i j) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Član 331.
Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
(2) Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reprodukovani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka d) ovog zakona.
[...].
Član 354.
Odbijanje zahtjeva Vrhovni sud će odbiti presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoje povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
POSTUPAK ZA PRUŽANJE MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI I
IZVRŠENJE MEĐUNARO DNIH UGOVORA U KRIVIČNOPRAVNIM
STVARIMA
Opšta odredba Član 401.
Međunarodna krivičnopravna pomoć vrši se po odredbama ovog zakona, ukoliko zakonom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom nije nešto drugo određeno. Upućivanje molbe za pravnu pomoć Član 402.
Molba suda, odnosno tužioca za pravnu pomoć u krivičnim predmetima dostavlja se inostranim organima diplomatskim putem tako da sud, odnosno tužilac molbu dostavlja posredstvom Ministarstva pravde Republike Srpske, koje ih dostavlja Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine. Na isti način dostavlja se domaćim sudovima molba inostranog organa za pravnu pomoć od sudova u Republici Srpskoj.
18. U Ugovoru između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ - dodatak, Međunarodni ugovori broj 11/2005, koji je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ratifikovalo 26. oktobra 2005. godine, a koji je potpisan u Sarajevu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1. st. 1, 3. i 4.
Pružanje pravne pomoći (1) Države ugovornice će, na zahtjev, pružati jedna drugoj pravnu pomoć u građanskim i krivičnim stvarima pod uvjetima i na način utvrđen ovim ugovorom.
(3) Pod "krivičnim stvarima" u smislu ovog ugovora podrazumijevaju se krivična djela i privredni prestupi.
(4) Pravnu pomoć ukazuju sudovi i drugi organi država ugovornica koji su, po propisima svoje zemlje, nadležni da odlučuju o stvarima iz st. 1. do 3. ovog člana.
Član 3.
Obim pravne pomoći Pravna pomoć, u smislu ovog ugovora, obuhvata: dostavljanje pismena i preduzimanje procesnih radnji (saslušanje stranaka, svjedoka i drugih lica, oduzimanje predmeta, privremena predaja, uviđaj, vještačenje i dr.), [ ]. Član 4.
Organi saradnje (1) Radi pružanja pravne pomoći prema ovom ugovoru, sudovi i drugi nadležni organi država ugovornica međusobno komuniciraju preko svojih nadležnih organa i to:
1) za Bosnu i Hercegovinu - preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. 2) za Srbiju i Crnu Goru - preko Ministarstva za ljudska i manjinska prava; (2) Odredba stava 1. ovog člana ne isključuje komuniciranje diplomatskim, odnosno konzularnim putem.
(3) U hitnim slučajevima sudovi i drugi nadležni organi država ugovornica mogu komunicirati i preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije
(INTERPOL).
19. U Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, Strazbur 20. aprila 1959. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ - dodatak, Međunarodni ugovori broj 4/2005), relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
1. Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa strane moliteljiice.
Član 3. stav 1.
Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosijea ili dokumenata.
Član 7. st. 1, 2. i 3.
Zamoljena strana će pristupiti predaji procesnih akata i sudskih odluka koje joj pošalje u tom cilju strana moliteljica.
Dostavljanje će se moći izvršiti jednostavnim slanjem akta ili odluke primaocu. Ako strana moliteljica to izričito zatraži, zamoljena strana izvršit će dostavljanje na neki od načina koje predviđa njeno zakonodavstvo za slična dostavljanja ili na poseban način koji je u skladu sa ovim zakonodavstvom.
Dostavljanje se dokazuje potvrdom koja sadrži datum i potpis primaoca ili izjavom zamoljene strane kojom se dokazuje djelo, način i datum dostavljanja. Jedan ili drugi od ovih dokumenata bit će odmah vraćen strani moliteljici. Na zahtjev strane moliteljice, zamoljena strana će tačno naznačiti je li dostavljanje izvršeno u skladu sa njenim zakonom. Ako do dostavljanja nije moglo doći, zamoljena strana će o tome odmah obavijestiti stranu moliteljicu uz navođenje razloga.
Član 15. st. 1, 2. i 5.
1. Molbe predviđene u članovima 3, 4. i 5., kao i zahtjevi predviđeni u članu 11., ministarstvo pravde strane moliteljice uputit će ministarstvu pravde zamoljene države i vratit će ih istim putem.
2. U hitnim slučajevima, spomenute molbe će neposredno moći uputiti sudski organi strane moliteljice sudskim organima zamoljene strane. One će biti vraćene zajedno sa spisima koji se odnose na način predviđen u stavu 1. ovog člana.
5. U slučajevima kada je direktno dostavljanje dopušteno ovom Konvencijom, ono će se moći obavljati posredstvom Međunarodne organizacije krivične policije (Interpol).
20. U Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 53/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
(Dostavljanje podataka bez zamolnice) Domaći pravosudni organi mogu, ne utičući na vlastite istrage i krivične postupke i pod uslovom reciprociteta bez prethodne zamolnice, nadležnim stranim pravosudnim organima dostavljati podatke koji se odnose na krivična djela, a koji su prikupljeni prilikom vlastitih istraga, ako smatraju da bi dostavljanje takvih podataka moglo pomoći za pokretanje istrage ili krivičnog postupka ili ako bi moglo dovesti do podnošenja zamolnice za pravnu pomoć.
21. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Pranje novca Član 280.
(1) Ko novac ili imovinu za koje zna da su pribavljeni krivičnim djelom primi, zamijeni, drži, s njim raspolaže, upotrijebi ga u privrednom poslovanju ili ga na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
[...] (3) Ako je novac ili imovina iz st. 1. i 2. velike vrijednosti, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
(4) Ako djela iz prethodnih stavova izvrši više lica koja su se udružila za vršenje takvih djela, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do dvanaest godina.
[...] (5) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana učinilac postupao nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kazniće se zatvorom do tri godine.
(6) Novac i imovina iz prethodnih stavova oduzeće se.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 14 Kvlz od 14. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. avgusta 2014. godine. Osim toga, apelant je prvobitnom apelacijom, podnesenom 9. aprila 2014. godine, osporio i presudu Vrhovnog suda od 24. januara 2014. godine, pa je, dakle, i tu presudu osporio u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda ukazujući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta koji, stoga, u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenom presudom odnosi na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, te, u vezi s tim, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava i nedostatak valjanog obrazloženja, što je kao posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno primjenom načela slobodne ocjene dokaza, i to u pogledu utvrđenja ključne činjenice kojom je on, na osnovu presuda Višeg suda u Beogradu, doveden u vezu sa licima N.D. i S.P. koji su tom presudom osuđeni za istovrsno krivično djelo na osnovu priznanja krivice. Apelant ukazuje da su navedena lica u postupku koji se protiv njega vodio radi utvrđenja te ključne činjenice, dakle, njegove „međusobne povezanosti“ sa tim licima, morala da budu saslušana u svojstvu svjedoka, čime indirektno ukazuje na propuštanje da se primijeni princip in dubio pro reo u okolnostima konkretnog slučaja.
31. U odnosu na apelantove navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U kontekstu navedenog, razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. Zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u ZKPRS u kojem odredba člana 295 glasi: „Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.“ Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica „dokazana“, pa čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza je oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora da se utvrdi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, te mora da se, u vezi s tim, ocijeni kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala i da je drugostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za produženo krivično djelo za koje je osuđen. Naime, Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, prihvatio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, osim presretnutih telefonskih razgovora koji su bili pribavljeni po zamolnici specijalnog tužioca za međunarodnu pravnu pomoć, na kojima je, između ostalih, bila zasnovana ranija presuda koja je ukinuta rješenjem tog suda od 11. decembra 2012. godine. Imajući u vidu da je apelant ovaj prigovor u žalbenom postupku doveo u vezu s bitnim povredama postupka, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude uputio na razloge iz prethodno donesenog rješenja, te naglasio da dokazi na koje je apelant ukazao (presretnuti telefonski razgovori) nisu bili predmet analize i ocjene suda, niti je na tim dokazima zasnovana prvostepena presuda. U pogledu ostalih izvedenih dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, a koji, prema apelantovom mišljenju, nisu bili adekvatni za utvrđenje njegove krivice (presude Višeg suda u Beogradu donesene po sporazumu o priznanju krivice N.D. i S.P., neophodnost da se saslušaju ta lica u svojstvu svjedoka u postupku koji je protiv njega vođen, te finansijsko vještačenje), Vrhovni sud je, kako proizilazi iz obrazloženja presude, jasno ukazao na relevantne dijelove prvostepene presude u kojoj su jasno navedeni dokazi, uz ocjenu kakvu zahtijeva član 295 ZKPRS, na kojima je zasnovana, na osnovu kojih su proistekla činjenična utvrđenja u pogledu zaključka da je apelant po prethodnom dogovoru sa ostalim licima (od kojih su neka već osuđena, Ljubo Mrđen u odnosu na kog je postupak izdvojen zbog sporazuma o priznanju krivice) počinio produženo krivično djelo pranje novca za koje je osuđen. U vezi sa pravnim osnovom, odnosno dozvoljenosti da se koriste dokazi koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći (prema relevantnim domaćim i međunarodnim pravnim propisima), konkretno presudom Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu u vezi sa apelantovim prigovorom kojim je ukazao da je neophodno da se saslušaju u svojstvu svjedoka lica koja su, prema navedenoj presudi, zaključila sporazume o priznanju krivice (N.D. i S.P.), pa su, stoga, morala da budu neposredno saslušana, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo jasne zakonske odredbe (čl. 401 i 402 ZKP) iz kojih proizilazi mogućnost korišćenja takvog dokaza (presude Višeg suda u Beogradu) prije svega zbog nepostojanja niti jedne odredbe kojom bi korišćenje takvog dokaza bilo zabranjeno, kao i zbog postojanja međunarodnih dokumenata, između ostalih Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, iz kojih proizilazi obaveza pružanja međunarodne pravne pomoći u istrazi, gonjenju i sudskom postupku u vezi s krivičnim djelima iz ove konvencije, kako je u konkretnoj situaciji postupljeno. Međutim, imajući u vidu da je apelant izvođenje ovog dokaza doveo u kontekst da je neophodno saslušati u svojstvu svjedoka N.D. i S.P. (koji su osuđeni tom presudom na osnovu priznanja), Vrhovni sud je, ocjenjujući da takav prigovor nije osnovan, jasno ukazao na propust apelantove odbrane da predloži saslušanje navedenih lica u svojstvu svjedoka, jer je ta mogućnost postojala kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku, na isti način na koji je predložen i svjedok odbrane Andrija Krlović, koji je u svojstvu svjedoka saslušan pred prvostepenim sudom. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, pravna ocjena krivičnog djela za koje je apelant osuđen ne zasniva se isključivo na presudama Višeg suda u Beogradu, već na analizi i ocjeni veoma velikog broja izvedenih dokaza (materijalnih i nematerijalnih). Imajući u vidu da je, prema članu 6 Evropske konvencije, zadatak redovnih sudova, u pravilu, da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, odnosno da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03), Ustavni sud ukazuje da sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju u vezi sa ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka koja je u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, tačka 24). Ustavni sud zapaža da apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, nije ničim dokazao da su njegovi prijedlozi o saslušanju svjedoka (N.D. i S.P.) proizvoljno odbijeni, odnosno da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, sudovi su jasno i detaljno obrazložili da apelant izvođenje takvog dokaza nije predložio, pa sud, na okolnost koja je, prema apelantovom mišljenju, ključna i koja se tiče njegove „međusobne povezanosti“ sa tim licima, bez prijedloga za izvođenje takvog dokaza nije imao mogućnost da odbije prijedlog, pogotovu ne, kako apelant smatra, proizvoljno. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne može postupanje sudova u vezi sa ovim pitanjem, dakle prihvatljivosti i analizom dokazne građe, ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje, niti principu slobodne ocjene dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je o svim dokazima koje je prihvatio, kao i o onima koje nije prihvatio dao detaljno obrazloženje koje ni na koji način ne može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje.
34. U vezi sa navedenim, konkretno prihvaćenom dokaznom građom, Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama izvršena analiza i ocjena velikog broja dokaza pri čemu je naglašen značaj izvedenog dokaza - svjedočenja šefice računovodstva Stoje Kasalović, koja je u svom svjedočenju jasno i precizno opisala na koji način su poslovale firme „Agrocoop export-imoprt“ i „Avio-rent“ po apelantovom dolasku na čelo ova dva preduzeća, a identične navode su potvrdili i ostali saslušani svjedoci (tri) za čija je svjedočenja zajedničko da je način poslovanja firmi od apelantovog dolaska bio specifičan, jer je bilo evidentno da je firma u periodu od 2008. godine do 2011. godine imala veliki priliv novca koji je odmah ili naredni dan prebacivan na račune drugih preduzeća. Osim toga, naglašen je značaj sprovedenog dokaza - vještačenja vještaka finansijske struke, koji je utemeljen na obimnoj pismenoj (poslovnoj i knjigovodstvenoj) dokumentaciji, iz kojeg proizilazi da su na račune navedenih firmi vršene uplate po osnovu profaktura a da pri tome nikad nije došlo do realizacije posla, iskaza vještaka povodom nalaza i mišljenja datih na glavnom pretresu, zatim, iskazâ saslušanih svjedoka, kao i apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka, pri čemu su navedeni nedvosmisleni i jasni razlozi zbog kojih su pojedini dokazi prihvaćeni ili nisu prihvaćeni. S tim u vezi, Ustavni sud, nasuprot apelacionom navodu da je zadatak vještaka u konkretnom slučaju bio da utvrdi da li novac potiče od izvršenja krivičnog djela ili ne, ukazuje da je zadatak vještaka, kao stručnog lica (ili tima vještaka), da svojim stručnim i naučnim znanjem ili umijećem pomogne sudu pri utvrđivanju činjenica prema pravilima struke u pogledu predmeta vještačenja, ali nikada pri odlučivanju u primjeni pravne norme. Utvrđenje porijekla novca („prljavog“ ili ne), koji je u konkretnom slučaju bitan elemenat krivičnog djela za koje je osuđen apelant, prema tome i primjena pravne norme je u isključivoj nadležnosti suda koji svoj zaključak o tome izvodi nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, između ostalog, i vještačenja, što ni u kom slučaju nije, niti smije biti zadatak vještaka, kako apelant pogrešno smatra. Vrhovni sud je, takođe, naglasio pravilnost obrazloženja prvostepene presude u kojoj su pojedinačnom, međusobnom i ukupnom ocjenom dokaza, između ostalog, saslušanjem većeg broja svjedoka i odbrane i optužbe, izvedeni jasni zaključci u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Ono što, prema mišljenju Vrhovnog suda, čini realnu podlogu za pravilan zaključak prvostepene presude jeste nesumnjivo utvrđenje da sve novčane transakcije koje su opisane u izreci presude nije pratio stvarni poslovni odnos, dakle, isporuka robe, te da su svi iznosi koji su putem offshore kompanija uplaćivani putem preduzeća (čiji su nazivi navedeni u izreci presude) knjiženi kao primljeni avansi koji su se od 2008. do 2011. godine prenosili iz godine u godinu. U pogledu apelantovih prigovora kojim je ukazao na radnje krivičnog djela vezane za sredstva kojima je djelo počinjeno i, s tim u vezi, nedostatak njegove svijesti o počinjenju djela kao bitnog elementa, te tvrdnje koja proizilazi iz njegovog svjedočenja da je novac obezbijedio posredstvom prijatelja, pozajmicama, pri čemu vlasnike offshore kompanija nije ni poznavao, Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora, naveo da se apelant u svom svjedočenju izjašnjavao samo o uplatama dvije offshore kompanije („Lafino trade“ i „Mattenico“), dok se o uplatama ostalih 12 offshore kompanija nije želio izjasniti, niti dati odgovor na pitanje specijalnog tužioca o čemu je u prvostepenoj presudi dato jasno obrazloženje koje je dovedeno u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka. Na taj način su, između ostalog (na osnovu svih ostalih dokaza), utvrđeni apelantova svijest i znanje da čini krivično djelo u vezi s poslovanjem firmi i novčanim transakcijama kojima je „prljav“ novac ubacivan u redovne privredne tokove, koje su jasno opisane u izreci prvostepene presude. S obzirom na sve navedeno, imajući u vidu opšte i posebne garancije ustanovljene članom 6 Evropske konvencije i, s tim u vezi, princip slobodne ocjene dokaza u vezi sa obaveznom primjenom principa in dubio pro reo kao dijelom principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda data jasna i zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.
35. Sve navedeno se može dovesti u usku vezu s navodima apelacije kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja osporene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ponavlja, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, da je obaveza redovnih sudova, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine). Imajući u vidu da apelant ovaj navod dovodi u vezu s „nedostatkom odgovora o porijeklu novca“, a da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude, nakon okončanja pretresa pred tim sudom, jasno ukazao na pravilnost obrazloženja prvostepene presude u kojoj su analizom i ocjenom dokaza (pojedinačnom, međusobnom i ukupnom), između ostalog, velikog broja materijalnih dokaza – deviznih izvoda i analitičkih kartica, izjava saslušanih svjedoka i finansijskog vještačenja, izvedeni jasni zaključci u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni apelacije osporio presudu Vrhovnog suda koja je donesena povodom njegovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti iz istih razloga zbog kojih je podnio apelaciju, dakle, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, ocjene dokaza i nedostatka obrazloženja. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je Vrhovni sud, odlučujući povodom ovog vanrednog pravnog lijeka, imajući pri tome u vidu navode koje je apelant u zahtjevu za zaštitu zakonitosti istakao, ocijenio da se, nasuprot navodima iz zahtjeva, pravosnažna presuda ne zasniva isključivo na presudama Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, koje su donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice osuđenih N.D. i S.P., kojima je utvrđeno izvršenje predikatnog krivičnog djela (djela čijim je počinjenjem pribavljena imovina koja je predmet krivičnog djela pranje novca), već da se zasniva i na drugim mnogobrojnim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i prihvaćeni pred Vrhovnim sudom (osim presretnutih telefonskih razgovora), dakle, materijalnim i nematerijalnim dokazima, njihovoj analizi i ocjeni, kao i ocjeni žalbenih prigovora u svim osnovima pobijanja prvostepene presude. U daljnjem obrazlaganju, u vezi sa apelantovim prigovorom kojim je ukazao na neophodnost saslušanja lica koja su zaključila sporazume o priznanju krivice prema presudama Višeg suda u Beogradu u svojstvu svjedoka, osuđenih N.D. i S.P., smatrajući ih neadekvatnim za utvrđenje njegove krivice, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kada apelantova odbrana te dokaze nije predlagala, a takva mogućnost je postojala kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku (na isti način kao što je saslušan svjedok odbrane Andrija Krlović iz postupka koji se vodio kod Višeg suda u Beogradu), proizilazi zaključak da je neosnovan ovaj apelantov prigovor, kao i mogućnost isticanja tog prijedloga povodom konkretnog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti. U pogledu prigovora koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je jasno naveo da to ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pa se ni tvrdnja o povredi KZRS ne može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. Imajući u vidu jasno obrazloženje sa aspekta vanrednog pravnog lijeka -zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te da apelant ničim nije dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu, Ustavni sud smatra da su navodi iz dopune apelacije, takođe, neosnovani i da je obrazloženje presude Vrhovnog suda povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti takođe u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedene principe, kao i činjenicu da apelant u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje zakonitost sprovedenih dokaza, nego način na koji je Vrhovni sud ocijenio navedene dokaze i, na osnovu toga, primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da razlozi koje je Vrhovni sud naveo u pravosnažnoj presudi koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može zaključiti da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i da je, stoga, materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Osim toga, iako apelant ne dovodi u pitanje zakonitost pribavljanja dokaza, ali dovodi u pitanje način njihove ocjene, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, ni prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je u predmetu Schenk protiv Švajcarske ustanovio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49), ali je u ovoj odluci Evropski sud usvojio stanovište da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da, prema navedenom, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnovali svoju odluku. Imajući u vidu sve navedeno, kao i okolnost da apelantu ni na koji način nije bilo uskraćeno pravo da sprovodi svoje dokaze, da je tokom postupka imao svog branioca, te da osporena presuda nije zasnovana jedino i isključivo na presudama Višeg suda u Beogradu, čiji je način ocjene (a ne zakonitost njihovog pribavljana) apelant doveo u pitanje, već na obimnoj dokaznoj građi čije se neposredno izvođenje odvijalo na glavnom pretresu pred sudom koji je donio osporenu presudu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje.
38. Takođe, Ustavni sud smatra da su navodi iz dopune apelacije kojom je osporena presuda Vrhovnog suda, donesena povodom vanrednog pravnog lijeka, neosnovani zbog istih razloga, zato što je Vrhovni sud naveo jasne i argumentovane razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen.
39. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te nedostatku obrazloženja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
Pravo na imovinu
40. U vezi s navodima apelacije koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na istim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na prethodni zaključak u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani zbog istih razloga.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio produženo krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, pri čemu su navedeni detaljni i jasni razlozi u pogledu prihvatanja ili neprihvatanja pojedinih dokaza uz jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja. Takođe, nema povrede navedenog prava kada sud povodom vanrednog pravnog lijeka navede jasne razloge zbog kojih taj pravni lijek nije osnovan iz kog razloga je odbijen.
42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za ocjenu dokaza, činjenično stanje, proizvoljnu primjenu prava i nedostatak obrazloženja, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Miodraga Simovića suprotno odluci.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje sudije, prof. dr Miodraga Simovića suprotno odluci Ovim obrazlažem izdvojeno mišljenje najavljeno na Plenarnoj sjednici od 28. septembra 2017. godine.
Ne slažem se s ocjenama:
- da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio produženo krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, pri čemu su navedeni detaljni i jasni razlozi u pogledu prihvatanja ili neprihvatanja pojedinih dokaza uz jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja;
- da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za ocjenu dokaza, činjenično stanje, proizvoljnu primjenu prava i nedostatak obrazloženja, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
Moji su razlozi i procesne i supstancijalne prirode, međusobno usko povezani i isprepleteni, pa ih neću izdvojeno elaborirati. Rukovodio sam se i jasnim stanovištima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izraženim i u nedavno donesenim odlukama koje navodim uz pojedine analize.
(1) Apelacija, u osnovu, pokreće nekoliko ključnih pitanja od čijeg odgovora zavisi postojanje predmetnog krivičnog djela:
- da li se apelant u vršenju procesnih radnji prethodno udružio sa drugim licima sa jasnim ciljevima da se kroz navedene finansijske transakcije u redovno privredno poslovanje unese „prljav novac“, tj. novac koji je prethodno stečen krivičnim djelom;
- da li su uplate novčanih sredstava na račune apelantovog preduzeća predstavljale novac bez porijekla, odnosno novac stečen krivičnim djelom, pa se radilo o fiktivnom prometu;
- da li je apelant u tom periodu znao ili mogao da zna da se radi o „prljavom novcu“? O ovim pitanjima (kao odlučnim činjenicama od kojih zavisi primjena prava) nije raspravio, niti ih utvrdio ni Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), ni Okružni sud u Banjoj Luci. U prilog tome govore nesporne činjenice. (2) Nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, koje su prema apelantu primijenili nadležni organi u Republici Srbiji kao posebnu istražnu radnju, ne upućuju na zaključak da se radilo o pranju novca. Prikupljeni dokazi ne potvrđuju udruživanje apelanta sa D. Š. i drugim licima, dok su odnosi između apelanta i optuženog Nižola, odnosno Mrđena, bili poslovni. U tom kontekstu apelant je tražio kupca za svoje preduzeće „Mitrosrem“.
Uz to, iz spisa predmeta može da se zaključi da se apelant nije bavio prometom opojnih droga, oružja i druge nedozvoljene robe. Ako do kraja 2009. godine, kada je pokrenuta istraga u Srbiji, nadležni organi Republike Srbije nisu zvanično znali za kriminalne djelatnosti D. Š., kako je to, onda, 2008. godine mogao da zna apelant, kada prvi put upoznaje D. Š. i sa njim stupa u poslovni odnos?
(3) U postupku pred sudovima čije su presude osporene pred Ustavnim sudom nesporno je utvrđeno da su sve sporne novčane transakcije vršene putem poslovnih banaka u Banjoj Luci, konkretno NLB i Razvojne banke, što su ove banke potvrdile i u odgovorima na zahtjev odbrane, istakavši da su sporna sredstva doznačena „Agrokopu“ Banja Luka putem swifta, bezgotovinski i da se sva dokumentacija nalazi kod banke nalogodavca. Može se zaključiti da su ostvarene novčane transakcije vršene legalno i transparentno, pa ako je ko trebalo da prijavi bilo kakve nepravilnosti u tome - onda su to bile ove poslovne banke. To je bila i njihova zakonska obaveza. Po logici stvari, ako se „prljav novac“ unosio u novčane tokove Republike Srpske - onda su to praktično izvodile poslovne banke uplatama koje su vršile preduzeću „Agrokop“, a tek onda druga lica (ako su znala ili mogla da znaju da se radi o sumnjivom novcu). Van pravne logike je da poslovne banke ne znaju da se radilo o „prljavom novcu“ (što u konkretnom slučaju nije dokazano), a apelant zna. (4) Na pretresu na sjednici Vrhovnog suda odbrana i apelant su predložili da se u svojstvu svjedoka saslušaju direktor Raiffeisen banke iz Beča i direktor Hypo banke iz Podgorice, i to na okolnosti porijekla spornog novca, koji je putem tih banaka doznačen „Agrokopu“ iz Banje Luke. Taj prijedlog ne samo da je odbijen već nije ni registrovan u zapisniku o pretresu. Zanimljivo je da ih ni nadležni tužilac Specijalnog tužilaštva Republike Srpske nije pozvao da svjedoče u ovom procesu ni pred Okružnim sudom u Banjoj Luci, niti Vrhovnim sudom.
Umjesto toga, Okružni i Vrhovni sud su svoje presude u pretežnoj mjeri utemeljili na sporazumu o priznanju krivice sa Nikolom Dimitrijevićem i dr Srđanom Petrovićom (zaključenom pred Specijalnim sudom u Beogradu), koji nemaju vezu ni sa jednom uplatom novčanih transakcija prema „Agrokopu“. Praktično, drugih čak ni posrednih dokaza nema.
(5) Iz analize prakse Evropskog suda u vezi s konvencijskim tretmanom saslušanja svjedoka proizilazi jasno stanovište da aplikant uvijek mora da ima mogućnosti da ispita kredibilitet svjedoka, odnosno dokaze na kojima je sud zasnovao svoj zaključak da je aplikant kriv. U suprotnom bi došlo do nepravične prednosti u korist optužbe i aplikant bio lišen bilo kakve mogućnosti da efikasno ospori optužbe protiv njega. Ovakvo stanovište Evropski sud je zauzeo i u nedavno donesenoj presudi Poropat v. Slovenija (broj 21668/12) od 9. maja 2017. godine, utvrdivši povredu člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije. U ovom predmetu Evropski sud je, takođe, istakao da naknadno ispitivanje jednog od svjedoka u postupku koji se odnosio na zahtjev za ponavljanje postupka
- nije izliječilo taj defekt. Konkretno, sudovi u slučaju apelanta Ćopića taj defekt nisu ni pokušali da isprave.
(6) Sudovi nisu ispitali svjedoke koji su zaključili sporazum o priznanju krivice u stranoj državi, smatrajući takve dokaze irelevantnim, uprkos činjenici da su se ti dokazi smatrali odlučujućim za izricanje osuđujuće presude u postupku protiv apelanta. Ograničenje prava optuženog da ispita svjedoke optužbe bilo je u konkretnom slučaju i nerazumno. Ovakvo stanovište je zauzeto i u presudi Evropskog suda Chap Ltd v. Jermenija ( 15485/09) od 4. maja 2017. godine kojom je utvrđena povreda člana 6 stav 1 u vezi sa članom 6 stav 3d) Evropske konvencije i kojom se podsjeća i na praksu u sličnim predmetima (Paykar Yev Haghtanak Ltd v. Jermenija, 21638/03, i Jussila v. Finska u pogledu Engel kriterijuma).
Pri tome nije posebno bitno da li je odbrana u apelantovom slučaju tražila izvođenje i tog dokaza, s obzirom na karakter dokaznog postupka u Republici Srpskoj (mješoviti optužni - inkvizitorni) i obavezu suda da i sâm može (i treba, kad ocijeni da je potrebno) narediti izvođenje dokaza (npr. član 276 stav 2 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske - dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće). Osim toga, Vrhovni sud je bio obavezan da utvrdi i po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon (član 320 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske), što je u konkretnom slučaju, takođe, izostalo.
(7) Iz analize cjelokupnog spisa slijedi, uz to, da D. Š. u Specijalnom sudu u Beogradu nije osuđen za trgovinu drogom, kao ni za pranje novca. Nesporno je da su nakon uplata avansa od „Lafino trade“ i „Matenika“ odmah uslijedile uplate tog novca preduzećima u Srbiji koja su bila apelantova svojina. Međutim, ne može se govoriti o prikrivanju spornih uplata, jer u sudskom spisu postoji izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (koji je pribavilo Specijalno tužilaštvo Republike Srpske putem međunarodne pravne pomoći) iz koga se jasno vidi da je apelant tim sredstvima izmirivao plate radnika, plaćao poreze i doprinose u Srbiji, kao i izmirivao obaveze prema elektroprivredi, osiguranjima i bankama. Da apsurd bude veći, presudom Apelacionog suda u Podgorici od 27. septembra 2017. godine brat D. Š. Duško Šarić i Jovica Lončar, direktor „Matenika“, oslobođeni su optužbi za pranje 19,3 miliona evra, jer „nije dokazano“ da taj novac potiče od šverca narkotika.
(8) Osporene presude se pozivaju i na nalaz i mišljenje vještaka Specijalnog tužilaštva Republike Srpske V. M., koji je utvrdio da je spornim avansima od „Agrokopa“ Banja Luka u Šećeranu Bijeljina, u periodu od 1. decembra 2008. do 31. decembra 2008. godine, uplaćeno oko 1.500.000 BAM, a za 2009. godinu oko 1.000.000 BAM. Međutim, u postupku unakrsnog ispitivanja i pisanom nalazu i mišljenju ovaj vještak nije objasnio porijeklo uplaćenih sredstava, niti ima dokaza da je novac koji je uplaćen Šećerani sumnjivog porijekla, odnosno da se radi o „prljavom novcu“. Osporene presude o tome nisu dale valjano obrazloženje.
* * * Iznesenim načinom obrazlaganja bitnih navoda osporenih presuda nagrižena je sama bit poštene distribucije pravde koja traži razboritu i logički uravnoteženu argumentaciju suda. Razlozi koje su sudovi u Republici Srpskoj dali u prilog svojim odlukama nisu, prema mom mišljenju, „mjerodavni i dovoljni“. Zato je u tom dijelu nedvosmisleno narušeno apelantovo pravo na pravičan sudski postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, i to u dimenziji prava na obrazloženu sudsku odluku, te na stvarno i djelotvorno ispitivanje apelantovih bitnih navoda.
Zaključno, povredu prava na pravičan sudski postupak nalazim u činjenici da su tumačenje i ocjena spornih činjenica (a isključivo o tome je i zavisio sadržaj presuđenja) u suprotnosti sa tumačenjem i ocjenom sličnih činjenica od Evropskog suda. Zbog izloženih razloga, smatrao sam da osporene presude treba ukinuti radi sprovođenja ponovnog postupka u pravcu jasnog utvrđivanja konkretnih pravno odlučnih okolnosti ovog slučaja na lege artis način.