Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4998/14 (H. T.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4998/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4998/14, rješavajući apelaciju Hasana Tatara, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Tatara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026432 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 026432 13 Gž od 17.
januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 026432 07 P od 19. jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hasan Tatar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša, podnio je 26. novembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 026432 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026432 13 Gž od 17. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 026432 07 P od 19. jula 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužena su dostavili odgovor u periodu od 12. januara do 16 januara 2017. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao 10. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 026432 07 P od 19. jula 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da apelantu na ime nematerijalne štete isplati naknadu u iznosu od 92.100,00 KM i to: na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 15.000,00 KM; na ime pretrpljenog straha iznos od 15.000,00 KM; na ime duševnih bolova zbog protivpravnog lišenja slobode iznos od 62.100,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom od 9. oktobra 1993. godine do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženoj isplati iznos od 1.750,00 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude. Odbijen je zahtjev apelanta za oslobađanje od obaveze plaćanja sudskih taksa zbog slabog imovnog stanja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je tokom ratnih dejstava u periodu od 2. decembra 1992. godine do 9. oktobra 1993. godine bio neosnovano lišen slobode i zatočen u ratnim logorima „Manjača“ i „Batković“ te zbog pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova potražuje naknadu nematerijalne štete. Osnovni sud je, dalje, naveo da je tužena u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastarjelosti u smislu člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da potraživanja datiraju iz 1993. godine, a tužba je podnesena 29. juna 2007. godine, dakle nakon isteka trogodišnjeg subjektivnog i petogodišnjeg objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376 ZOO. S tim u vezi Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je šteta apelantu nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode (od 2. decembra 1992. godine do 9. oktobra 1993. godine), tako da je apelant za štetu saznao u isto vrijeme. Dalje je navedeno da su na području Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti 19. juna 1996. godine, pa je apelant od navedenog datuma mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu za potraživažnje naknade štete po navedenom osnovu. Naime, Osnovni sud je naveo da je rok zastarjelosti za ova potraživanja naknade štete počeo teći 19. juna 1996. godine, a istekao je 19. juna 1999. godine istekom subjektivnog trogodišnjeg roka zastarjelosti, pa istekom i objektivnog petogodišnjeg zastarnog roka i to 19. juna 2001. godine. Dakle, budući da je apelant tužbu podnio 29. juna 2007. godine, a da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je naveo da je nesporno navedeni prigovor tužene osnovan i da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo shodno odredbama čl. 360 i 376 ZOO jer je nesporno apelant mogao da potražuje naknadu štete samo u rokovima određenim odredbama čl. 376 ZOO. S obzirom na navedeno Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka sud je zasnovao na odredbi člana 383 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 026432 13 Gž od 17. januara 2014. godine, kojom je odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant boravio u logorima Manjača i Batkovići u periodu od 2. decembra 1992. godine do 9. oktobra 1993. godine. Takođe, Okružni sud je, između ostalog, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju zastarijevanje teče od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da je tužba podnesena van rokova iz člana 376 ZOO. Nadalje, Okružni sud je ukazao da bi tvrdnja apelanta o primjeni odredbe člana 377 ZOO kod računanja roka zastarjelosti potraživanja bila osnovana samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete upravljen protiv neposrednog izvršioca krivičnog djela (štetnika) i da je to lice pravosnažnom presudom (kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku u smislu odredbe člana 12 stav 3 ZPP) oglašeno krivim za konkretno krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, što nije u konkretnom slučaju i zbog čega se ova odredba ne može u konkretnom slučaju primijeniti. S obzirom da se naknada štete traži od Republike Srpske, ukazuje se da nema mjesta primjeni odredbe člana 377 ZOO i da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisan vremenski period izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena odgovorna za njen nastanak. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita te je donio odluku kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 71 0 P 026432 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na to da je predmet u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio po osnovu neosnovanog lišavanja slobode u toku ratnih dejstava, a bio je zatočen u logorima tužene „Manjača“ i „Batkovići“ u periodu od 2. decembra 1992. godine do 9. oktobra 1993. godine. Vrhovni sud je takođe naveo da je apelant svoj zahtjev zasnivao na tvrdnji da mu je šteta pričinjena izvršenjem krivičnih djela, koja ne zastarijevaju. Vrhovni sud je, između ostalog ukazao na to da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se u predmetnom slučaju nije mogao primijeniti rok zastarjelosti iz člana 377 stav 1 ZOO-a. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 377 ZOO-a propisano “kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja“. Ukazano je da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda domaćeg ili međunarodnog krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu člana 12 stav 3 ZPP-a kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je apelant pretrpio štetu. Uostalom, iz utvrđenog činjeničnog stanja, osnovanog prvenstveno na iskazu apelanta, ne proizilazi da mu je šteta nanesena izvršenjem nekog krivičnog djela (u kojem slučaju bi, pri rješavanju prigovora zastarjelosti potraživanja, bilo mjesta da se primjene odredbe člana 377 ZOO) za koje krivično gonjenje ne zastarjeva. Istaknuto je da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a ni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koje se apelant poziva, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredaba ZOO-a koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Takođe je navedeno da Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba od 12. avgusta 1949. godine i njeni Protokoli zabranjuju nečovječno postupanje strana u sukobu, diskriminaciju po bilo kojem osnovu, nanošenje povreda kojima se ugrožava život i tjelesni integritet i propisuju obavezu strane u sukobu koja povrijedi Konvenciju da plati obeštećenje. Međutim, u konkretnom slučaju je neosnovano apelantovo pozivanje na njene odredbe, jer u ovom postupku nije dokazano, da je bilo nečovječnog postupanja u odnosu na apelanta. Takođe, ni Konvencija svojim odredbama ne isključuje primjenu mjerodavnog prava države, od koje se traži naknada štete, kojim je uređeno pitanje zastarjelosti potraživanja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovano i pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine kojom je, na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog slučaja o prigovoru zastarjelosti potraživanja drugačije odlučeno. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 248 ZPP odbio apelantovu reviziju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava smatrajući da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe člana 376 ZOO. Osim toga, apelant je naveo da su mu u predmetnom postupku povrijeđena navedena prava i zbog činjenice da „u žalbenom postupku“, apelantu nije omogućeno „učešće“ na sjednici drugostepenog suda zbog čega mu je, kako smatra, bilo uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom. Apelant ukazuje da su redovni sudovi bili dužni da postupe i prema „Konvenciji o nezastarjevanju ratnih zločina“, kojom je propisano da ne postoji „vremensko zastarijevanje u pogledu [ratnih] zločina bez obzira na datum kada su počinjeni: […]“.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje osporene presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji, te da u svemu ostaje kod tih razloga. Vrhovni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Okružni sud je naveo da je obrazloženje osporene presude tog suda dato u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Tužena smatra da su osporene odluke redovnih sudova pravilne i zakonite i da istim nisu povrijeđena Ustavom i Evropskom konvencijom garantovana prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 217.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 360 st.1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361 stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376 Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
Član 377 Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presud Vrhovnog suda broj 71 0 P 026432 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 20014. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2014.godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju::
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
21. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
22. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376 ZOO, koja propisuje opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili i procesno pravo jer drugostepeni sud nije apelantu omogućio „učešće“ na sjednici drugostepenog vijeća. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. U pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastita stanovišta navedena u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba. Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, takođe, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.
24. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci AP 4288/11 predmetni slučaj analizirao i u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud je istakao da „Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne“. U tom kontekstu, Ustavni sud je ukazao a to „da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi moglo da se razumno smatra da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (op. cit. AP 4288/11, tač. 33. i 34).
25. Ustavni sud naglašava da je pri odlučivanju u konkretnom predmetu uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, navedenu praksu Evropskog suda i relevantne stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376 ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO.
26. Stoga se Ustavni sud, imajući u vidu da su u konkretno slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu relevantnih odredbi ZOO, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine.
27. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi sa primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka primjenom rokova iz člana 376 ZOO apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Dalje u pogledu apelantovih navoda da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer mu je bila uskraćena mogućnost da raspravlja pred Okružnim sudom koji mu nije omogućio „učešće“ na sjednici drugostepenog vijeća, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju odluku, kojom je odbio apelantovu žalbu, donio na sjednici vijeća na kojoj stranke ne učestvuju i na nju se ne pozivaju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 217 stav 1 ZPP-a propisano da „drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave“ te da je u stavu 2 tog člana pojašnjeno u kojim slučajevima će sud da održi raspravu, to jest da će „drugostepeni sud da zakaže raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno da održi raspravu pred drugostepenim sudom“. Ustavni sud zapaža da iz konkretnog predmeta proizilazi da je Okružni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje te da stoga ne treba da utvrđuje nove činjenice ili izvoditi nove dokaze ili ponovo izvoditi već izvedene dokaze, te da je ocijenio da u prvostepenom postupku nije bilo povreda odredaba parničnog postupka, pa da je stoga odluku o apelantovoj žalbi donio na sjednici vijeća, što je u skladu sa njegovim ovlašćenjima iz navedene zakonske odredbe. Shodno navedenom apelant nije pozvan na sjednicu vijeća budući da pred drugostepenim sudom nije održano ročište na koje se stranke pozivaju, pa iz navendeog raloga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu nije omogućeno „raspravljanje pred sudom“. Međutim, iz odluke drugostepenog suda proizlazi da je Okružni sud razmotrio relevantne navode apelantove žalbe našavši da je djelimično osnovana. Stoga imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, ali iz navoda apelacije proizilazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog i procesnog prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke detaljno obrazložio ovaj apelantov suštinski prigovor, Ustavni sud, shodno tome, apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra, takođe, neosnovanim.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376 ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO i kada su, u sprovedenom postupku, redovni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe ZPP-a.
32. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman