Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4776/16 (E. M.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4776/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4776/16, rješavajući apelaciju Ekrema Memića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ekrem Memić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016091 13 Rsž od 14. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnio je 15. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016091 13 Rsž od 14. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 30 godina neprekidnog rada i na ime regresa za 2012. godinu isplati određene novčane iznose.

3. U obrazloženju osporene odluke navedeno je, između ostalog, da je apelant pravo na jubilarnu nagradu stekao 5. aprila 2012. godine, a da je 30. jula 2010. godine na snagu stupio Zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine koji se ima primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da Zakonom o platama i naknadama u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine nije predviđena naknada po osnovu jubilarne nagrade i da je odredbom člana 69. ovog zakona predviđeno da danom stupanja na snagu istog prestaje primjena odredaba Zakona o namještenicima u organima državne službe, koje se odnose na plate i naknade državnim službenicima, kao i odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plate, koje su do stupanja na snagu predmetnog zakona predstavljale pravni osnov za utvrđivanje i ostvarivanje prava na ime jubilarne nagrade. U tom smislu, Kantonalni sud je istakao da u slučaju da je apelant navršio 30 godina neprekidnog staža u organima državne službe prije stupanja na snagu Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, tada bi bilo osnova za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva, pozivom na odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, a što nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 19. Opšteg kolektivnog ugovora iz 2005. godine propisuje da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih, ostvarenih kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt

– poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom. Shodno tome, utvrđeno je da je tuženi prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom, odnosno da je u budžetu tuženog za tu godinu iskazan deficit. Isto tako, Kantonalni sud je konstatatovao da je Opšti kolektivni ugovor iz 2005. godine obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, javne ustanove, policiju i druge pravne subjekte, iz čega proizilazi da je obavezujući i za tuženog. Također, Kantonalni sud je naveo da je 20. marta 2012. godine između Vlade Tuzlanskog kantona i Sindikata zaposlenika u pravosuđu i upravi, osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju zaključen sporazum (objavljen u „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“ broj 4/12, 16. aprila 2012. godine) kojim su se strane potpisnice saglasile (član IV sporazuma) da će najkasnije do 30. juna 2012. godine razmotriti mogućnost donošenja isplate regresa i jubilarnih nagrada za sve zaposlenike korisnike budžeta tuženog, a shodno raspoloživim sredstvima. Naime, utvrđeno je da je tuženi za 2012. godinu isplatio apelantu regres prema svojim mogućnostima (150,00 KM), te mu stoga potraživanje u većem iznosu i ne pripada. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da apelant svoj zahtjev ne može zasnivati na odredbama člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine kojem tuženi nije pristupio u zakonom propisanoj proceduri do 8. septembra 2005. godine kada je stupio na snagu Opšti kolektivni ugovor iz 2005. godine i koji na drugačiji način reguliše naknadu za regres u odnosu na član 19. Opšteg kolektivnog ugovora, koji je obavezujući za tuženog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4776/16 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio