Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-860/14 (D. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-860/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 860/14, rješavajući apelaciju Drage Mačinkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Mačinkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 V 002233 13 Rev od 17. decembra 2013. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 V 002233 12 Gž od 14.
marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 V 002233 77 V od 29. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Drago Mačinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gvozda, Republika Hrvatska, koga zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 24. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 V 002233 13 Rev od 17. decembra 2013. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 V 002233 12 Gž od 14. marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 V 002233 77 V od 29. maja 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda i protivpredlagača Opštine Prnjavor, koju zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: protivpredlagač), zatraženo je 2. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, takođe, 2. avgusta 2016. godine zatražen spis predmeta.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju i spis predmeta 11. avgusta 2016. godine, Okružni sud 19. avgusta 2016. godine, Vrhovni sud 20. oktobra 2016. godine, a tužena 16. avgusta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Opštinske uprave za geodetsko i imovinskopravne poslove Opštine Prnjavor broj 07/1-473-39/77 od 29. septembra 1977. godine, kao i dopunskim Rješenjem istog upravnog organa broj 07/1-473- 39/77 od 19. avgusta 1977. godine određena je naknada apelantu za eksproprisano zemljište u iznosu od 61.676,06 KM.
6. Pošto pred upravnim organom nije postignut sporazum, dopisom Opštine Prnjavor
- Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07/1-473-39/77 od 29. septembra 1977. godine, u čijem prilogu se nalazi cijeli upravni spis, on je ustupljen Osnovnom sudu 29. septembra 1977. godine da odluči o naknadi za eksproprisane nepokretnosti od ranijeg vlasnika-apelanta.
7. Iz spisa je vidljivo da je tada Opštinski sud u periodu od 1977. godine do 1989. godine preduzimao određene pravne radnje radi okončanja postupka.
8. Osnovni sud je 17. oktobra 2008. godine zakazao ročište u vezi sa određivanjem naknade za ekspoprisane nepokretnosti, nakon čega je od Policijske stanice Prnjavor zatražio sadašnju apelantovu adresu, jer mu nije mogao uručiti poziv.
9. Pravobranilaštvo RS je 26. novembra 2008. godine ovlastilo A.S., diplomiranog pravnika sa položenim pravosudnim ispitom, da pristupi raspravi 28. novembra 2008. godine.
10. Nakon toga Osnovni sud je održao dva ročišta (28. novembra 2008. godine i 29. aprila 2009. godine).
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 V 002233 77 V od 5. maja 2011. godine apelantu je postavljen privremeni zastupnik H.V., advokat iz Prnjavora.
12. Na navedeno rješenje tužena je uložila žalbu 17. maja 2011. godine u kojoj je navedeno da sud nije mogao postaviti zakonskog zastupnika apelantu koji je u navedenom vanparničnom postupku predlagač - tužilac, a ne tuženi, pošto se postupak vodi po pravilima parničnog postupka.
13. Nadalje, iz spisa predmeta je vidljivo da je apelant 9. avgusta 2011. godine dostavio punomoć za zastupanje R.B., advokatu iz Prnjavora.
14. Osnovni sud je održao šest ročišta na kojima su sprovedeni dokazi saslušanjem stranaka i iznošenjem nalaza i mišljenja vještaka koji su angažovani na utvrđivanju vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti.
15. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 V 002233 77 V od 29. maja 2012. godine je određeno da za nepokretnosti eksproprisane Rješenjem Opštine Prnjavor - Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07/1-473-39/77 od 10. marta 1977. godine i dopunskim Rješenjem istog upravnog organa broj 07/1-473- 39/77 od 19. avgusta 1977. godine utvrđenim izrekom prvog rješenja (u daljnjem tekstu: eksproprisane nepokretnosti) od ranijeg vlasnika - apelanta se određuje naknada za poljoprivredno zemljište u visini od 3.248,00 KM, pomoćni objekat - štalu u visini od 4.967,05 KM, stabla voćaka u visini od 1.856,20 KM, drvne sortimente u visini od 1.286,49 KM, izgubljenu korist u visini od 50.318,32 KM, što ukupno iznosi 61.676,06 KM. Istim rješenjem je obavezan protivpredlagač Opština Prnjavor da ranijem vlasniku – apelantu isplati naknadu u ukupnom iznosu od 61.676,06 KM i troškove vanparničnog postupka u iznosu od 5.850,00 KM, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Istim rješenjem je, takođe, odbijen dio apelantovog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, a do traženog iznosa kao neosnovan.
16. U obrazloženju rješenja se navodi da je dopisom Opštine Prnjavor - Opštinske uprave za geodetsko i imovinskopravne poslove broj 07/1-473-39/77 od 29. septembra 1977. godine, u čijem prilogu se nalazi cijeli upravni spis, on ustupljen Osnovnom sudu da odluči o naknadi za eksproprisane nepokretnosti od ranijeg vlasnika-apelanta. U dopisu je još navedeno da je spis dostavljen sudu, jer se iz izjava i ponašanja ranijeg vlasnika može sigurno zaključiti da se ne može postići sporazumno određivanje naknade kod upravnog organa. Na osnovu Rješenja Opštine Prnjavor - Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07/1-473-39/77 od 10. marta 1977. godine i dopunskog Rješenja istog upravnog organa broj 07/1 -473-39/77 od 19. avgusta 1977. godine sud je utvrdio da su od ranijeg vlasnika-apelanta navedene nepokretnosti eksproprisane u svrhu izgradnje - rekonstrukcije puta Drenova - Vijačani, te da je korisnik eksproprijacije Opština Prnjavor. Ove činjenice, kao i apelantovo pravo na naknadu po osnovu ekspropisanih nepokretnosti među vanparničnim strankama nisu sporne. Kako se dalje navodi, zadatak suda je da primjenom člana 54, 57, 59, 60 i 61 stav 1 i člana 62 Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 112/06), a na osnovu ovlašćenja koja proizilaze iz člana 157 Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 36/09) odredi pravičnu naknadu u novcu pošto nisu dogovorene i obezbijeđene druge nepokretnosti koje bi se dale apelantu u zamjenu za potpuno eksproprisane nepokretnosti koje su prethodno navedene.
17. Osnovni sud je nakon toga sproveo dokaze koji su obuhvatili uzimanje izjava od apelanta i korisnika eksporijacije kao stranaka, te nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne, građevinske i šumarske struke, nakon čega je sud utvrdio da, prema članu 12 stav 5 Zakona o eksproprijaciji, naknadu za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, u ovom slučaju Opština Prnjavor, tako da je sud u izreci rješenja obavezao korisnika eksproprijacije Opštinu Prnjavor da ranijem vlasniku-apelantu na ime naknade za ekspropisane nepokretnosti isplati iznos od ukupno 61.676,06 KM, a ovaj iznos naknade sud je smatrao pravičnom naknadom u novcu vlasniku za eksproprisane nepokretnosti. Sud je naveo da smatra da apelant nema pravo na izgubljenu korist od jeseni 1995. godine, kada je napustio poljoprivredno imanje u Drenovi, jer imanje nije napustio zbog toga što je na tom dijelu imanja izvršena eksproprijacija, nego zbog drugih razloga za vrijeme rata koji je bio na ovim područjima, pa je u tom dijelu dio apelantovog zahtjeva za izgubljenu korist odbijen kao neosnovan.
18. Apelant je 7. juna 2012. godine izjavio žalbu na prvostepeno rješenje.
19. Rješenjem Okružnog suda broj 78 0 V 002233 12 Gž od 14. marta 2013. godine žalba protivpredlagača je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno u osporenom dosuđujućem dijelu naknade za izgubljenu korist i naknade troškova postupka, tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade za izgubljenu korist u iznosu od 50.318,32 KM, te se obavezuje protivpredlagač da apelantu nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 1.076,40 KM umjesto iznosa od 5.850,00 KM. Apelantova žalba je odbijena i rješenje prvostepenog suda u odbijajućem dijelu potvrđeno. Povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, Okružni sud je obavezao protivpredlagača da apelantu na dosuđeni iznos naknade za eksproprisane nepokretnosti u ukupnom iznosu od 11.357,74 KM isplati zakonsku zateznu kamatu od 29. maja 2012. godine do isplate, u roku od 15 dana. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu u iznosu od po 1.312,50 KM.
20. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantova žalba nije osnovana, dok je žalba protivpredlagača u pobijanom dosuđujućem dijelu naknade izgubljene koristi osnovana, a u dijelu odluke o troškovima postupka djelimično osnovana.
21. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 62 Zakona o eksproprijaciji koji propisuje da raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti, za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu, ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.
22. Kako navodi Okružni sud, iz utvrđenog proizilazi da pred organom uprave nije utvrđeno apelantovo pravo na naknadu izgubljene koristi, pa se o tom pravu ne može odlučivati pred sudom u vanparničnom postupku. Prvostepeni sud je, odlučujući o apelantovom pravu na naknadu izgubljene koristi, tokom vanparničnog postupka utvrdio da je apelant bio zaposlen u Njemačkoj, pa pored navedenog, nije očekivano da se mogao baviti poljoprivredom i stočarstvom, odnosno uzgojem krava, a sam je izjavio da je prestao da uzgaja krave kada je eksproprisana njegova nepokretnost zajedno sa štalom. Postojanje i visinu izgubljene koristi ne utvrđuje sud po službenoj dužnosti, već to mora dokazati raniji vlasnik eksproprisane nepokretnosti, a slijedom navedenog, predlagač nije dokazao ove okolnosti.
23. Naime, pod izgubljenom koristi koju bi raniji vlasnik ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti podrazumijeva se faktička korist koju je vlasnik imao od nepokretnosti, a ne korist koju je nepokretnost mogla dati da je korišćena na odgovarajući način. Dakle, izgubljena korist predstavlja prihod koji je raniji vlasnik na osnovu dotadašnjeg načina iskorišćavanja mogao u određenom periodu ostvariti sa eksproprisane nepokretnosti, a ne buduća korist koju bi mogao ostvariti od uzgoja krava, kako pogrešno smatra apelant. Osim toga, apelant je izjavio da je prestao da uzgaja krave kada je štala eksproprisana 1977. godine. Polazeći od odredbe člana 160 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku, da sud po službenoj dužnosti pribavlja samo dokaze o vrijednosti nepokretnosti, a ne i dokaze kojim se utvrđuju postojanje i visina izgubljene koristi, pa pošto apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje izgubljene koristi, odnosno nije dokazao pravo koje se utvrđuje u upravnom postupku eksproprijacije, to je njegova žalba u kojoj ističe pravo na izgubljenu korist, s obzirom na utvrđeno, odbijena. Nadalje, u pogledu zatezne kamate, Okružni sud navodi da je u toku postupka postavljen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, a sam prvostepeni sud je propustio da odluči o zakonskoj zateznoj kamati kod činjenice da vanparnični postupak dugo traje na šta apelant osnovano ukazuje u žalbi. Po ocjeni Okružnog suda, apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na određenu naknadu (za poljoprivredno zemljište, pomoćni objekat-štalu, stabla voćaka i drvne sortimente) od dana donošenja prvostepenog rješenja, kada su određene naknada i visina naknade, dok u preostalom dijelu njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate nije osnovan. Pošto je prvostepeno rješenje preinačeno, Okružni sud je preinačio i rješenje o troškovima postupka na osnovu člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku i članom 161 Zakona o vanparničnom postupku.
24. Apelant je 17. aprila 2013. godine podnio reviziju na drugostepeno rješenje.
25. Rješenjem Vrhovnog suda broj 78 0 V 002233 13 Rev od 17. decembra 2013. godine apelantova revizija je odbijena.
26. Vrhovni sud je naglasio da je odluka Okružnog suda pravilna, jer, prema odredbi člana 62 Zakona o eksproprijaciji, apelant nema pravo na naknadu na ime izgubljene dobiti, jer nije dokazao da je posjedovao šest krava u štali koja je eksproprisana i da se bavio proizvodnjom mlječnih proizvoda. Nadalje, obrazlažući razloge za svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da iz odredaba člana 7 stav 1, te člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljem tekstu: ZPP), a koje se primjenjuju shodno odredbama člana 2 Zakona o vanparničnom postupku, proizilazi da je apelant dužan da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev za naknadu i da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
27. Vrhovni sud dalje navodi da iz zapisnika Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 28. septembra 1977. godine, sačinjenog povodom sporazumnog određivanja naknade za apelantove eksproprisane nepokretnosti, proizilazi da su predmet određivanja naknade za zemljište, stabla voćaka, drvnu masu, premještanje građevinskog materijala i pomoćni građevinski objekat, da se na eksproprisanom zemljištu nalazi štala, veličine 3,20 x 3,60, rađena od riglovanog materijala i nadstrešnice, te da iz tog zapisnika ne proizilazi da su u štali zatečene krave i njihov broj. Nadalje, apelant, osim što je saslušan, nije sproveo niti jedan dokaz na okolnosti da se u štali nalazi šest krava i da se bavi proizvodnjom mlječnih proizvoda, tako što ih je prodavao komšijama, pa Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je pretrpio izgubljenu korist u periodu od 1. januara 1978. godine pa do isplate, zbog čega se i njegov zahtjev da mu se odredi naknada na ime izgubljene koristi na način kako je to tražio u postavljenom zahtjevu pokazuje kao neosnovan.
28. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, revizijom se neosnovano ističe da krave nisu zatečene u štali prilikom izlaska na lice mjesta zato što su se u to vrijeme nalazile na ispaši. Kako dalje elaborira Vrhovni sud, takođe su bez uticaja na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda revizioni prigovori da je predlagaču eksproprisano još zemljišta za koje je naknada određena u drugom postupku, te pošto mu je eksproprisana i štala, više nije bio u mogućnosti da se bavi proizvodnjom mlječnih proizvoda. Ovo stoga što predlagač to ničim nije dokazao, a i da jeste, za odluku o zahtjevu za naknadu na ime eksproprisanih nepokretnosti istaknutom u ovom postupku su relevantne samo nepokretnosti koje su predmet ovog vanparničnog postupka. Pošto se revizijom predlagača ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, niti ona ima nedostatke na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom člana 248 u vezi sa članom 254 stav 4 i članom 456a) ZPP, sve u vezi sa čl. 2 i 25 Zakona o vanparničnom postupku donio odluku kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
30. Apelant navodi da je postupak određivanja pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti pred prvostepenim sudom trajao od 29. septembra 1977. godine do 29. maja 2012. godine, kada je prvi put doneseno rješenje o visini naknade. Znači, postupak je trajao skoro 35 godina. Kada se tome doda trajanje postupka po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima do donošenja rješenja Vrhovnog suda 17. decembra 2013. godine, proizilazi da je postupak trajao više od 36 godina. Navodi da je postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti propisan čl. 157 do 164 Zakona o vanparničnom postupku i, prema članu 159 stav 2, taj postupak je hitan i vodi se po službenoj dužnosti, a propisani su i rokovi za postupanje prvostepenog suda, kao i rok od 45 dana za donošenje odluke po žalbi. Smatra da je dužina trajanja cjelokupnog postupka bila neopravdano duga, što predstavlja i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prema kojima svako lice ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Pored neopravdane dužine trajanja postupka, i primjena materijalnog prava bila je očigledno arbitrarna i proizvoljna, što, takođe, predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Apelant navodi da su svi sudovi koji su rješavali o njegovom pravu postupali arbitrarno i proizvoljno. Navodi da Osnovni sud sudi u suprotnosti sa članom 62 Zakona o eksproprijaciji na koji se sâm poziva i njegovo pravo na naknadu izgubljene koristi ograničava do jeseni 1995. godine, a ne do dana isteka roka za isplatu. Nadalje, Okružni sud odbija apelantov zahtjev za naknadu izgubljene koristi u cijelosti, tj. utvrđuje da to apelant nije dokazao. Okružni sud nije održao ročište i sprovodio bilo kakve dokaze, a utvrdio je činjenično stanje suprotno od onoga koje je utvrdio prvostepeni sud. Na taj način drugostepeni sud je povrijedio načelo neposrednosti sadržano u skoro svim odredbama ZPP koji se primjenjuje i u ovom postupku na osnovu člana 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku. Članom 4 ZPP propisano je da ,,sud odlučuje o tužbenom zahtjevu po pravilu na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja“.
32. Prema tome, apelant smatra da drugostepeni sud nikako nije mogao presuditi da apelant nije dokazao svoje pravo, a da nije sproveo sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, odnosno da nije mogao utvrditi činjenično stanje drugačije od onoga koje je utvrdio prvostepeni sud. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu apelantovih ustavnih prava iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, da ukine rješenja Vrhovnog i Okružnog suda i naloži donošenje drugih rješenja u određenom roku i da naredi da Republika Srpska apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog duševnih bolova nastalih povredom prava na pravično suđenje u razumnom roku, za svaku godinu trajanja postupka isplati iznos od po 500,00 KM, odnosno ukupno 18.000,00 KM za 36 godina trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
33. Osnovni sud je naveo da se apelant u avgustu 2011. godine uključio u postupak angažovanjem punomoćnika - advokata, da je sud preduzeo sve potrebne radnje uključujući izlazak na lice mjesta, vještačenje i dr. radi donošenja pravične i zakonite odluke. Što se tiče rada suda u ovom predmetu za vrijeme postupanja sudija koji više ne rade u ovom sudu, počev od 1977. godine pa nadalje, uvidom u spis se zapaža da je postupak trajao neuobičajeno dugo, ali da je tome doprinio i sam apelant, jer je u toku postupka insistirao da mu se za njegovu ekspropisanu nepokretnost dodijeli druga nepokretnost na području opštine Prnjavor za šta je ovaj sud u više navrata tražio izjašnjenje zakonskog zastupnika Opštine Prnjavor od kojih nikada nije dobijeno izjašnjenje, a apelant ranije u postupku nije prihvatio za eksproprisano zemljište naknadu u novcu. Iz spisa proizilazi da je nakon 1989. godine predlagač (apelant) bio potpuno neaktivan u postupku, jer sve do 2011. godine nije preduzeo nijednu radnju, a nakon promjene adrese prebivališta, o novoj adresi nije obavijestio sud. Apelant je, kao drugi razlog za podnošenje apelacije, naveo primjenu materijalnog prava prilikom donošenja odluka, ali Osnovni sud smatra da je odluku u ovom predmetu donio u skladu sa tada važećim procesnim i materijalnim propisima i da ovom odlukom sud nije povredio apelantovo pravo na pravično suđenje.
34. Okružni sud navodi da je rješenje suda doneseno uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizilazi da sud donošenjem odluke nije učinio povrede prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva, pa iz navedenih razloga predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
35. Ostajući u svemu kod razloga pobijane odluke, Vrhovni sud smatra da apelantu tom odlukom nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
36. Tužena predlaže da se apelacija odbije, te potvrde stavovi svih sudova koji su donosili odluke u konkretnom postupku.
V. Relevantni propisi
34. U Zakonu o eksproprijaciji RS („Službeni glasnik RS” br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:
Član 12. stav 5.
(....)
(5) Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Član 54.
(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. (2)Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 57.
Naknada za voćna stabla i vinovu lozu određuje se:
a) za voćna stabla i vinovu lozu koji se nalaze u stadijumu davanja plodova - u visini cijelog prihoda tog stabla, odnosno loze, za onoliko godina koliko je potrebno za podizanje te vrste voćnog stabla, odnosno loze i njihov razvoj do stadijuma davanja plodova
b) za voćna stabla i vinovu lozu koji nisu počeli da daju plodove - u visini troškova potrebnih za nabavke, sađenje i uzgoj takvih sadnica;
v) pored naknade po prethodnom stavu, određuje se i naknada za tehničko drvo prema mjerilima za davanje naknade za šumsko drvo, ukoliko raniji vlasnik posječena stabla ne zadržava.
Član 59.
(1) Naknada za drvnu masu (zrelu ili približno zrelu šumu) određuje se na osnovu vrijednosti drveta na panju, utvrđene u skladu sa osnovima cijena i aktima donesenim na osnovu tog sistema za proizvedene sorti mente (nakon odbitka troškova proizvodnje).
(2) Naknade za šumske kulture koje nisu dostigle tehničku zrelost određuje se: a)za mlade sadnice kod kojih bi troškovi eksploatacije bili veći od vrijednosti prosječne drvne mase - naknada stvarnih troškova nabavke sadnica, sađenja i uzgoja; b)za ostala starija stabla - naknada za drvnu masu po mjerilima iz prethodnog stava uvećana za vrijednosti prirasta izgubljenog zbog privremene sječe.
Troškovi podizanja mlade šume, nastale vještačkim putem, utvrđuju se u visini troškova pošumljavanja, a troškovi podizanja mlade šume nastale prirodnim putem - u visini troškova vještačkog pošumljavanja sjemenom.
Član 60.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.
Član 61.
(1)Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
(2)Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
Član 62.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.
37. U Zakonu o vanparničnom postupku RS („Službeni glasnik RS” broj 36/09) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 25.
U vanparničnom postupku u kome se odlučuje o stambenim stvarima i naknadi za eksproprisanu nepokretnost, protiv pravosnažnog rješenja donesenog u drugom stepenu, dopuštena je revizija pod uslovima predviđenim Zakonom o parničnom postupku.
Član 159.
(1) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.
(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona, u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.
VI. Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 78 0 V 002233 13 Rev od 17. decembra 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
42. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
45. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u vanparničnom postupku radi određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti iz čega proizilazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na osporena rješenja
46. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka nepravilno i nepotuno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo na predmet koji se odnosi na određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
47. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da, prema odredbi člana 62 Zakona o eksproprijaciji, apelant nema pravo na naknadu na ime izgubljene dobiti, jer nije dokazao da je posjedovao šest krava u štali koja je eksproprisana i da se bavio proizvodnjom mlječnih proizvoda. Nadalje, obrazlažući razloge za svoje odluke, sudovi su naveli da je apelant bio dužan da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev za naknadu i da predloži dokaze kojima utvrđuje te činjenice. Kako slijedi iz spisa predmeta i dostupne dokumentacije, Okružni sud je zaključio (a njegove zaključke je podržao Vrhovni sud) da apelant nije dokazao da je pretrpio izgubljenu dobit u periodu od 1. januara 1978. godine pa do isplate, zbog čega se i njegov zahtjev da mu se odredi naknada na ime izgubljene dobiti na način kako je to tražio u postavljenom zahtjevu pokazuje kao neosnovan.
48. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je on isticao u toku (van) parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava.
b) U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
1. Relevantni principi
50. Apelant, takođe, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
2. Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 10. marta 1977. godine, kada je Rješenjem Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Opštine Prnjavor izvršena potpuna eksproprijacija apelantovih nepokretnosti, a da je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 78 0 V 002233 13 Rev od 17. decembra 2013. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri tome Ustavni sud podsjeća na to da u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelant ukazuje Ustavni sud uzima u obzir i stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37).
52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni dužine postupka ocijeniti period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, 14. decembra 1995. godine, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zapaža da postupak traje gotovo 37 godina, a relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine postupka jeste više od 17 godina.
3. Analiza dužine trajanja postupka
53. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se radilo o složenim činjeničnim pitanjima s obzirom na to da je bilo potrebno sprovesti tri različite vrste vještačenja.
54. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica postupka (tačka 13) proizilazi da je apelant tek 9. avgusta 2011. godine otklonio procesne smetnje dostavljajući punomoć za zastupanje R.B., advokatu iz Prnjavora, zbog kojih prije nije bilo moguće voditi postupak, jer sud nije imao apelantovu adresu, niti određenog punomoćnika za zastupanje. Iz dostupne dokumentacije i činjenica spora nesporno proizilazi da apelant od 1995. godine pa do 9. avgusta 2011. godine nije bio dostupan nadležnim sudskim organima, te da se ta okolnost mora staviti apelantu na teret, jer se nije pobrinuo da na odgovarajući način, bilo ličnim prisustvom ili određivanjem lica koje bi ga zastupalo, omogući vođenje sudskog postupka. Od tog datuma, tj. 9. avgusta 2011. godine, redovni sudovi su donijeli prvostepenu odluku 29. maja 2012. godine, zatim, drugostepenu odluku 7. juna 2012. godine, te revizionu odluku 17. aprila 2013. godine. Ustavni sud, dakle, treba da ispita dužinu postupka u vremenskom rasponu od 9. avgusta 2011. godine do 17. aprila 2013. godine za koji su odgovorni redovni sudovi i u kom periodu su donijeli tri odluke, jer prije nisu mogli zato što je apelant bio nedostupan.
55. Dakle, posmatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da, s obzirom na to da se u periodu od 1995. godine do 9. avgusta 2011. godine nije mogao voditi postupak, jer apelantu nije bilo moguće uručiti poziv, navedeni period mora se staviti na teret apelantu, koji je pokazao nebrigu za postupak koji se tiče utvrđivanja njegovog građanskog prava. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance veoma brzo sproveli postupak utvrđivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti u periodu koji je trajao jednu godinu i osam mjeseci, što se nikako ne može tretirati predugim trajanjem postupka, posebno imajući u vidu da se radilo o utvrđivanju složenih činjeničnih pitanja, odnosno da je taj postupak vođen u okviru standarda koji je određen pravilima prava na pravično suđenje u odnosu na odlučivanje u „razumnom roku“.
56. Stoga, ocjenjujući ponašanje prvenstveno apelanta, koji snosi krivicu za nemogućnost vođenja postupka, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
57. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi vodili postupak u okviru standarda prava na odlučivanje u „razumnom roku“, te su za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente, kao i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji.
58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman