Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4816/16 (S. D.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4816/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4816/16, rješavajući apelaciju Selima Durića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Selim Durić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Mal 015393 15 Rev od 9. avgusta 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Mal 015393 15 Gž od 9.
septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Selim Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je 17. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Mal 015393 15 Rev od 9. avgusta 2016. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Mal 015393 15 Gž od 9. septembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-511/14 od 22. decembra 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-5060/15, konstatuje se da je navedena Presuda Kantonalnog suda od 9. septembra 2015. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Mal 015393 11 Mal od 14. novembra 2014. godine kojom je apelant obavezan da na ime naknade za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade „03-B1 42 S“ u Cazinu, isplati tužitelju (Javna ustanova „Komunalno stambeni fond“ Cazin) određene novčane iznose za određene vremenske periode.
3. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da vlasnici stanova u predmetnoj zgradi nisu zaključili međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade, odnosno nisu osigurali upravljanje zgradom do kada su bili dužni to učiniti, u skladu sa odredbom člana 19. ranijeg Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju dijelova i uređaja zgrada. U vezi s tim, utvrđeno je da je zbog navedenog, Rješenjem načelnika Općine Cazin od 26. marta 2002. godine, predmetna zgrada stavljena pod prinudnu upravu, a za prinudnog upravitelja određen Stambeni fond Općine Cazin, da prinudna uprava traje od 1. januara 2002. godine dok suvlasnici ne zaključe ugovor o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade i da obaveza plaćanja naknade teče od 1. januara 2002. godine. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je tužitelj, kao pravni sljednik preuzeo poslove Stambenog fonda koji je prestao sa radom, te da je rješenjem tužitelja, kao prinudnog upravitelja, apelantu, kao vlasniku stana u predmetnoj zgradi, utvrđena visina naknade u određenom mjesečnom iznosu. Osim toga, Kantonalni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koje je isticao tokom prvostepenog postupka, a potom i u žalbi, u kojim navodi da tužitelj nije imao certifikat da obavlja poslove održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrada, iz razloga što je tužitelj, 21. oktobra 2011. godine, dobio certifikat, ali je kao pravni sljednik Stambenog fonda preuzeo i obavljao poslove prinudnog upravitelja zgrade prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada, kojim je odredba člana 33. dopunjena sa dva stava, pa je u stavu 2. propisano da pored uslova propisanih članom 13. i 33. navedenog zakona, upravitelj mora posjedovati odobrenje za rad, odnosno certifikat koji izdaje Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša, dok je stavom 3. propisano da ministar donosi Pravilnik o uslovima za odobrenje poslova upravitelja. Isto tako, Kantonalni sud je konstatovao da je odredbom člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada propisano da se u članu 39. stav 1. riječi najduže tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona zamjenjuju riječima do izbora upravitelja u skladu sa članom 33. ovog zakona. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je prinudni upravitelj mogao nastaviti upravljanje zgradom sve dok stanari ne izaberu novog upravitelja, koji ispunjava uslove propisane članom 33. navedenog zakona. Pored toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor da tužitelj nije dokazao da je naknadu odredio na zakonom predviđen način i da nikada nije primio tužiteljevo Rješenje kojim je utvrđena visina naknade, iz razloga što je za postojanje navedenog Rješenja i utvrđenu naknadu apelant u svakom slučaju znao prijemom opomene pred tužbu od 24. novembra 2010. godine, dok je u prilogu tužbe primio Rješenje koje je mogao pobijati u upravnom postupku. Imajući u vidu datum podnošenja tužbe (15. april 2011. godine) i da je naknada za april 2008. godine dospjela najranije 10. maja 2008. godine, kao i preinaku tužbe od 28. februara 2014. godine kojom je tužitelj tražio isplatu naknade i za period od 1. marta 2011. godine pa nadalje, zaključeno je da nije došlo do zastare potraživanja i da je ovaj apelantov prigovor neosnovan, iz razloga što u smislu odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima naknada za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova zgrade koja se plaća mjesečno predstavlja povremena potraživanja koja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava ne nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u vezi sa pravom na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (koje obrazlaže u kontekstu povrede prava na obrazloženu odluku).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman