Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3763/16 (V. I.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3763/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11, januara 2017. godine, u predmetu broj AP 3763/16, rješavajući zahtjev Vlade Ilića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vlade Ilića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i broj S1 2 K 009050 15 Kžk od 24. decembra 2015. godine. Apelant je 28. decembra 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj Presudi Suda BiH broj S1 2 009050 15 Kžk od 24. decembra 2015. godine, do donošenja odluke o apelaciji ili do okončanja liječenja“.
2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009050 13 K od 19 januara 2015. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav
2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.
3. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja broj S1 2 K 009050 15Kž 3 od 23. aprila 2015. godine uvažena je žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine, te zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), ukinuta je prvostepena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 009050 13 K od 19 januara 2015. godine i određeno je održavanje pretresa pred vijećem apelacionog odjeljenja Suda BiH.
4. Drugostepenom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009050 13 K od 24. decembra 2015. godine, koja je potvrđena trećestepenom presudom Suda BiH broj S1 2 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav
2. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina.
5. Apelant je uputnim aktom Suda BiH broj S1 2K 009050 16 Iks od 15. avgusta 2016. godine, obaviješten da je dužan javiti se na izdržavanje izrečene kazne zatvora 29. avgusta 2016. godine u Kazneno popravni zavod zatvorenog tipa u Foči (u daljnjem tekstu: KPZ Foča).
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2K 009050 16 Iks od 23. avgusta 2016. godine apelantu je odgođeno izvršenje kazne zatvora za period od tri mjeseca, prema kojem se apelant bio dužan 29. novembra javiti na izdržavanje izrečene kazne zatvora u KPZ Foča.
7. Sud BiH je zaključio da je apelant, kroz priloženu medicinsku dokumentaciju, učinio nespornìm da mu je odgađanje izvršenja kazne zatvora potrebno zbog nastupanja razloga propisanog članom 145. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16, u daljnjem tekstu: ZIKS) - postojanja teže akutne bolesti. Navedeni zaključak Sud BiH je izveo na osnovu dostavljene medicinske dokumentacije, a prije svega nalaza prim. dr Petka Grubača od 17. avgusta 2016 godine, stalnog sudskog vještaka medicinske struke, u kojemu je nesporno utvrđeno da se kod apelanta radi o teškom akutnom oboljenju mozga i kičmene moždine autoimunog porijekla. Navedenim nalazom, kao i nalazom od 13. avgusta 2016 godine, apelantu je naloženo da uradì detaljnu dijagnostiku u nekoj od neuroloških klinika, nakon čega će se uvesti terapija i pratiti stanje.
8. Odgađanje izvršenja kazne zatvora apelantu je odobreno za period od tri mjeseca, koji vremenskì period je, prema ocjeni Suda BiH, sasvim dovoljan za obavljanje detaljne dijagnostike, te saniranje njegovog zdravstvenog stanja, nakon čega će apelant biti u mogućnosti stupiti na izdržavanje izrečene kazne zatvora.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 009050 16 Iks od 8. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za ponovno odgađanje izvršenja kazne zatvora koja mu je izrečena pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009050 13 K od 24. decembra 2015. godine.
10. Sud BiH je smatrao da nisu ispunjeni zakonski uslovi za odgađanje kazne po osnovu člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS-a BiH. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj molbi, naredbom od 28. novembra 2016. godine, naložio stalnom sudskom vještaku medicinske struke iz oblasti interne medicine dr. med. sci. Senadu Pešto obavljanje vještačenja medicinske dokumentacije koja je dostavljena uz molbu, nakon čega je vještak 7. decembra 2016. godine Sudu BiH dostavio svoj nalaz i mišljenje. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je vještak u svom nalazu i mišljenju iznio jasan i nedvosmislen zaključak da nalaz magnetne rezonance, koji je jedini mjerodavan, ne ukazuje da se kod apelanta radi o teškoj akutnoj bolesti, tako da nema elemenata koji bi opravdali odgađanje izvršenja kazne zatvora, uz zaključak da u svakom zavodu postoji medicinska služba koja osuđenom može pružiti eventualnu potrebnu medicinsku njegu.
11. Takođe, Sud BiH se u rješenju pozvao i na dio nalaza stalnog sudskog vještaka u kojem je iznio nedoumicu na koji način je vještak psihijatar prim. dr. Petko Grubač u svom nalazu i mišljenju od 22. novembra 2016. godine, na osnovu nalaza magnetne rezonance, zaključio da se radi o teškoj akutnoj bolesti mozga i kičmene moždine kod apelanta. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da apelant ima određenih zdravstvenih problema, ali da se ti problemi ne mogu smatrati teškom akutnom bolešću, u smislu člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS-a, tako da nema elemenata koji bi odgađali izvršenje kazne zatvora.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj SU-10-496/16 od 20. decembra 2016. godine kojim je djelimično apelantovu žalbu uvažio, te je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 009050 16 Iks od 8. decembra 2016. godine preinačio na način da je apelantu odobreno odgađanje izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj Presudi Suda BiH broj S1 2 K 009050 13 K od 24. decembra 2015. godine, za period od jednog mjeseca, iz zakonskih osnova propisanih članom 145. stav 1. tačka 1. ZIKS-a. Istim rješenjem je određeno da je apelant dužan se javiti na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Foča 20. januara 2017. godine, te da mu se poseban uputni akt neće dostavljati.
13. Sud BiH je ukazao da u konkretnom predmetu postoje dva oprečna mišljenja sadržana u nalazima sudskih vještaka medicinske struke prim. dr. Grubač Petka i prim. dr. Senada Pešto u pogledu dijagnoze bolesti kod apelanta i težine te bolesti, u smislu zakonske odredbe na osnovu koje se osuđenom može odobriti odgađanje izvršenja kazne zatvora. Uvažavajući stručnost oba navedena vještaka, Sud BiH je, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, pored dva različita zaključka navedenih vještaka, cijenio i činjenicu da je u dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji koja se odnosi na apelanta navedena kao radna dijagnoza multipla skleroza, koja je, opštepoznato, teška progresivna bolest koja napada nervni sistem (mozak i kičmenu moždinu), tako da je, s obzirom na iskazanu sumnju na ovu bolest, Sud BiH navedenu situaciju cijenio u korist osuđenog (apelanta), te njegovu žalbu ocijenio osnovanom. S obzirom da je u izvještaju o specijaističkom pregledu neurologa bolnice u Bijeljini i mišljenju vještaka medicinske struke prim. dr. Petka Grubača, neuropsihijatra, navedeno da je neophodno dovršiti kompletnu dijagnostiku odnosno daljnje ispitivanje, a imajući u vidu da se sumnja na navedenu bolest, Sud BiH je našao da je, u tom slučaju, potrebno nastaviti sa dijagnostikom radi određivanja tačne dijagnoze i uključenja odgovarajuće terapije. Stoga je ocijenio da je apelantova žalba ocijenio osnovana, uz zaključak da je apelantu potrebno odobriti odgađanje izvršenja kazne zatvora za određeni period. S obzirom da je odbrana žalbom zatražila odgađanje izvršenja kazne za period duži od tri mjeseca, Sud BiH je žalbu djelimično usvojio, te apelantu odobrio odgađanje izvršenja kazne zatvora za dodatni period od jedan mjesec. Pri tome, Sud BiH je imao u vidu da je dijagnostika u konkretnom slučaju već započela, te da ju je potrebno samo nastaviti, tako da se objektivno može očekivati da će u narednom periodu od mjesec dana biti okončana sva potrebna ispitivanja.
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama (presudama) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da boluje od teške akutne bolesti mozga i kičmene moždine autoimunog porijekla, na šta je ukazivao u molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora, te da je Sud BiH već dva puta odgađao izvršenje kazne zatvora. Dalje navodi da je neophodno da se apelant i dalje liječi radi uspostavljanja konačne dijagnoze, da je liječenje neophodno obaviti u Vojno-medicinskom centru u Beogradu gdje će apelant biti hospitalizovan određeni period u januaru 2017. godine, a da se na izdržavanje kazne zatvora mora javiti 20. januara 2017. godine, pa je objektivno nemoguće da apelant sve potrebne pretrage i liječenje završi do 20. januara 2017. godine. Stoga će, kako apelant navodi, stupanjem na izvršavanje kazne zatvora njegovo liječenje biti nezavršeno i nastat će nesagledive posljedice po zdravlje, a posebno cijeneći njegove godine (apelant je rođen 19. oktobra 1976. godine).
16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju koristio mogućnosti koje ima prema odredbama člana 146. ZIKS-a, u smislu podnošenja molbe nadležnom sudu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz navedene zakonske odredbe proizilazi da ukupno odlaganje izvršenja kazne po svim osnovima (kako to proizilazi iz stava 9. navedenog člana) „može trajati najduže 12 mjeseci“ (osim u slučaju kada je osuđeno lice žena koja doji dijete mlađe od godinu dana ili koja je trudna). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2K 009050 16 Iks od 23. avgusta 2016. godine apelantu je odgođeno izvršenje kazne zatvora za period od tri mjeseca, te da je, nakon toga podnio novu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora još tri mjeseca, ali je Sud BiH Rješenjem broj SU-10-496/16 od 20. decembra 2016. godine odložio apelantu početak izdržavanja kazne zatvora u vremenu od jednog mjeseca i dao vrlo detaljne razloge za takvo odlučenje.
19. Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavni sud posebno uzima u obzir činjenicu da je prethodno redovni sud podrobno razmatrao apelantov zahtjev za odgodu izvršenja kazne i nije našao opravdanim njeno odgađanje u vremenu dužem od jednog mjeseca. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant u predmetnom zahtjevu nije ponudio nikakve nove argumente, niti dokaze u odnosu na one koje je već isticao pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman