Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3345/07 (S. C.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3345/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3345/07, rješavajući apelaciju Slavka Crnića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tač. 9 i 15. te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Crnića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj Rs- 12/03 od 15. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih shodno zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Crnića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 262 od 26. septembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj Rs-12/03 od 9. februara 2007.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Crnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 11. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Ž-07-000 262 od 26. septembra 2007. godine, Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-12/03 od 9. februara 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 15. marta 2006. godine. Apelant je nekoliko puta dopunjavao apelaciju.

2. Postupajući po apelantovoj tužbi radi poništenja odluke o raskidu ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate potraživanja iz radnog odnosa, Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-12/03 od 10. novembra 2005. godine.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 15. marta 2006. godine odbačena je žalba apelantovog punomoćnika protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 10. novembra 2005. godine kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 17. novembra 2005. godine apelantovom punomoćniku poštom dostavljena osporavana presuda, a da je on žalbu protiv nje predao 5. decembra 2005. godine na poštu, te stoga žalba nije izjavljena u roku od 15 dana, kako je predviđeno članom 422 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). Navedeno rješenje je 3. aprila 2006. godine postalo pravosnažno, jer nije izjavljena žalba.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 9. februara 2007. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 262 od 26. septembra 2007. godine, odbačena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 15. marta 2006. godine, koja se smatrala predlogom za povraćaj u pređašnje stanje, kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, uzimajući u obzir činjenicu da je predlog za povraćaj u pređašnje stanje apelant dostavio protekom sedam mjeseci od dostavljanja Rješenja Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 15. marta 2006. godine, primjenom člana 329 stav 3 i člana 332 stav 1 Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant se žali da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 stav 4 tač. 9 i 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16 stav 1 i stav 4 tač. 9 i 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. „Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu;“

U odnosu na Rješenje Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 15. marta 2006. godine

7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 15. marta 2006. godine, kojim je odbačena žalba apelantovog punomoćnika protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-12/03 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što apelantov punomoćnik nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude nadležnom sudu u zakonom propisanom roku.

9. Dakle, Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove žalbe, već je žalba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese žalbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavnog suda, odluke broj U 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant zbog neblagovremenog podnošenja žalbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ovaj dio apelacije ne može da se razmatra. U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 262 od 26. septembra 2007. godine

10. Ustavni sud mora prvo da odluči da li apelant može da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada je odbačen njegov predlog za povraćaj u pređašnje stanje u postupku pred sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u Odluci broj AP 73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «...U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Opštinski sud nije našao razloge za povraćaj u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povraćaj u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke o pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povraćaja u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6 Evropske konvencije niti u okvir člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom...“.

11. Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju može da se primjeni njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen kao neblagovremen apelantov predlog za povraćaj u pređašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje ili ne. U takvoj proceduri ne utvrđuju se građanska prava i obaveze, nije se odlučivalo o meritumu tužbenog zahtjeva, tj. osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva prema tuženom, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može da bude odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apelantovo pozivanje na ustavno pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2743/06 od 15. februara 2007. godine).

12. Takođe, Ustavni sud zaključuje da se osporenim rješenjima o odbacivanju predloga za povraćaj u pređašnje stanje nije odlučivalo o apelantovom pravu na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravu da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravu na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravu na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravu na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravu na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, već se odlučivalo o tome da li su ispunjeni procesni uslovi koji se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje. Shodno tome, u konkretnom slučaju osporenim rješenjima nije došlo ni do miješanja u prethodno navedena apelantova prava. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije, član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije, član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije, član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tač. 9 i 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3345/07 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio