Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1133/14 (M. S.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitimno očekivanje
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1133/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1133/14, rješavajući apelaciju Mije Stojića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mije Stojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 011594 13 Rev od 19. prosinca 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 011594 10 Gž od 23.

listopada 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mijo Stojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, odvjetnici iz Čapljine, podnio je 11. ožujka 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 011594 13 Rev od 19. prosinca 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 011594 10 Gž od 23. listopada 2012. godine. Apelant je 4. veljače 2015. godine podnio urgenciju za žurno okončanje postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, te JP „Elektroprivreda“ HZHB d.d - Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. studenog 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 5. prosinca 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 17. studenog 2016. godine, a tuženi 22. studenog 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 011594 08 P od 17. lipnja 2010. godine obvezan je tuženi da apelantu naknadi materijalnu štetu na ime nemogućnosti korištenja parcele 693/1 k.o. Trebižat u iznosu od 26.520,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 17. lipnja 2010. godine, pa do isplate, uz nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.620,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 17. lipnja 2010. godine, pa do isplate.

6. Nakon utvrđenja činjeničnog stanja i provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo da je apelant tražio da tuženi ukloni trafostanicu koju je tuženi postavio na spornoj parceli k.č. 393/2 i dalekovod koji ide cijelom duljinom parcele k.č. broj 693/1 do trafostanice uz naknadu štete koju postavljena postaja pričinjava apelantovoj imovini. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen prigovor tuženog da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Činjenica je da je na zemljištu na kojem se nalazi trafostanica kao posjednik i korisnik upisana Mjesna zajednica Trebižat, međutim, tuženi upravlja vodovima koji se protežu od trafostanice pa nadalje, dakle upravlja elektroenergetskom mrežom. Općinski sud je citirao članak 36. Zakona o električnoj energiji („Službene novine FBiH“ broj 41/02) kojim je propisano da je u svrhu upravljanja elektrodistributivnom mrežom distribucije organiziraju u svom sustavu elektroprivredna društva za distribuciju, a u stavku 2. istog članka propisano je da je distributer dužan omogućiti prijenos električne energije kroz svoju mrežu, kao i distribuciju električne energije na svom području.

7. Dakle, po mišljenju Općinskog suda, tuženi je u odnosu na dio kojim je sud dosudio naknadu štete pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Tuženi je nadalje i odgovoran da naknadi štetu apelantu, a njegova odgovornost proizlazi iz njegovih prava, a koja su ustanovljena čl. od 66. do 69. Zakona o električnoj energiji. Člankom 66. Zakona o električnoj energiji propisano je da vlasnici, odnosno korisnici nekretnina koji se nalaze ispod, iznad i pored elektroenergetskog objekta ne smiju izvoditi radove koji ometaju proizvodnju ili distribuciju električne energije, pri čemu se pod elektroenergetskom objektom smatra i elektroenergetska mreža. Člankom 67. istog zakona propisano je da je zabranjeno zasađivanje raslinja na zemljištu u trasi ili neposrednoj blizini elektroenergetskih vodova i postrojenja, čime se može ugroziti sigurnost tih vodova i postrojenja, ljudski životi i imovina. Čl. 68. i 69. istog zakona propisano je da elektroprivredno društvo ima pravo prolaska preko zemljišta, ima pravo čiste sječe (kresanje šume, raslinja i sl.). Temeljem članka 61. istog zakona propisano je da vlasnici nekretnina na kojima se grade elektroenergetski objekti imaju pravo na naknadu stvarne štete sukladno zakonu. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izmještanje trafostanice i vodova sud je odbacio, sukladno stavku 2. članka 16. Zakona o parničnom postupku (ZPP), jer nije nadležan za taj postupak, a sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu se umjesto uklanjanja trafostanice isplati naknada za zemljište u iznosu od 54.040,00 zbog toga što je ovakav zahtjev preuranjen.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 011594 10 Gz od 23. listopada 2012. godine priziv tuženog je uvažen, prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu materijalne štete na ime nemogućnosti korištenja parcele 693/1 k.o. Trebižat u iznosu od 26.520,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. lipnja 2012. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

9. Kako navodi Kantonalni sud, u tijeku prvostupanjskog postupka nedvojbeno je utvrđeno da je stupna trafostanica Trebižat IV. sa priključnim DV 10 Kw izgrađena 1983. godine, a o čemu je kao materijalni dokaz priloženo Rješenje SRBiH - Općina Čapljina - Općinska komisija za privredu, društvene djelatnosti i prostomo uređenje broj Up/I-03-473-30/1 od 5. svibnja 1983. godine. Iz navedenog rješenja je vidljivo da se u svrhu izgradnje trafostanice u Trebižatu potpuno eksproprira nekretnina, odnosno zemljište označeno kao k.č. broj 693/2, zv. Ograda, šuma u površini od 47 m2, k.o. Trebižat, apelantovo vlasništvo. Kantonalni sud navodi da je upravo danom izgradnje stupne trafostanice, a koja je nedvojbeno izgrađena 1983. godine, apelant saznao za štetu, odnosno osobu koja je štetu učinila, obzirom da su izgrađena trafostanica i dalekovodi vrlo uočljivi i nalaze se u blizini apelantove kuće. Po ocjeni Kantonalnog suda, upravo tog momenta apelant je bio svjestan da mu je izgradnjom trafostanice, koja je služila u svrhu napajanja električnom energijom jednog dijela mjesta Trebižat, počinjena šteta obzirom da na tom zemljištu koje je isprepleteno mnogobrojnim električnim kablovima, betonskim stupom i dalekovodom nije moguće tu nekretninu koristiti ni u kakve svrhe. Upravo iz navedenih razloga, kako navodi Kantonalni sud, i stvaranja elektromangetnog polja na toj nekretnini apelant ne može ništa graditi a isto tako navedenu nekretninu ne može koristiti u poljoprivredne svrhe, odnosno za sadnju poljoprivrednih artikala.

10. Dakle, kako je utvrdio Kantonalni sud, za apelanta je od 1983. godine počeo teći rok zastarjelosti od tri godine i apelant je najkasnije do 1986. godine mogao podnijeti tužbu protiv tuženog pred prvostupanjskim sudom, a zbog naknade štete. Kantonalni sud, također, napominje da je čak ukoliko bi se uzela u obzir činjenica da apelant kao oštećeni nije mogao doznati za štetu i osobu koja je štetu učinila, u takvom slučaju primjenjuje se objektivni rok zastarjelosti u trajanju od pet godina od dana kada je šteta nastala. Objektivni rok zastarijevanja potraživanja naknade štete počinje teći od dana nastanka štete. To vrijeme se mora poklapati sa vremenom učinjene štetne radnje, odnosno štetnog događaja. Dakle, da se u konkretnom slučaju primjenjivao i objektivni rok zastarjelosti potraživanja u trajanju od pet godina, on bi, kako zaključuje Kantonalni sud, protekao 1988. godine. Obzirom da je apelant protiv tuženog podnio tužbu pred prvostupanjskim sudom 4. ožujka 2008. godine, dakle, 25 godina nakon učinjene štete, to je osnovan istaknuti prizivni razlog tuženog o zastarjelosti potraživanja, pa je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i odbiti u cijelosti apelantov postavljeni tužbeni zahtjev u kojem je potraživao naknadu materijalne štete na ime nemogućnosti korištenja parcele 693/1 k.o. Trebižat.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 011594 13 Rev od 19. prosinca 2013. godine apelantova revizija je odbijena.

12. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. odredbe članka 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) odbio apelantov tužbeni zahtjev. Prema odredbi članka 376. st. 1. i 2. ZOO, potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za osobu koja je učinila štetu, a samo pravo u roku od pet godina računajući od saznanja štete. Dakle, kako navodi Vrhovni sud, u smislu navedenog, kod štete koja kontinuirano traje ili sukcesivno nastaje, sad i ubuduće, i u pravilu traje sve dok traju štetne posljedice, potraživanja pojedinih dospjelih obroka zastarijevaju u roku od tri godine iz članka 376. stavak 1. ZOO od saznanja za štetu i štetnika, a samo pravo u roku od pet godina iz članka 376. stavak 2. istog zakona računajući od saznanja za štetu, tako da po isteku ovog roka oštećeni gubi pravo da zahtijeva naknadu štete i za već dospjele i za buduće obroke.

13. Polazeći od navedenog, a pored nesumnjivog utvrđenja da je trafostanica izgrađena 1983. godine, kada je apelant saznao za štetu, kao i osobu koja je počinila štetu, proizlazi da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji apelant zahtijeva, jer do 4. svibnja 2008. godine, kada je postavljen tužbeni zahtjev za ovaj vid štete, protekao je zastarni rok iz odredbe članka 376. stavak

2. ZOO. Nastupila je, naime, apsolutna zastarjelost samog prava u smislu ove zakonske odredbe, pa time i zastarjelost svih dospjelih i budućih potraživanja, a kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud, dajući u obrazloženju svoje odluka razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

15. Apelant navodi da je u tijeku postupka činjenično utvrđeno da on konstantno trpi štetu jer je nesporna činjenica da se na parceli koja je apelantovo vlasništvo k.č. broj 693/1 nalazi srednjonaponski zračni vod od 10 Kw koji napaja trafostanicu. Prema tome, apelant nije pretrpio štetu u momentu postavljanja trafostanice, nego štetu konstantno trpi, jer parcelu koja je u njegovom vlasništvu ne može koristiti, čime se očigledno krši pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava BiH i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema tome, apelant ističe da ne može zastarjeti pravo koje garantira članak 1. Protokola broj 1, odnosno pravo na imovinu, jer šteta nije bila samo trenutna počinjena apelantu nego je šteta konstantna i traje i sada. Apelant se poziva i na odredbe članka 154. stavak 2. ZOO gdje se jasno definira pravo na štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolicu i odgovara se bez obzira na krivnju. Ista zakonska odredba u svezi sa stavkom 1. jasno ističe da „tko drugom prouzrokuje štetu dužan je i naknaditi je“. Kako se radi o konstantnoj šteti koju apelant trpi, jasno je da je tuženi dužan štetu snositi, jer nije nastupila zastara obzirom da je šteta konstantna, a apelant parcelu ne može koristiti niti sada, niti ju je po uspostavi trafostanice mogao koristiti.

16. Apelacijom se nadalje ističe da je, prema odredbama Zakona o električnoj energiji, utvrđeno pravo vlasništva, pa je tuženi morao za vod kojim se napaja trafostanica Trebižat IV. osigurati pravo trajne služnosti provoda istog naponskog voda preko apelantove parcele i tada ne bi bilo štete, jer bi u tom postupku apelant u cijelosti bio obeštećen. Dakle, apelant zaključuje da je u konkretnom predmetu jasno da mu je povrijeđen princip mirnog uživanja imovine, jer preko njegove parcele k.č. broj 693/1 k.o. Trebižat prolazi srednjonaponski 10 kilovoltni zračni vod i prenosi električnu energiju do trafostanice i isijava negativne imisije, što je u cijelosti dokazano i što je konstantno i danas i ubuduće.

17. Zbog negativnih imisija, apelant tu parcelu ne može koristiti, niti prodati zbog čega je lišen imovine. Iz navedenih razloga, apelant predlaže da se apelacija u cijelosti usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da je sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući za nju razloge navedene u pobijanoj presudi, te da nije izvršio povredu ustavnih prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i suprotno apelantovom stanovištu, smatra da nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

20. Tuženi navodi da je zastarni rok počeo teći od 1983. godine. Obzirom da je apelant podnio tužbu 25 godina poslije, tuženi smatra da je Vrhovni sud ispravno odlučio svojom presudom odbijajući apelantovu reviziju i time potvrđujući presudu Kantonalnog suda. Obzirom da osporenim odlukama nije prekršen Ustav Bosne i Hercegovine, tuženi predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 189.

(1)Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. [...]

ZASTARJELOST

Opšte pravilo Član 360.

(1)Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2)Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3)Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opšti rok zastare Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2)U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom.

VI. Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 011594 13 Rev od 19. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. siječnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. ožujka 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju Ijudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. U svezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant imao imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

28. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27). Ustavni sud podsjeća i na to da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od studenog 1983. godine, Serija A broj 70, stavak 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava. Obzirom na to da, sukladno relevantnim odredbama članka 189. ZOO, oštećenik ima pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je apelant u konkretnom slučaju imao „legitimno očekivanje“ da će ostvariti naknadu štete pričinjene uslijed postavljanja trafostanice koja mu je navodno pričinjavala štetu negativnim imisijama. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

29. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo sukladno zakonu i u javnom interesu i je li bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženog radi naknade štete pričinjene uslijed postavljanja trafostanice zbog štetnih imisija koje ona proizvodi na njegovim nekretninama. Obzirom na to da se, kako je navedeno u prethodnoj točki, radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete došlo do miješanja u njegovu imovinu. 30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo sukladno zakonu. U svezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća na to da je apelantov zahtjev odbijen prihvatanjem prigovora zastare potraživanja naknade štete prema članku 376. ZOO koji je istakao tuženi. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u tom pravcu u osporenoj odluci obrazložio da je apelant objektivno bio u mogućnosti zahtijevati naknadu štete odmah kada je trafostanica izgrađena 1983. godine, te da, obzirom na to da je za štetu i počinitelja saznao 1983. godine, kako je naveo u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, rokovi iz članka 376. ZOO su protekli do 4. ožujka 2008. godine, kada je podnesena tužba. Polazeći od navedenog, a imajući u vidu nesumnjivo utvrđenje da je trafostanica izgrađena 1983. godine, kada je apelant saznao za štetu, kao i osobu koja je počinila štetu, proizlazi da je prigovor zastare potraživanja koji apelant zahtijeva osnovan, jer do 4. svibnja 2008. godine, kada je postavljen tužbeni zahtjev za ovaj vid štete, protekao je zastarni rok iz odredbe članka 376. stavak 2. ZOO. Nastupila je, naime, apsolutna zastarjelost samog prava u smislu ove zakonske odredbe, pa time i zastarjelost svih dospjelih i budućih potraživanja, a kako to zaključuje i drugostupanjski sud dajući u obrazloženju svoje odluke razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.

31. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da se rok zastarjelosti, koji je propisan člankom

376. ZOO, odnosi na potraživanja naknade štete, da je u prvom stavku navedenog članka propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavku istog članka objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kojem je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, apelantovo potraživanje je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo u smislu odredbe članka 376. ZOO. Osim toga, redovni sudovi su jasno obrazložili da, čak i kada bi se za početak roka zastare mogao uzeti datum kada je apelant saznao za štetu, tj. 1983. godine, i tada bi istekao subjektivni rok potreban za zastarjelost iz članka 376. stavak 1. ZOO, i to 1986. godine, budući da je apelant podnio tužbu 4. ožujka 2008. godine.

32. Konačno, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant propustio rok propisan zakonom u kojem je mogao zahtijevati sudsku zaštitu (pravodobnim podnošenjem tužbe) iako nije bilo ničega što bi apelanta spriječilo (niti on tvrdi drukčije) da podnese svoju građansku tužbu za naknadu štete u periodu od 1983. godine do isteka subjektivnog roka iz članka 376. ZOO, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u svezi s prigovorom materijalnopravne prirode - zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neutemeljen. Kada je riječ o javnom interesu u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha i u kojoj je jasno izražen stav da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Europskom konvencijom, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Europskom konvencijom, odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za apelante obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Ustavni sud nalazi da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni svi postavljeni standardi tijela Europske konvencije, pa da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu izvršeno u javnom interesu.

33. Naime, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOO kojima je propisan rok u kojem se određena prava mogu ostvarivati u interesu je pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog siustava i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim apelantovim interesima. Stoga, Ustavni sud smatra da se, zbog pasivnog držanja apelanta u svezi s pravodobnim podnošenjem tužbe za naknadu štete, ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanta.

34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanta na imovinu i općeg interesa, odnosno u toj situaciji na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno odlukom redovnog suda zasnovanom na zakonu i relevantnoj sudskoj praksi, pri čemu su primijenjena zakonska rješenja i de iure i de facto u javnom interesu, a na apelanta donesenom odlukom u ostvarivanju javnog interesa nije stavljen neproporcionalan teret.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1133/14 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio