Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2113/14 (S. Š. iz Beograda i M. N. iz Zagreba)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitimno očekivanje
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Nacionalizacija
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2113/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2113/14, rješavajući apelaciju Slobodana Šaina i Milese Njunjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Šaina i Milese Njunjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 055604 12 Rev od 29. novembra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Šain iz Beograda i Milesa Njunjić iz Zagreba (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vahidin Kadić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 055604 12 Rev od 29. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Pravobranilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) i KJKP „Rad“ Sarajevo zatraženo je 17. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. U periodu od 24. novembra do 5. decembra 2016. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju, a KJKP „Rad“ Sarajevo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su podnijeli tužbu protiv Kantona Sarajevo - Ministarstva prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JKP „Rad“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kojom su tražili da sud obaveže tužene da apelantima predaju u posjed parcelu (označenu kao k.č. broj 23, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina, u naravi gradilište, koje se koristi kao parking-prostor kod Hotela „Evropa“ u Sarajevu) i da apelantima solidarno isplate određenu naknadu na ime stjecanja bez osnova. Apelanti su naveli da su suvlasnici sa po ½ dijela predmetne nekretnine koju drugotuženi od 1996. godine koristi bez ikakvog pravnog osnova u svrhu izvršavanja svoje djelatnosti – osiguranja parkiranja vozila u mirovanju za koju uslugu uzima naknadu i na taj način ostvaruje neosnovani prihod bogaćenjem.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 055604 05 P od 15. juna 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je nesporno da su apelanti u prošlosti bili (su)vlasnici predmetne nekretnine (u naravi kuća sa kućištem i dvorištem) sa po 1/2 dijela, te da je predmetna nekretnina, prema posljednjem stanju u zemljišnim knjigama (zk. uložak iz 2008. godine), označena u naravi kao gradilište. Dalje je Općinski sud naveo da je kuća, koja je bila izgrađena na predmetnoj nekretnini, srušena i da se nije nalazila 6. decembra 1958. godine u evidenciji nacionaliziranih objekata. Služba za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) donijela je rješenje od 19. decembra 2006. godine kojim je utvrđeno da je 26. decembra 1958. godine (kao dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) predmetna nekretnina, označena kao gradsko građevinsko zemljište, prešla u državno vlasništvo. Iz navedenog rješenja Općinske službe proizlazi da je predmetna nekretnina obuhvaćena Odlukom o određivanju užeg građevinskog rejona na jedinstvenom području grada Sarajeva, „Službeni glasnik Sreza Sarajevo“ broj 14/59. Na osnovu tog rješenja je u vlasničkom - B listu predmetna nekretnina uknjižena kao državno vlasništvo, a u teretnom - C listu je, na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji, uknjiženo pravo korištenja u korist apelanata sa po 1/2 dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta općini ili drugom licu. Općinski sud je potom naveo da je rješenjem Općinske službe od 28. decembra 2006. godine utvrđeno da kuća sa kućištem, izgrađena na predmetnoj nekretnini, ne postoji na licu mjesta, slijedom čega je izvršeno isplanjenje stambenog objekta na predmetnoj nekretnini. Pri tome Općinski sud je istakao da je uviđajem na licu mjesta i identifikacijom vještaka geometra utvrđeno da predmetnoj nekretnini starog premjera po novom katastarskom premjeru odgovara dio druge katastarske čestice (zvane Ulica Hadžiristića), upisane kao društveno (državno) vlasništvo čiji su posjednik „Putevi“ Sarajevo od 1968. godine. S tim u vezi, Općinski sud je konstatirao da je predmetna nekretnina trenutno parking-prostor u centru grada koji koristi drugotuženi.

8. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je donošenjem rješenja o nacionalizaciji predmetna nekretnina postala vlasništvo države, a što proizlazi iz odredaba čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji, „koja ima konstitutivni značaj“. Dalje se Općinski sud pozvao na odredbe člana 8. Zakona o nacionalizaciji kojim je propisano da nacionalizacija građevinskog zemljišta postaje društveno vlasništvo danom stupanja navedenog zakona. Navedene odredbe Zakona reguliraju stanje posjeda i uživanje sve dok nije doneseno rješenje Općinskog narodnog odbora da se sporna parcela preda u posjed općini ili drugom licu. Slijedom toga, apelanti nemaju jači pravni osnov da bi im prvotuženi i drugotuženi predali predmetnu nekretninu. Općinski sud je istakao i da je općepoznato da još nije donesen Zakon o restituciji, pa stoga apelanti nemaju pravni osnov za povrat spornih nekretnina.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 055604 11 Gž od 15. decembra 2011. godine žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da su prvotuženi i drugotuženi obavezani da apelantima solidarno isplate na ime stjecanja bez osnova određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. U preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata nije zasnovan na zakonu, te da prvostepena odluka nije pravilna i zakonita. Naime, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama iz oblasti zaštite prema Zakonu o zaštiti kulturne baštine Kantona Sarajevo, te da „upravni postupak Općine Stari Grad, prema navedenom rješenju, nije pravilno proveden, a što nije ni predmet ovog postupka“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da nadležni Kantonalni zavod Kantona Sarajevo nije ni konsultiran, niti obaviješten o izmjeni namjene ili vođenja postupka u vezi sa predmetnom nekretninom, koja predstavlja zaštićeno dobro, tj. baštinu od historijske vrijednosti, kako je to regulirano u članu 20. navedenog zakona, koji propis je bio na snazi prilikom donošenja i vođenja upravnog postupka kod Općine Stari Grad u vezi sa predmetnom nekretninom. Pri tome Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 27. navedenog zakona kojom je propisano da bilo kakve radnje u vezi sa zaštićenom kulturnom baštinom, kada neko na području Kantona Sarajevo, pravno ili fizičko lice, želi vršiti određene radnje, obavezno je da se obrati zahtjevom nadležnom Kantonalnom zavodu radi izdavanja saglasnosti ili odobrenja. Zatim, odredbom člana 30. navedenog zakona zabranjeno je bez odobrenja mijenjati oblik zaštićenog dobra baštine. Slijedom toga, Kantonalni sud je naveo da su prvotuženi i drugotuženi propustili da pozovu u upravnom postupku apelante da učestvuju u postupku preuzimanja i ostvarivanja namjene predmetne nekretnine u korist prvotuženog i drugotuženog. Ukoliko je bila nepoznata adresa apelanata, prema mišljenju Kantonalnog suda, trebalo je iskoristiti zakonski postupak o načinu obavještavanja stranaka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, prema članu 4. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, a pošto je pod zaštitom spomenika historijske vrijednosti, u svim postupcima je neophodno da učestvuje i Zavod za zaštitu spomenika kulture. U tom smislu Kantonalni sud je istakao da je ne samo kuća kao građevinski objekt (a koja je uklonjena) već i cijela parcela ispod objekta pod zaštitom države prema navedenom zakonu.

11. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je usvojio stav da su apelanti i dalje korisnici predmetne nekretnine, što je upisano u zemljišnim knjigama kao njihovo pravo. Pošto apelanti predmetnu nekretninu, zbog promjene namjene, ne mogu vratiti u posjed, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan njihov zahtjev za predaju u posjed, ali da imaju pravo na naknadu štete u vidu stjecanja bez osnova s tim što se ta naknada ostvaruje u okviru zastarnog roka od tri godine, u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 055604 12 Rev od 29. novembra 2013. godine usvojene su revizije prvotuženog i drugotuženog i drugostepena presuda preinačena na način da je potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv pravni zaključak drugostepenog suda. Naime, Vrhovni sud je naveo da je predmetna nekretnina nacionalizirana na temelju odredbe člana 8. Zakona o nacionalizaciji danom stupanja na snagu tog zakona, tj. 26. decembra 1958. godine, kako je konstatirano u rješenju Općinske službe od 19. decembra 2006. godine. Nekretnine na koje se odnosio Zakon o nacionalizaciji na dan stupanja na snagu tog zakona prestale su biti privatno vlasništvo, te su postale društveno vlasništvo. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni značaj, jer se njime utvrđuje da je nacionalizacija određenih nekretnina izvršena. Vrhovni sud je istakao da je za predmetni slučaj značajna činjenica da je li u okolnostima konkretnog predmeta izvršena nacionalizacija. S obzirom na to da se radi o zemljištu koje je obuhvaćeno Odlukom o određivanju užeg građevinskog rejona na jedinstvenom području grada, te da iz nalaza vještaka geometra slijedi da na fotoplanovima iz 1954. godine ne postoji parcela k.č. broj 23, odnosno da je ona pripojena Ulici Hadžiristića i da je danas to parkingprostor u centru grada, Vrhovni sud je ocijenio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju nacionalizacija izvršena. Okolnost da nije izvršen zemljišnoknjižni prijenos, odnosno da nacionalizacija nije provedena u zemljišnim knjigama, nema utjecaja na pravne posljedice nacionalizacije, odnosno ne dovodi u pitanje ostvarenje nacionalizacije. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je Zakonom o nacionalizaciji predmetna nekretnina obuhvaćena nacionalizacijom i da je po samom zakonu postala državno vlasništvo, a apelanti kao prijašnji suvlasnici prestali su, također po samom zakonu, biti suvlasnici predmetne nekretnine s tim da stjecanje i brisanje tog prava nije neophodno provesti u zemljišnim knjigama. Vrhovni sud je istakao da na prava apelanata ne utječu ni izvršene zabilježbe u C-listu zk. uloška o pravu korištenja u njihovu korist dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugom licu na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji. Ovo zbog toga što apelanti, kao raniji vlasnici zemljišta, nisu u posjedu predmetne nekretnine niz godina, što u postupku među strankama nije bilo sporno. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, povredu navedenih prava apelanti vide u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, te da je „suviše laičko stanovište Vrhovnog suda da je po samom zakonu nekretnina postala državno vlasništvo“. Suprotno stavu Vrhovnog suda, apelanti navode da su oni i dalje (su)vlasnici predmetne nekretnine, jer ona nije nacionalizirana na način propisan Zakonom o nacionalizaciji. U tom smislu apelanti su naveli da nije moguće provesti naknadnu nacionalizaciju u 2006. godini, kao i da nema nacionalizacije bez rješenja o nacionalizaciji (od 1958. do 1962. godine), niti ima nacionalizacije bez njenog upisa u zemljišnim knjigama.

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da je obrazložio u osporenoj odluci zbog kojih razloga smatra da su revizije prvotuženog i drugotuženog osnovane, odnosno zbog kojih razloga je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova. Prema tome, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se oni pozvali, slijedom čega je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

16. Kantonalni sud je istakao da tokom postupka koji je vođen pred tim sudom nisu učinjene povrede prava na koja su se pozvali apelanti.

17. Općinski sud je naveo da je taj sud postupao u skladu sa zakonom.

18. Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pravilno i zakonito ocijenio dokaze i da nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali, kao i da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge, pa se ne može zaključiti da su relevantne zakonske odredbe primijenjene na štetu apelanata.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Nacionalizuju se i postaju svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.

Član 8.

Zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.

Rješenjem nadležnog organa donijetim u postupku određenim ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizovani. Član 34.

Smatraju se građevinskim zemljištima i nacionalizuju se sva izgrađena i neizgrađena zemljišta, koja se nalaze u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera.

Koja se mjesta smatraju gradovima i naseljima gradskog karaktera, određuje republičko izvršno vijeće.

Uži građevinski rejon određuje, na prijedlog opštinskog narodnog odbora, sreski narodni odbor posebnom odlukom donijetom na sjednicama oba vijeća.

Odluku o užem građevinskom rejonu potvrđuje republičko izvršno vijeće.

Uži građevinski rejon može obuhvatiti samo ono područje koje je već urbanistički izgrađeno i koje će prema planiranoj stambenoj i komunalnoj izgradnji biti izgrađeno u doglednom vremenu.

Odluku o užem građevinskom rejonu sreski narodni odbor dužan je donijeti u roku od mjesec dana od dana kada republičko izvršno vijeće odredi mjesta koja se smatraju gradovima i naseljima gradskog karaktera.

Član 38.

Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posjedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rješenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posjed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Predaja u posjed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti prije nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namijenjenoj svrsi.

Član 39.

Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posjedu, besplatno koristiti ili za to vrijeme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.

Prije predaje zemljišta u posjed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usjev i sabrati plodove.

Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usjev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posjed zahtjevati naknadu za usjev i plodove po cijenama koje su važile za vrijeme posljednje žetve ili berbe.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantima dostavljena 12. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2014. godine, tako da je nesporno da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su apelanti primarno ukazali na povredu svojih vlasničkih prava, Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo ispitati navode apelacije u smislu garancija obuhvaćenih pravom na imovinu.

Pravo na imovinu

26. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom tražili predaju u posjed predmetne nekretnine, kao i da se prvotuženi i drugotuženi obavežu na solidarnu isplatu naknade zbog njenog neovlaštenog korištenja. Budući da su apelanti svoj zahtjev temeljili na tvrdnji da su suvlasnici predmetne nekretnine, a da je osporenom presudom Vrhovni sud potvrdio stav prvostepenog suda da oni to nisu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju imovinski interes apelanata ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda. Međutim, za Ustavni sud, shodno vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, ostaje da utvrdi jesu li apelanti imali „legitimno očekivanje“ da će tužbeni zahtjev biti riješen u njihovu korist.

31. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Vrhovni sud zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti kao relevantan propis Zakon o nacionalizaciji iz 1958. godine, te da je u konkretnom slučaju predmetna nekretnina nacionalizirana na temelju odredbe člana 8. navedenog zakona. Po ocjeni Vrhovnog suda, predmetna nekretnina je danom stupanja na snagu navedenog zakona prestala biti privatno vlasništvo (apelanata) i postala društveno vlasništvo. Ovakav stav Vrhovni sud je zasnovao na činjenici da je predmetno zemljište bilo obuhvaćeno Odlukom o određivanju užeg građevinskog rejona na jedinstvenom području grada Sarajeva, te da predmetna nekretnina na fotoplanovima iz 1954. godine ne postoji kao zasebna katastarska čestica i da je ona pripojena drugoj katastarskoj čestici (Ulici Hadžiristića), te da služi kao parking-prostor. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dajući odgovor na sporno pitanje da li je u okolnostima konkretnog predmeta izvršena nacionalizacija, zaključio da je ona u konkretnom slučaju izvršena na osnovu samog zakona (ex lege) u konstitutivno-pravnom smislu, a da rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni značaj kojim se samo utvrđuje da je nacionalizacija izvršena. Okolnost da naknadno nije izvršen zemljišnoknjižni prijenos, odnosno da nacionalizacija nije provedena u zemljišnim knjigama, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može dovesti u pitanje ostvarenje nacionalizacije i njene pravne posljedice. U tom smislu i pravo korištenja koje je upisano na ime apelanata u zemljišnim knjigama, prema shvatanju Vrhovnog suda, nema utjecaja na ostvarivanje imovinskih prava apelanata na način kako su oni to tražili postavljenim tužbenim zahtjevom.

32. U kontekstu navedenog spornog pravnog pitanja, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Miroslava Gottwald-Markušić protiv Hrvatske (odluka o dopustivosti od 30. marta 2010. godine, broj predstavke 49049/06) u kojem je konstatirano da je Županijski sud u Zagrebu u svojoj presudi od 16. decembra 2003. godine presudio da je sporna nekretnina o kojoj je bila riječ nacionalizirana ex lege stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine. Isto tako, presudio je da su donošenje pojedinačne odluke od nadležnih vlasti, ili evidentiranje u zemljišnoj knjizi da je imovina bila nacionalizirana tim zakonom bili samo deklaratorne naravi. Drugim riječima, nepostojanje pojedinačne odluke o nacionalizaciji ili upisu u zemljišnu knjigu da je određena imovina prešla u društveno vlasništvo nije značilo da nije bila nacionalizirana. Ustavni sud Republike Hrvatske se pridružio tim utvrđenjima kad je odbio ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva u navedenom predmetu. Dajući odgovor u pogledu načina na koji su hrvatski nacionalni sudovi primijenili relevantno pravo u konkretnom slučaju, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da nema naznake da je Županijski sud u Zagrebu mjerodavne odredbe Zakona primijenio arbitrarno, ili da bi njegova presuda prema domaćem pravu bila nezakonita. Također je konstatirano da Evropski sud za ljudska prava smatra da podnositeljica zahtjeva ne može tvrditi da nije znala, ili da nije mogla znati da je navedena zgrada bila nacionalizirana i prenesena u društveno vlasništvo. Stoga je Evropski sud za ljudska prava u citiranoj odluci zaključio da, protivno mišljenju podnositeljice zahtjeva, do lišavanja vlasništva nije dovela presuda Županijskog suda u Zagrebu, nego je zgrada o kojoj je riječ bila nacionalizirana ex lege 26. decembra 1958. godine, kad je stupio na snagu Zakon o nacionalizaciji iz 1958. godine, a da je kasnija presuda Županijskog suda u Zagrebu samo naglasila već postojeće lišavanje imovine koje se dogodilo tokom komunističkog režima, pritom naglašavajući da Evropska konvencija ne nameće nikakve konkretne obaveze državama ugovornicama da osiguranju zadovoljštinu za nepravde ili štetu uzrokovanu prije toga datuma. Dakle, Evropski sud je smatrao, u svjetlu svih materijala koje ima u posjedu, da je podnositeljica zahtjeva mogla podastrijeti tvrdnje pred domaćim sudovima koji su, po ocjeni Evropskog suda za ljudska prava, te tvrdnje razmotrili u odlukama koje su bile propisno obrazložene i koje nisu bile arbitrarne.

33. Dovodeći u vezu navode predmetne apelacije sa odlučenjem Vrhovnog suda iz osporene odluke, kao i sa stavovima Evropskog suda za ljudska prava iz citirane odluke u predmetu Gottwald-Markušić protiv Hrvatske, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti nalazi da je osnovan navod apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nezadovoljstvo osporenom odlukom Vrhovnog suda apelanti argumentiraju svojim tumačenjem revelantnih zakonskih odredaba i izvođenjem zaključaka suprotnih od onih koje je donio Vrhovni sud. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da do pretvorbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini iz privatnog u društveno (državno) vlasništvo nije došlo naknadnim donošenjem rješenja o nacionalizaciji Općinske službe iz 2006. godine, kako to apelanti smatraju, već danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine. Budući da su apelanti po sili zakona (ex lege) izgubili status titulara prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, Ustavni sud smatra da oni u konkretnom slučaju nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa tužbenim zahtjevom za povrat u posjed predmetne nekretnine i zahtjevom za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova. Činjenica (deklaratorne prirode) da su apelanti upisani sa pravom korištenja u zemljišnoj knjizi ne može utjecati na pravne posljedice nacionalizacije i njenih ostvarenja u kontekstu vlasničkih prava, odnosno zahtjeva apelanata za naknadu vrijednosti postignutih koristi iz predmetne nekretnine od prvotuženog i drugotuženog. Pri tome Ustavni sud napominje da ova odluka ni na koji način ne utječe na eventualna buduća prava apelanata, kao ranijih (su)vlasnika predmetne imovine, koja bi oni ostvarili donošenjem propisa kojim bi se reguliralo pitanje restitucije nacionalizirane imovine.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Ostali navodi

35. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navode o kršenju tog prava apelanti zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ti navodi apelanata već razmotreni u okviru prava na imovinu, pri čemu je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će u predmetnom sudskom postupku uspjeti sa tužbenim zahtjevom za povrat u posjed predmetne nekretnine i isplatu naknade na ime stjecanja bez osnove.

37. Također, ne postoji ni povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelanti u prilog takvoj povredi iznose iste navode koje je Ustavni sud razmotrio u okviru prava na imovinu i zaključio da su neosnovani.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2113/14 (S. Š. iz Beograda i M. N. iz Zagreba) | Sudska praksa | Aktio