Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4152/16 („Farmacop“ d.o.o. Čelić)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4152/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4152/16, rješavajući apelaciju „Farmacop“ d.o.o. Čelić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Farmacop“ d.o.o. Čelić, protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 St 052362 16 Pž 5 od 17.
avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Farmacop“ d.o.o. Čelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 28. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 St 052362 16 Pž 5 od 17. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena odluka, kojom je data suglasnost na prijedlog Nacrta za glavnu diobu, odnosno isplatu dijela garantovanih zarada radnika stečajne mase „BOSNAPLOD“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: „BOSNAPLOD“).
2. Apelacioni sud je naveo da je pokrenut stečajni postupak nad pravnom osobom „BOSNAPLOD", da je nakon što je stečajni sudija uz suglasnost Odbora povjerilaca donio odluku o prodaji stečajnog dužnika „BOSNAPLOD", izvršena prodaja stečajnog dužnika kao pravnog lica i njegove cjelokupne imovine, da je prvostepeni sud, pošto je kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, donio rješenje o dosudi kojim je dosudio, prenio i predao kupcu stečajnog dužnika „BOSNAPLOD" sa cjelokupnom imovinom, da je potom prvostepeni sud rješenjem obustavio stečajni postupak nad stečajnim dužnikom „BOSNAPLOD" i odredio da se nastavlja protiv stečajne mase dobivene prodajom stečajnog dužnika, iz koje će se isplatiti stečajni povjerioci. Dalje je navedeno, da je apelant, nezadovoljan zašto nije i njegovo potraživanje uvršteno u isplatu, u žalbi tvrdio da je prvostepeni sud, donoseći pobijano rješenje, povrijedio odredbe članova 101. (o odobravanju nacrta za glavnu diobu i njegovom sadržaju), 102. (o pozivanju povjerilaca na ročište za rasprava o nacrtu za glavnu diobu) i 103. (o prigovorima na nacrt za glavnu diobu i rješenju o glavnoj diobi) Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji, jer nije, sukladno navedenim zakonskim odredbama, prvo odobrio Nacrt za glavnu diobu stečajne mase „BOSNAPLOD", pa tek onda održao ročište za raspravljanje o tom Nacrtu za glavnu diobu, već je, bez njegovog odobravanja, održao ročište i nakon toga donio rješenje. Apelacioni sud je naveo da su takve apelantove tvrdnje neosnovane, jer je prvostepeni sud prvo oglasom objavljenim u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ i oglasnoj tabli Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine pozvao povjerioce na ročište za raspravljanje o Nacrtu za glavnu diobu (time je faktički i postupio sukladno odredbi člana 101. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji i odobrio Nacrt za glavnu diobu), a zatim održao ročište na kojem je omogućio povjeriocima da iznose svoje prigovore na nacrt, pa je tek nakon toga donio prvostepeno rješenje koje predstavlja rješenje o glavnoj diobi iz odredbe člana
103. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji. Također, Apelacioni sud je naveo, da na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja ne utiče ni apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud njegovo potraživanje koje ima prema „BOSNAPLOD", a koje je nastalo u toku stečajnog postupka nad tom pravnom osobom, morao, u smislu odredbe člana 74. u vezi sa odredbom člana 96. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji, u konkretnom slučaju namiriti kao trošak stečajnog postupka. Naime, Apelacioni sud je istakao, da nije sporno da je u toku stečajnog postupka nad „BOSNAPLOD" stečajni sudija navedenoj pravnoj osobi dozvolio nastavak proizvodnje i izvršavanje drugih tekućih obveza, kao što nije sporno i da je u tom periodu nastao poslovni odnos između apelanta i „BOSNAPLOD", te da se potraživanja povjerilaca iz takvih odnosa (nastalih nakon otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom) računaju u troškove stečajnog postupka (odredba člana 74. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji). Međutim, kako se na sjednici Odbor povjerilaca usaglasio da se preostali dio stečajne mase u određenom iznosu (koji je ostao nakon što je rješenjem prvostepenog suda određeno da se radi izmirenja njihovih priznatih potraživanja razlučnim povjeriocima isplati određeni iznos, a da se na ime troškova stečajnog postupka odobri određeni novčani iznos), rasporedi na isplatu dijela garantiranih zarada radnika, doprinosa na te zarade i poreze (što se, prema odredbi člana 98. stav 2. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji, također smatra troškovima stečajnog postupka), te kako je nakon toga stečajni upravnik (sukladno zaključcima donesenim na sastanku Odbora povjerilaca) podnio prijedlog Nacrta za glavnu diobu, a polazeći od toga da su određena potraživanja povjerilaca prema pravnoj osobi „BOSNAPLOD" nastala u toku stečajnog postupka (zbog kojih su potraživanja u toku parnični postupci pred prvostepenim sudom), onda je, po ocjeni Apelacionog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud da apelantova potraživanja trenutno ne može biti namireno. Apelacioni sud je naglasio da navedeno ne znači i da apelant gubi pravo na namirenje, jer nakon okončanja parničnog postupka i nakon što bude utvrđen iznos njegovog potraživanja, prvostepeni sud će biti dužan da po priticanju novčanih sredstava u stečajnu masu „BOSNAPLOD" (budući da trenutno nema stečajne mase) provede naknadnu diobu i tada odluči o njegovom potraživanju (odredba člana 105. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman