Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4755/16 (Benzinska pumpa „Šabanović-Benz“ d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4755/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4755/16, rješavajući apelaciju Benzinske pumpe „Šabanović-Benz“ d.o.o. Živinice i Edina Šabanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Benzinska pumpa „Šabanović-Benz“ d.o.o. Živinice i Edin Šabanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 068475 16 Pžp od 1. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Benzinska pumpa „Šabanović-Benz“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Haris Salkanović, advokat iz Živinica, i Edin Šabanović (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijeli su 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 068475 16 Pžp od 1. decembra 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su oglašeni odgovornim, i to prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice, zbog prekršaja iz člana 33. Zakona o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: F BiH), pa je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, te su apelanti obavezani da plate troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od po 80,00 KM.
2. U predmetnom prekršajnom postupku, nadležni prvostepeni sud je u prvostepenoj odluci naveo da je van svake sumnje na jasan i nesporan način utvrdio da su apelanti počinili prekršaj iz člana 33. Zakona o naftnim derivatima u F BiH, kako je opisano u izreci prvostepenog rješenja. Da su apelanti počinili prekršaj, nadležni sud je utvrdio iz izvedenih materijalnih dokaza predstavnika ovlaštenog organa, izvještaja o inspekciji od 28. oktobra 2015. godine sa zapisnikom o uzorkovanju tečnih naftnih goriva od 22. oktobra 2015. godine izvršen od strane firme Inspekt RGH d.o.o iz Sarajeva. Po ocjeni prvostepenog suda evidentno je da kontrola goriva nije vršena u ljetnom periodu, kako je napisano u rubrici, nego u prelaznom periodu pa je apsolutno nesporno da gorivo ne zadovoljava propisane zahtjeva standarda BAS EN 590:2008 po CFPP, Takođe, prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da gorivo po takvom uzorkovanju ne bi bilo zadovoljavajuće i da je vršeno uzorkovanje u ljetnom periodu. Nadležni prvostepeni sud je konstatovao da kako apelanti izvedeni materijalni dokaz, koji je izveden po prijedlogu predstavnika ovlaštenog organa i apelanata, nisu doveli u sumnju u pogledu tačnosti, to je jasno da se na istom materijalnom dokazu može zasnovati odluka suda o odgovornost apelanata. Naime, prvostepeni sud je istakao, da je izvedeni materijalni dokaz zakonit pa u tom dijelu prigovor odbrane apelanata je neprihvatljiv jer ovlaštena laboratorija po svojim djelatnostima nije dužna tražiti ničiju saglasnost niti prisutnost posebne osobe za obavljanje takvog uzorkovanja, te je naglašeno da je Pravilnik o utvrđivanju kvaliteta tečnim naftnih goriva jasno propisao u članu 6. raspored i način kontrole slijedom toga i u članu 7., a u članu 8. je jasno naveo ko vrši tu kontrolu. S obzirom da se radi o certificiranom subjektu kako to propisuje član 8. pomenutog pravilnika, to je po ocjeni prvostepenog suda, nesporno da je uzorkovanje izvršeno po zakonu i da je izvršeno od ovlaštenih institucija. Također je prvostepeni sud naveo, da je članom 9. istog Pravilnika jasno utvrđeno kojom se dinamikom i na koji način vrši monitoring i uzorkovanje po čijem nalogu i ko ga vrši, te da je nesporno u članu 5. navedeno kako se po sezoni raspoređuje uzrokovanje, te obzirom da je u prilogu Pravilnika i spisak dobavljača, prodavača goriva i u istom je pod rednim brojem 467. naveden prvoapelant sa brojem uzrokovanja, te je prvostepeni sud zaključio da je time odbrana apelanata o zakonitosti dokaza i zakonitosti izvođenja kontrole kvaliteta goriva neutemeljena. Slijedom utvrđenog prvostepeni sud je mišljenja da se na izvedenom materijalnom dokazu nesporno može zasnovati odluka suda o odgovornosti apelanata.
3. Kantonalni sud je ispitujući prvostepeno rješenje u okviru žalbenog osnova povrede materijalnog propisa o prekršaju, a imajući u vidu činjenicu da apelanti u žalbi navodi da su pogrešno primijenjene odredbe Pravilnika o utvrđivanju kvaliteta tečnih naftnih goriva, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, tj. da je predmetnog dana na benzinskoj pumpi „Šabanović benz“ u Živinicaina utvrđeno da gorivo DIZEL BAS EN- 590 (10 ppm), ne zadovoljava propisane zahtjevne standarde BAS EN 590 : 2008 (efpp), te da je drugoapelant pustio u promet prodaju takvog goriva, a koje je nižeg nivoa kvaliteta od kvaliteta definiranog članom 39. Zakona o naftnim derivatima F BiH, pravilno i primijenjen materijalni propis o prekršaju, jer je istom i izdat prekršajni nalog zbog prekršaja iz člana 33. Zakona o naftnim derivatima F BiH, pa je u tom dijelu žalba apelanata neosnovana. Ispitujući pobijano rješenje u odluci o prekršajnoj sankciji, u smislu odredaba člana 323. Zakona o krivičnom postupku F BiH u dijelu odluke o sankciji, a na čiju primjenu upućuju odredbe člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima F BiH, Kantonalni sud je našao da prvostepeni sud odlukom o sankciji nije prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu, kada je apelantima izrekao predmetne novčane kazne, te da je prvostepeni sud, kako se navodi u obrazloženju prvostepenog rješenja, određujući visinu novčane kazne cijenio i utvrdio u smislu člana 19. i 22. stav 3. Zakona o prekršajima F BiH, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je apelantima od olakšavajućih okolnosti cijenio da do tada nisu kažnjavani za ovakvu vrstu prekršaja, materijalne prilike apelanata, činjenicu da u radnjama koje čine obilježje prekršaja nije nastupila teža posljedica, pa je u odsustvu otežavajućih okolnosti istima ublažio kaznu ispod propisanog minimuma kazni za tu vrstu prekršaja, cijeneći da će se i blažom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, a koje sankcije su i po ocjeni Kantonalnog suda srazmjerne težini učinjenog prekršaja i stepenu prekršajne odgovornosti apelanata, te iste i obavezo na naknadu troškova postupka, budući da su apelanti oglašeni krivim za počinjeni prekršaj i da obaveza plaćanja troškova prekršajnog postupka proizlazi iz imperativa odredbe člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku F BiH, na čiju primjenu upućuje odredba člana 18. Zakona o prekršajima F BiH.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman