Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1170/14 (J. P. „Elektroprivreda“ BiH-Termoelektrana Tuzla)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1170/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1170/14, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ - Termoelektrana Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JP “Elektroprivreda BiH“- Termoelektrana Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 132251 12 Rev od 26.

decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 002804 09 Pž od 28. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 932-0-PS-06-000-519 od 3. jula 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JP „Elektroprivreda“ BiH - Termoelektrana Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 132251 12 Rev od 26. decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 002804 09 Pž od 28. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 932-0- PS-06-000-519 od 3. jula 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, te Tuzlanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužitelj), Općine Tuzla, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je 28. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 21. novembra 2016. godine, Vrhovni sud 17. novembra 2016. godine, tužitelj 29. novembra 2016. godine, a umješač 22. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 932-0-PS-06-000-519 od 3. jula 2009. godine obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga po osnovu naknade za zagađenje termoenergetskih objekata za 2002, 2003, 2004, 2005. i period januar - mart 2006. godine isplati ukupan iznos od 7.101.056,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 1.640,156,23 KM počev od 1. januara 2003. godine, na iznos od 1.536,314,69 KM počev od 1. januara 2004. godine, na iznos od 1.669,654,62 KM počev od 1. januara 2005. godine, na iznos od 1.813.621,55 KM počev od 1. januara 2006. godine i na iznos od 454.363 46 KM počev od 9. juna 2006. godine pa do isplate, kao i da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II iste presude obavezana je apelantica da naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom III navedene presude zahtjev za isplatu troškova postupka tužitelja i umješača na strani tužitelja je odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude se navodi da je tužitelj Općinskom sudu podnio tužbu 9. juna 2006. godine protiv tuženog zbog duga u kojoj navodi da je odredbom člana 74. Zakona o zaštiti okoline predviđeno da se sredstva za podsticanje mjera zaštite okoline u Tuzlanskom kantonu (TK) osiguravaju iz sredstava utvrđenih ovim zakonom i posebnim propisima. Nadalje, navodi se da je Vlada TK na sjednici održanoj 20. novembra 2001. godine donijela odluku o visini naknade za zagađenje zraka iz termoenergetskih objekata kojom je utvrđena obaveza plaćanja naknade za zagađivanje zraka iz objekata i kotlovnica snage veće od 0,5 MW, gdje spada i a apelanticinaobavez koja je, poštujući odluku Vlade TK, ispunila svoju obavezu i 15. februara 2002. godine izvršila uplatu iznosa od 151.450,00 KM, a nakon te uplate je prestala tužitelju isplaćivati naknade.

7. Općinski sud navodi da je primjenom odredbe čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa odredbom čl. 123 do 126. ZPP donio odluku kao u izreci presude, utvrdivši da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Najprije, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije istaknutog na strani apelantice, sud ga je ocijenio kao neosnovan zbog toga što je odredbom člana 37. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu izvan sjedišta, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, propisana za područje Kantona obaveza prikupljanja sredstava za podsticanje mjera zaštite okoline. Nadalje, Vlada Kantona donosi odluku o visini naknade i načinu plaćanja sredstava odlukom koja se odnosi na zagađivanje zraka iz termoenergetskih objekata i kotlovnica, a da je obveznik plaćanja te naknade tužena Termoelektrana Tuzla i da konkretan spor upravo proizlazi iz člana 37. ZPP. Navedeno je da je, pored suda opće mjesne nadležnosti na koji se neosnovano poziva apelantica, nadležan sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Po ocjeni Općinskog suda, tužilac je pravilno naznačio apelanticu kao pravno lice JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo - Termoelektrana Tuzla, pa je samim tim u svakom slučaju za tužitelja povoljnija mogućnost zasnivanje izaberive mjesne nadležnosti prema sjedištu poslovne jedinice (podružnice), jer je spor nastao povodom pravnog odnosa između tužitelja i konkretno podružnice označene tužene JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo - Termoelektrana Tuzla kao tužene apelantice. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je ocijenio da je prigovor pasivne legitimacije apelantice neosnovan, jer time je olakšan položaj tužitelja u slučaju kada pravno lice ima sjedište izvan prebivališta tužitelja kao što u konkretnom slučaju pravno lice koje je tužitelj i označio pravilno u tužbi ima sjedište van sjedišta podružnice.

8. Obavezu tužene da plati iznos iz izreke presude sud temelji na Odluci o visini naknade za zagađivanje zraka iz termoenergetskih objekata iz 2001. godine. Visina naknade je, također, predviđena tom odlukom, pa je neosnovana apelanticina tvrdnja da je Odluka neprimjenjiva, jer u st. 1. i 2. Odluke je predviđena vrsta energenata kao način obračuna. Pored činjenice da je Vlada donijela ovu odluku 20. novembra 2011. godine, i prema članu 118. Zakona o zaštiti okoline, koji je donio Parlament FBiH na sjednici od 25. aprila 2003. godine, propisana je obaveza da odredbe posebnih zakona i provedbenih propisa kojima se uređuju pitanja zaštite okoline koja nisu u suprotnosti sa ovim zakonom nastavljaju da se primjenjuju. Općinski sud navodi da je obveznik plaćanja u svakom slučaju zagađivač, a to je apelantica, pa pošto je apelantica nesporno i obveznik plaćanja, to je sud primjenom citiranih zakonskih odredaba a u vezi sa članom 262. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) obavezao tuženu na isplatu glavnog duga.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 002804 09 Pž od 28. maja 2012. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da nije osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud nepravilno ocijenio izvedene dokaze i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio svaki izvedeni dokaz posebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe člana 8. ZPP. Suprotno apelanticinoj tvrdnji, po ocjeni Kantonalnog suda, razlozima iznesenim u svojoj odluci prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe člana 8. ZPP, te na osnovu slobodne ocjene dokaza, kao i rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, pa stoga i izreka i obrazloženje osporene presude odgovaraju zahtjevu koji u pogledu njihovog sadržaja propisuje odredba člana 191. st. 3. i 4. ZPP.

10. Kantonalni sud smatra da slobodnoj ocjeni dokaza koju je izveo prvostepeni sud apelantica ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koju iznosi u žalbi (citirajući dio nalaza vještaka elektrotehničke struke, mašinske struke, ekonomske struke, iskaz svjedoka Slavke Stjepića za koje smatra da joj idu u prilog, nepreciznost i nejasnost Odluke Vlade TK u vezi sa obračunom naknade), da nije jasno koji parametri ulaze u proračun, da ima nelogičnosti u količini utrošenog uglja za proizvodnju električne i toplotne energije, da je u Odluci Vlade TK navedena proizvodnja u MW. Također, kako navodi Kantonalni sud, apelantica je navodila da se radi o proizvodnji električne i toplotne energije u MWh, zanemarujući pri tome činjenice i navode koje je iznijela i suprotna stranka u postupku (izvršenu uplatu naknade tužene za januar 2002. godine, Odluku Vlade TK), a koje je prvostepeni sud međusobno ocijenio, kao i u odnosu na ostale izvedene dokaze, a kako je to i učinjeno u ožalbenoj presudi. Kantonalni sud smatra da u situaciji kada tužena nije predlagala ni izvodila dokaze da su parametri koje su vještaci elektro, mašinske i finansijske struke u svojim nalazima dali nepravilni i netačni da tužena nije proizvela količinu i po kvalitetu električne i toplotne energije koja je navedena u nalazima vještaka, shodno odredbi čl. 7. i

123. ZPP, paušalno pozivanje na nepreciznost i nejasnoće u Odluci Vlade TK, a s tim u vezi i nalaza vještaka, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti osnovanim.

11. Suprotno tvrdnjama žalbe, kako zaključuje Kantonalni sud, tužitelj je izvedenim dokazima tokom postupka (materijalnim dokazima, vještačenjem vještaka ekonomske, mašinske, elektrotehničke struke i saslušanjem svjedoka) dokazao da apelantica kao obveznik plaćanja naknade za zagađenje zraka zbog djelatnosti kojom se bavi, a po Odluci Vlade TK, nije ispunila svoju obavezu u tuženom periodu u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, zbog čega je i obavezana na plaćanje ove naknade. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je imao dovoljno uporišta da odluku o visini naknade za tuženi period zasnuje na nalazu vještaka finansijske struke Melihe Mustafić. Po zaključku Kantonalnog suda, nalaz navedenog vještaka je jasan, razumljiv, dat objektivno i stručno, po pravilima struke, tj. vještak je u svemu odgovorio postavljenom zadatku ocjenjujući podatke, materijalne dokaze, posebno nalaze i mišljenja vještaka elektrotehničke struke i vještaka mašinske struke, a kojim nalazima, kako iz sadržine spisa proizlazi, apelantica na ročištu za glavnu raspravu od 25. maja 2009. godine nije prigovarala, niti je imala primjedaba.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 132251 12 Rev od 26. decembra 2013. godine apelanticina revizija je odbijena. Suprotno tvrdnjama revizije, drugostepeni sud je, rješavajući o apelanticinoj žalbi, u smislu odredaba člana 231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te pravno relevantne prigovore tuženog. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta a imaju uporište i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom, proizlazi da se revizijski navodi apelantice da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba pamičnog postupka, u smislu odredaba člana 209. ZPP, pokazuju se neosnovanim.

13. Vrhovni sud smatra neosnovanim i apelanticine revizijske tvrdnje koje se svode na to da, zbog pogrešne kvalifikacije spora i pogrešne primjene materijalnog prava, drugostepenom presudom je navodno pogrešno ocijenjeno da nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud proveo sve relevantne dokaze za odluku u ovoj pravnoj stvari, a da je taj sud propustio da u obrazloženju presude dade ocjenu izvedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP. Ocjenjujući da su u razrješenju spornog odnosa, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, vezan i Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja pravilno je izveden zaključak da su ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu. Pri tome su dati jasni i potpuni razlozi za odluku, koju u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanih u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud pobijanom presudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Apelantica smatra da su redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje na način da su visinu naknade po Odluci Vlade TK utvrđivali pogrešno i arbitrarno, čime su počinili i nezakonito miješanje u apelanticinu imovinu. Osim navedenog, apelantica navodi da odluke postupajućih sudova predstavljaju proizvoljnu primjenu odredbe člana 3. Odluke o utvrđivanju visine naknade za zagađenje zraka iz termoenergetskih objekata, čime je sud prešao granicu sudske nadležnosti i doveo do izmjene osnova za visinu naknade utvrđenog zakonom.

16. Također, apelantica ističe da su redovni sudovi predmetni spor i utvrđivanje obaveze plaćanja naknade za zagađenje zraka arbitrarno zasnovali na pogrešnim aktima, te primjeni Zakona o zaštiti okoline i na osnovu njega donesenoj Odluci o visini naknade za zagađenje zraka iz termoenergetskih objekata, utvrđujući za njih da su na snazi i nakon donošenja niza zakona o zaštiti okoline, objavljenih u „Službenim novinama FBiH“ broj 33 od 19. jula 2003. godine, odnosno da nisu u suprotnosti sa njima. U tom smislu, bitno je istaći da je Zakon o zaštiti okoline stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja, a primjena je počela devedeset dana od dana njegovog stupanja na snagu, dakle, 27. oktobra 2003. godine, i odredbama čl. 101. i 102. tog zakona kojim je utvrđeno da će se finansiranje zaštite okoline vršiti putem fondova koji će se osnivati putem zakona, te da će njima biti definirani visina i način obračuna i raspodjele sredstava. Navodi da je Zakon o fondu za zaštitu okoline FBiH stupio na snagu 27. jula 2003. godine i da je njegova primjena započela tim danom, a odredbama čl. 19, 21, 23. i 25. je nadležnost u pogledu naknade i osiguranja sredstava za podsticanje mjera zaštite okoline sa kantonalnog nivoa odmah prešla na federalni nivo. Smatra da je Zakon o zaštiti zraka FBiH, koji je, također, stupio na snagu 27. jula 2003. godine i koji je odmah počeo da se primjenjuje, utvrdio da prestaje primjena provedbenih propisa koji reguliraju pitanje zaštite zraka.

17. Dakle, apelantica zaključuje da su presuđenjem na navedeni način, proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je kao posljedicu imalo povredu apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru Općinskog suda se navodi da je postupak proveden prema standardima prava na pravično suđenje, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Kantonalni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Vrhovni sud navodi da je osporena odluka donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.

21. Tužitelj smatra da se pobijane odluke temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani, da nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva, da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u odnosu na predmetno potraživanje tužitelja uz poštovanje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Tužitelj smatra da osporene presude nemaju onih nedostataka na koje apelacija ukazuje, da su navodi neosnovani kako činjenično, tako i pravno, da su navodi kontradiktorni, paušalni i neargumentirani uz ponavljanje onoga što je tokom postupka apelantica bezuspješno isticala. Iz teksta apelacije se ne mogu utvrditi navodne povrede postupka, niti kako je sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Tužitelj smatra da je sud u obrazloženju presuda dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna. Nisu ponuđeni relevantni argumenti koji bi opravdavali apelanticine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva. Svi navodi u apelaciji isticani su već tokom postupka i o istim navodima sudovi su dali pravilno i valjano obrazloženje, pa se niti jednom povredom, po ocjeni tužitelja, ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanih odluka.

22. Umješač navodi da iz sadržaja apelacije ne proistječe zaključak da je apelantica pružila razumne razloge zbog kojih bi se moglo smatrati da su vođenjem parničnih postupaka pred redovnim sudovima povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, pa se predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

240. stav 2.

1) Revizija se može izjaviti (...)

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava; (...)

24. Zakon o zaštiti okoline Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/98 i 15/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 74.

Materijalni i drugi uslovi za podsticanje mjera zaštite okolice u Kantonu obezbjeđuju se iz sredstava utvrđenih ovim Zakonom i posebnim propisima.

Sredstva iz stava 1. ovog člana obezbjeđuju se iz slijedećih izvora:

1. Naknade za zagađenje okolice (tla, vode, zraka).

2. Naknade za korišćenje prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi od kantonalnog značaja.

3. Sredstva investicija za objekte industrije, rudarstva, energetike i prometa od kantonalnog značaja za koje je propisana obaveza izrade elaborata uticaja na okolicu, u visini od 0,3% od vrijednosti investicije.

4. Sredstva investicija za sve privredne objekte od kantonalnog značaja za koje nije propisana obaveza izrade elaborata uticaja na okolicu, u visini od 0,2% od vrijednosti investicije.

5. Sredstva od registracije vozila i plovnih objekata u iznosu od 10% na visinu iznosa osnovnog osiguranja, odnosno 5% za vozila sa ugrađenim katalizatorom.

6. Naplaćene kazne po osnovu ovog Zakona.

7. Ostali izvori (donacije i dr.).

Vlada Kantona donosi odluku o visini naknade i načinu plaćanja sredstava iz stava 1. i 2. ovog člana, ako to nije određeno drugim zakonskim propisima Član 78.

Raspored sredstava iz člana 74. ovog Zakona vrši Vlada Kantona na prijedlog nadležnog Ministarstva u skladu sa srednjoročnim programom i godišnjim planom, s tim da s raspodjela sredstava vrši u proporciji u kojoj su sredstva uzeta iz određene grane za zaštitu okolice.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 132251 12 Rev od 26. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. S obzirom na to da apelantica ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će razmotriti navode apelantice u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužitelj tužbom u parničnom postupku tražio od apelantice da isplati dug zbog zagađenja zraka iz termoenergetskih objekata. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od apelantice tužbom u parničnom postupku tražio isplatu duga zbog zagađenja zraka iz termoenergetskih objekata. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud zapaža da obavezu tužene da plaća novčani iznos iz izreke prvostepene presude sud temelji na Odluci o visini naknade za zagađivanje zraka iz termoenergetskih objekata u kojoj je članom 1. ove odluke kao obveznik naknade za zagađenje zraka obuhvaćena i apelantica. Nadalje, redovni sud je primijenio član 74. Zakona o zaštiti okoline kojim je određeno da se materijalni i drugi uvjeti za podsticanje mjera zaštite okoline u Kantonu osiguravaju iz sredstava utvrđenih ovim zakonom i posebnim propisima, a sredstva iz stava 1. ovog člana osiguravaju se, između ostalog, i iz naknade za zagađenje okoline (tla, vode, zraka), čiji je obveznik i apelantica. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud zaključio da je do novčanog iznosa koji apelantica treba da plati prvostepeni sud došao slobodnom ocjenom dokaza kojoj apelantica ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koju iznosi u žalbi. Kantonalni sud smatra da, u situaciji kada tužena nije predlagala ni izvodila dokaze da su parametri koje su vještaci elektro, mašinske i finansijske struke u svojim nalazima dali nepravilni i netačni, da tužena nije proizvela ni količinu, ni kvalitet električne i toplotne energije koja je navedena u nalazima vještaka, shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP, pa samo paušalno pozivanje na nepreciznost i nejasnoće u Odluci Vlade TK, a s tim u vezi i sa nalazom vještaka, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti osnovanim.

35. Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te pravno relevantne prigovore apelantice. Ustavni sud primjećuje da je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporište i u odredbama materijalnog prava čijom primjenom je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom, proizlazi da Vrhovni apelanticine navode da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba pamičnog postupka u smislu odredaba člana 209. ZPP nije mogao prihvatiti.

36. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući pravilnost primjene materijalnog prava iz člana 74. Zakona o zaštiti okoline TK, pošli od činjenica koje su utvrđene u toku postupka, da je tom zakonskom odredbom najprije utvrđen pravni osnov za osiguranje sredstava utvrđenih ovim zakonom i posebnim propisima. Navedeni zakon je donijela Vlada TK primjenom člana 5. Zakona o Vladi TK, te Odluke Vlade o visini naknade za zagađivanje zraka iz termoenergetskih objekata od 20. novembra 2001. godine. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelanticine navode koje je ona isticala u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su isticani u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud obavezao apelanticu da isplati dug na temelju zagađenja okoline, što je zasnovano na zakonskoj obavezi kojoj, između ostalog, podliježe i apelantica, pri čemu je sud raspravio o svim njenim prigovorima, te dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1170/14 (J. P. „Elektroprivreda“… | Sudska praksa | Aktio