Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1336/14 (I. V.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1336/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1336/14, rješavajući apelaciju Ivana Vrdoljaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Vrdoljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 117268 13 Rev od 13. siječnja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 117268 13 Pž 2 od 8. listopada 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 117268 13 Pž od 25. travnja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivan Vrdoljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, koga zastupaju Martin Raguz i Nikica Gržić, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 24. ožujka 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 117268 13 Rev od 13. siječnja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 117268 13 Pž 2 od 8. listopada 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 117268 00 Ps od 25. travnja 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, te Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 16. studenog 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Općinski sud je 24. studenog 2016. godine dostavio odgovor, a Kantonalni sud 29. studenog 2016. godine, Vrhovni sud 21. studenog 2016. godine, a tužena 21. studenog 2016. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 117268 00 Ps od 25. travnja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 171.417,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a sve u roku od 30 dana.
5. Apelant je 2. ožujka 2000. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga u iznosu od 171.417,50 KM. U tužbi je naveo da su 16. studenog 1998. godine na graničnom prijelazu Grude radnici u Carinskoj ispostavi Grude zadržali apelantovo vozilo, marke „Scania R 143 MA“, i smjestili ga u carinsko skladište. Apelant je tvrdio da je u periodu od oduzimanja kamiona do ponovnog vraćanja kamiona apelantu pretrpio štetu koja se sastoji od izgubljene dobiti, jer u tom periodu nije radio sa kamionom. Zakonski zastupnik tužene je istaknuo prigovore nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani, nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog i prigovor zastare potraživanja.
6. Općinski sud smatra da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani neutemeljen iako apelant tijekom ovog postupka nije izveo kao dokaz prometnu dozvolu iz koje bi se moglo utvrditi vlasništvo na predmetnom kamionu, jer se iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, a posebno iz zapisnika o prijemu robe u carinsko skladište Carinarnice Grude od 16. studenog 1998. godine jasno vidi da je apelant vlasnik vozila, tim prije što je Carinska uprava detaljno opisala primljeno vozilo (broj šasije, broj registarskih oznaka) i konstatirala da je vlasnik zaprimljene robe, odnosno kamiona, apelant.
7. Po mišljenju Općinskog suda, prigovor zastarjelosti potraživanja također je neutemeljen, jer je tužba podnesena 2. ožujka 2000. godine, a vozilo je vraćeno u posjed apelantu 7. listopada 1999. godine iz čega proizlazi da je od dana vraćanja vozila pa do podnošenja tužbe proteklo samo nekoliko mjeseci (4-5 mjeseci). Navode tužene da je apelant tijekom postupka u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine 10. kolovoza 2005. godine povukao tužbu, a kao tuženu označio BiH, te da je tek na ročištu 14. siječnja 2011. godine ponovno označio Federaciju BiH kao tuženu sud je ocijenio neutemeljenim. Naime, u konkretnom slučaju nije se radilo o povlačenju tužbe, kako to ističe tužena, već o subjektivnoj preinaci na koje novooznačena tužena nije dala pristanak, a drugostupanjski sud je ukinuo rješenje prvostupanjskog suda kojim se dozvoljava preinaka tužene, zbog čega je u konačnom kao tužena ostala prvobitno označena tužena, odnosno Federacija BiH.
8. Međutim, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene je, po mišljenju Općinskog suda, utemeljen, jer je Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH („Službeni glasnik BIH“ broj 44/03) ustanovljena organizacija carinske službe na razini Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i ona je prestala funkcionirati u okviru Federacije BiH. Člankom 32. navedenog zakona je propisano da danom stupanja na snagu navedenog zakona svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, obligacijska prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhivu, spise i druge dokumente, Uprava može neposredno koristiti, njima upravljati i mijenjati ih na način koji rukovoditelj bude smatrao odgovarajućim za zadovoljenje potreba Uprave. Stavkom 2. istog članka je propisano da u roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona direktor je dužan okončati popis sve pokretne i nepokretne imovine ranijih carinskih uprava. U roku od šest mjeseci direktor donosi plan za prijenos imovinskih prava Upravi u slučaju da je to neophodno, kako bi se osigurao kvalitetan i efikasan rad Uprave, kao i plan za razmatranje dugova i obveza ranijih carinskih uprava. Direktor ove planove podnosi Odboru na odobrenje, a postupak odobravanja završava se u roku od 30 dana od dana njihova podnošenja. Iz citirane odredbe članka 32. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH proizlazi da su sva prava i obveze, te imovina ranijih carinskih uprava i carinarnica koje su funkcionirale u okviru FBiH prešle na pravnog sljednika, tj. Upravu za indirektno oporezivanje koja je samostalna upravna organizacija na razini BiH (članak 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH).
9. Zbog navedenog razloga, Općinski sud smatra da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene osnovan, da tužena nije obvezna da snosi naknadu štete sve i da je nastala za apelanta s obzirom na to da je sva prava i obveze bivših carinarnica u FBiH preuzela Uprava za indirektno oporezivanje BiH, koja je samostalna pravna osoba. Stoga je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete kako je postavljena tužbom. Kako navodi Općinski sud, ovakav pravni stav izražen je u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2270/08 od 29. lipnja 2011. godine i u Presudi Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07- 000447 od 24. travnja 2008. godine. S obzirom na to da je Općinski sud usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, nije se upuštao u ocjenu dokaza izvedenih na glavnoj raspravi u vezi sa osnovom i visinom štete koju je apelant zatražio tužbom, jer ocjena tih dokaza ne bi utjecala na odluku suda po izjavljenom prigovoru koji je usvojen.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 117268 13 Pž 2 od 8. listopada 2013. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
11. Kantonalni sud je ispitao prvostupanjsku odluku pa je, nakon ocjene prizivnih navoda i stanja u spisu, utvrdio da je apelant podnio sudu tužbu u kojoj je naveo da su 16. studenog 1998. godine radnici tužene zadržali apelantovo vozilo, smjestili ga u carinsko skladište i da se apelant obratio 13. lipnja 1999. godine Federalnom pravobraniteljstvu radi isplate štete i povrata vozila i da mu je predmetno vozilo vraćeno 7. listopada 1999. godine. Također je u tužbi naveo da je apelantu vozilo vraćeno i da potražuje samo naknadu štete zbog nezakonitog zadržavanja predmetnog vozila u periodu od 16. studenog 1998. godine do 7. listopada 1999. godine u ukupnom iznosu od 171.417,50 KM. Prvostupanjski sud je, nakon uvida u priloženu dokumentaciju, te provedenog dokaza vještačenjem vještaka financijske struke Abida Hodžića, našao utvrđenim da je osnovan prigovor pasivne legitimacije tužene, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
12. Suprotno prizivnim navodima, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je, i po mišljenju Kantonalnog suda, utemeljen prigovor pasivne legitimacije tužene. Apelantovi navodi istaknuti u žalbi ne mogu utjecati na drugačiju odluku Kantonalnog suda, jer označena tužena u ovom postupku nije pasivno legitimirana. Naime, 8. siječnja 2004. godine stupio je na snagu Zakon o indirektnom oporezivanju kojim su prestale sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom FBiH i njezinim službama, pa je sva prava i obveze, kao i pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, u smislu članka 32. Zakona o indirektnom oporezivanju, preuzela Uprava kao samostalna upravna organizacija osnovana na razini BiH. Time je, kako se dalje navodi, Federalno pravobraniteljstvo stupanjem na snagu navedenog zakona izgubilo zakonska ovlaštenja da u sudskim sporovima zastupa Carinsku upravu FBiH i carinske službe, jer one više nisu u okviru FBiH. Naime, sva prava i obveze bivših carinarnica u FBiH preuzela je Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, koja je samostalna pravna osoba. Ostali apelantovi prizivni navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda, pa ih je Kantonalni sud u cijelosti odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu, imajući u vidu odredbe članka 226. ZPP.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 117268 13 Rev od 13. siječnja 2014. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud smatra da je neutemeljen apelantov prigovor da su nižestupanjski sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP na taj način što su pogrešno raspravili i razriješili prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknula tužena.
14. Kako navodi Vrhovni sud, prigovor nedostatka pasivne legitimacije je prigovor materijalnopravne prirode, jer se stvarna legitimacija procjenjuje prema materijalnom pravu, a ne prema odredbama procesnog prava. Nadalje, stvarna legitimacija nije procesna pretpostavka, jer od njezinog postojanja ne ovisi dopuštenost pružanja pravne zaštite. I, konačno, po mišljenju suda, stvarna legitimacija pokazuje da je stranka pravi sudionik jednog materijalnopravnog odnosa u kojem je došlo do spora, tako da od postojanja aktivne ili pasivne stvarne legitimacije ovisi odluka o materijalnopravnoj utemeljenosti istaknutog tužbenog zahtjeva.
15. Kako na druge povrede odredaba parničnog postupka apelant ne ukazuje, a nisu počinjene ni povrede odredaba pamičnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 241. ZPP), to nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba pamičnog postupka. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
16. Vrhovni sud dalje navodi da je 8. srpnja 2003. godine stupio na pravnu snagu Prijelazni zakon o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje, koji u članku 1. stavak 1. propisuje da se osniva jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje, dok je stavkom 2. istog zakonskog članka propisano da se Uprava sastoji od svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriju Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku ispostavu Grude.
17. Počev od 8. siječnja 2004. godine, kada je na pravnu snagu stupio Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, prestale su sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom FBiH i njezinim carinskim službama-carinarnicama, pa tako i nad Carinskom ispostavom Grude. Stoga je Uprava za indirektno oporezivanje, kao samostalna upravna organizacija osnovana na razini BiH, kao pravni sljednik dotadašnjih carinskih uprava odgovorna za predmetnu štetu u smislu odredbe članka 1. Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje i odredbe članka 32. Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, kojim je regulirano pitanje imovine, aktive i obligacionih prava ranijih carinskih uprava. Stoga su, kako zaključuje Vrhovni sud, nižestupanjski sudovi izveli pravilan zaključak o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene i slijedom toga odbili istaknuti tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
18. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant pogrešno interpretira sadržaj odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini jer on, suprotno apelantovim navodima, ne propisuje da Federacija Bosne i Hercegovine i dalje izmiruje obveze nastale do 31. prosinca 2003. godine. Navedena zakonska odredba regulira samo pitanje izmirenja operativnih troškova za carinske aktivnosti, troškova za održavanje i zamjenu opreme ranijih carinskih uprava na njezinom području, te troškove za plaće i naknade za uposlenike ranijih carinskih uprava. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio primjenom odredbe članka 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo na apelantovu štetu na taj način što su pogrešno primijenili odredbe Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH s obzirom na to da je odredbama iz člaa 32. navedenog zakona propisano da Uprava za indirektno oporezivanje može koristiti svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, obligaciona prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhive, spise i druge dokumente.
21. Apelant navodi da ni u jednoj zakonskoj odredbi nije propisano da je Uprava za indirektno oporezivanje preuzela obveze ranijih carinskih uprava, kako to proizvoljno navode redovni sudovi, nego, naprotiv, pravilnom primjenom odredaba iz članka 34. stavak 1. istog zakona propisano je da i Federacija BiH dalje izmiruje obveze nastale do 31. prosinca 2003. godine, a u što u konkretnom predmetu podrazumijeva obvezu prema apelantu koja je nastala 16. prosinca 1998. godine. Donošenjem ovakve presude redovni sudovi u Federaciji BiH su povrijedili apelantovo ustavno pravo na jednakost stranaka pred zakonom, ukazujući na različitu pravnu praksu sudova. Apelant navodi da sudovi u BiH prakticiraju različitu pravnu praksu u pogledu dosuđenja obveza ranijih carinskih uprava tako da je kod Suda BiH zauzeto stajalište o odgovornosti ranijih carinskih uprava za obveze nastale do 31. prosinca 2003. godine, dok redovni sudovi u Federaciji BiH zauzimaju pravno stajalište da Federacija za ove obveze ne odgovara nakon osnivanja Uprave za indirektno oporezivanje.
22. Po apelantovom mišljenju, bez obzira na zauzeto stajalište Ustavnog suda, pažljivim proučavanjem i primjenom Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja postoje osnove da se izmijeni i praksa Ustavnog suda u odnosu na potraživanja prema entitetima za nastale obveze prije formiranja Uprave za indirektno oporezivanje. Apelant zaključuje da je proizvoljnom primjenom prava u povredama članka 6. stavak 1. Europske konvencije apelant uskraćen za imovinu zbog štete koja mu je nastala nezakonitim postupanjem ranije carinske uprave, pa je time došlo i do povrede odredaba iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te apelant predlaže da se donese odluka da se usvoji apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i ukine presuda Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru Općinskog suda se navodi da u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, kao i na ostale navode iz apelacije se ne može izjasniti s obzirom na to da je prijašnja sutkinja donijela prvostupanjsku odluku, a predmetnim spisom sadašnja sutkinja je zadužena 13. lipnja 2016. godine, kada je sa Izvršnog prešla na Privredni odjel Općinskog suda.
24. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je presuda donesena sukladno zakonu i Ustavu Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelant neutemeljeno ukazuje.
25. Vrhovni sud navodi da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, niti je primjena prava bila proizvoljna.
26. Tužena navodi da presude nižestupanjskih sudova sadrže jasne i precizne razloge iz kojih je zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Federaciju BiH neutemeljen. Kako su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi na jasan i prihvatljiv način dali obrazloženje svojih odluka, to su apelantovi navodi o kršenju prava na koje se u apelaciji poziva očito neutemeljeni. Tužena predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbaci kao nedopuštenu zbog toga što je očigledno neutemeljena, a u suprotnom, da apelaciju odbije kao neutemeljenu.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 44/03) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Ovaj zakon uređuje Upravu za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava) kao samostalnu upravnu organizaciju u skladu sa Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine [...] i Zakonom o upravi Bosne i Hercegovine [...] koja provodi zakonske i druge propise o indirektnom oporezivanju i politiku koju utvrđuje Vijeće ministara na prijedlog Upravnog odbora [...].
Član 32.
Imovina i aktiva Danom stupanja na snagu ovog zakona, svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, obligaciona prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhive, spise i druga dokumenta, Uprava može neposredno koristiti, njima upravljati i mijenjati ih, na način koji direktor bude smatrao odgovarajućim za zadovoljenje potreba Uprave.
U roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona, direktor je dužan okončati popis sve pokretne i nepokretne imovine ranijih carinskih uprava. U roku od šest mjeseci direktor donosi plan za prijenos imovinskih prava Upravi, u slučajevima gdje je to neophodno kako bi se osigurao kvalitetan i efikasan rad Uprave, kao i plan za razmatranje dugova i obaveza ranijih carinskih uprava. Direktor ove planove podnosi Odboru na odobravanje, a postupak odobravanja završava se u roku od 30 dana od dana njihovog podnošenja.
Član 34.
Budžet Zaključno s 31. decembrom 2003. godine, Federacija, Republika Srpska i Distrikt izmiruju sve operativne troškove za carinske aktivnosti, kao i sve potrebne troškove za održavanje I zamjenu opreme ranijih carinskih uprava na njihovim područjima, te troškove za place i naknade za zaposlenike ranijih carinskih uprava.
Tokom tog perioda, Upravi se doznačuju i dovoljna sredstva iz državnog budžeta kako bi direktor mogao vršiti svoje dužnosti u skladu sa zakonom.
U slučaju da se godišnji budžet institucija Bosne i Hercegovine za 2004. godinu ne usvoji do 1. decembra 2003. godine, ministar finansija i trezora podnijet će poseban prijedlog budžeta Uprave na usvajanje kako bi se osiguralo da se prijedlog budžeta usvoji do 1. januara 2004. godine. Federacija, Republika Srpska i Distrikt će, u skladu sa usvojenim budžetom Uprave, prebaciti sredstva za rad Uprave.
Budžet Uprave, koji je usvojen na način naveden u prethodnom stavu, uključit će se u potpuni godišnji budžet institucija Bosne i Hercegovine za 2004. godinu, te će transferi Upravi iz Federacije, Republike Srpske i Distrikta postati dio transfera za finansiranje institucija Bosne i Hercegovine. Kada jedinstveni račun postane operativan, Uprava ce se finansirati u okviru državnog budžeta na temelju člana 21. stav 3. tačka (i) ovog zakona.
28. U Prijelaznom zakonu o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje («Službeni glasnik BiH» broj 18/03), relevantne odredbe glase:
Nadležnost Član 1.
Ovim zakonom osniva se jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava).
Uprava se sastoji iz svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku službu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
VI. Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 011594 13 Rev od 19. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. siječnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. ožujka 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
36. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku tražio isplatu duga zbog nemogućnosti korištenja vozila. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tužene tužbom u parničnom postupku tražio isplatu duga zbog nemogućnosti korištenja vozila koje mu je zadržala Carina BiH. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, redovni sudovi su istaknuli da označena tužena u ovom sporu (Federacija BiH – Federalno ministarstvo financija – Carinarnica Grude) nije pasivno legitimirana, jer su od 8. siječnja 2004. godine, kada je na snagu stupio Zakon o indirektnom oporezivanju, prestale sve ingerencije Federacije BiH nad prijašnjom Carinskom upravom FBiH i njezinim carinskim službama, pa je sva prava i obveze, kao i pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava u smislu članka 32. Zakona o indirektnom oporezivanju preuzela Uprava kao samostalna upravna organizacija, osnovana na razini Bosne i Hercegovine.
39. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud naveo da apelant pogrešno interpretira sadržaj odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, jer on, suprotno apelantovim navodima, ne propisuje da Federacija Bosne i Hercegovine i dalje izmiruje obveze nastale do 31. prosinca 2003. godine. Navedena zakonska odredba regulira samo pitanje izmirenja operativnih troškova za carinske aktivnosti, troškova za održavanje i zamjenu opreme ranijih carinskih uprava na njezinom području, te troškove za plaće i naknade za uposlenike ranijih carinskih uprava. Ustavni sud ne smatra da je u svezi sa ovim pitanjem obrazloženje koje je dao Vrhovni sud proizvoljno, niti suprotno pravu na pravično suđenje.
40. Nadalje, Ustavni sud navodi da je već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u svojoj Odluci broj AP 2270/08 od 19. lipnja 2011. godine, točka 43 (dostupna na www.ustavnisud.ba) i u toj odluci utvrdio da „označavanje kao tuženog pravnog sljednika prvobitno označenog tuženog ne vrši sud već tužitelj (u konkretnom slučaju apelant) koji je u tijeku postupka morao poslije 8. siječnja 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o direktnom oporezivanju, ispraviti tužbu na način što bi kao tuženika označio pravnog sljednika (……), čija je prava i obveze, predmete i imovinu preuzela Uprava za indirektno oporezivanje. Na taj način, stupanjem na snagu navedenog zakona, prestale su sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom FBiH i njezinim carinskim službama, pa je sva prava i obveze, kao i pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava u smislu čl. 32. i 34. Zakona o direktnom oporezivanju BiH preuzela Uprava kao samostalna upravna organizacija na razini Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno obrazloženje, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da nema razloga da mijenja svoju raniju praksu.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je redovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene pri čemu je sud raspravio sve njegove prigovore, te dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman